Prvi put sam izlagao na skupnoj izložbi MSU/T-com 2012. i to video „Vanjski monolog“. Obzirom da je nastao u Splitu (kao home made uradak) i nije mogao biti ništa drugo nego monolog. (Dijaloga mi u Splitu kronično manjka). Drugi put je moj rad bio izložen (kao layout) na pročelju (također u sklopu skupne izložbe MSU/T-com) i zvao se “PATERITE, MATERNITE, NATALITE – la r/evoutione croate”. I sada, po treći put, nakon 13 (nesretnih) godina po treći put izlažem u MSU, u sklopu izložbe „Natura Po-etica“, a moj doprinos toj velikoj i kompleksnoj izložbi je fotografija Zelenog Peristila, tiskana na platnu, 120 x 80 cm. Taj sam happening izveo davne 1989. godine, dakle: u prošlom mileniju i stoljeću, u bivšoj državi i sistemu (uoči početka njihova kraja).
Nastupajuće 90.-e nisu bile sklone toj boji (kao ni crvenoj Crvenog Peristila), a konceptualni biljeg dao im je Igor Grubić, velikom crnom mrljom na istom mjestu. Stvar je ta imala veliki medijski i politički odjek, bila je angažirana i policija kako bi se pronašao nepoznati počinitelj/i tog ne/djela, a ja sam bio (po svjedočanstvu dvojice ispitivanih, mlađih kolega) bio glavni osumnjičenik za taj provokativni, nepodobni čin. Policija nije mogla znati da bih se ja prihvatio metle i fizičkog posla razmazivanja crne boje po kamenu Peristila samo za pristojan honorar i u pristojno radno vrijeme, a ne u ranu zoru, kasa je to Grubić izveo). No, on je tim činom i lucidnom medijskom manipulacijom i taktikom dobio mnogo više od moga potencijalnog honorara, drugu nagradu na 33. zagrebačkom salonu (koja je iznosila, ako se dobro sjećam brojki, 5.000 kn). Jebiga, on je ipak studirao na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, a ja samo na običnom Filozofskom fakultetu u Zagrebu (i još običnijem Pravnom fakultetu u Splitu). Racionalnost je siva, piše crnim na bijelom i donosi konkretne rezultate, a emotivnost je zelena i intuitivna i može se tješiti engleskom poslovicom “Green is golden”.
Sam u dobrome društvu
Puno, ako ne i previše, vremena je prošlo od izvedbe Zelenog Peristila, sa stajališta njegova autora koji je u međuvremenu posjedio i uzalud mu larpurlartistička utjeha verbalne doskočice da svaka sijeda vlas na njegovoj glavi podrazumijeva jednu zlatnu nit u njoj. Njegovo djelo je spram svoga autora ravnodušno, vjerojatno je zimzeleno tj. evergreen pa ima zelenu budućnost jer uvijek ostaje identično sebi iz svoje mladosti. Izlaganjem na ovoj izložbi to kao da se najavljuje tj. potvrđuje. Meni umornom, tek pristiglom vlakom iz Splita (s dva sata kašnjenja) fotografija Zelenog Peristila izgledala je kao svježa, oku ugodna slika koja bi komotno mogla visiti ne zidu (uokvirena ili ne, nije bitno) na zidu nečijeg dnevnog boravka ili nekog studija, neke poslovne prostorije neke firme koja se bavi urbanizmom, arhitekturom ili građevinom.
Da parafraziram Iliju Čvorovića iz „Balkanskog špijuna“: nije što je to fotografija moga rada ali stvarno genijalno izgleda. I u ovom slučaju, izgled na vara. Znam da ovo izgleda kao samohvalisanje ali tu vas izgled vara. Citiram završetak uvodnog teksta kataloga Suzane Marjanić: „Na kraju 1980.-ih u jugoslavenskom kontekstu, na ekološku krizu podsjeća nas izniman hepening Zeleni Peristil u organizaciji multimedijalnog umjetnika Ante Kuštre koji se kronološki smjestio između dviju gerilskih, urbanih intervencija na splitskom Peristilu, one crvenog kvadrata Crvenog Peristila iz 1968., prve konceptualne javne intervencije koju su izveli studenti okupljeni u umjetničkoj grupi Crveni Peristil i Grubićeve crne mrlje Crnog Peristila iz 1998.” Danas bi nešto takvo – čisto, uredno, organizirano, masovno i lijepo – bilo nemoguće izvesti pa se valja s time pomiriti i tu i tamo se tek prisjetiti tog događaja, kojeg je televizija snimala iz helikopter iz helikoptera te prilog o njemu čak emitirala u večernjem Dnevniku tadašnje JRT-a. Koga zanima dublji i opširniji uvid u realizaciju tog projekta, koji je fizički trajao jedan dan, od zore do sumraka (a metafizički traje, kao što vidimo i danas) može znatiželju zadovoljiti dokumentarnom videosnimkom i mnoštvom fitigrafija iz osobne arhive.
Izložbu „Natura Po-etica“ su koncipirale i postavile Suzana Marjanić, Nataša Ivančević i Jasmina Fučkan, a sastoji se od sedam tematskih cjelina: Terra ambulans, Ar sin natura, Natura contanimata, Natura fluxa, Acqua mundi, Natura magistra i Ars vivendi in natura. Pripremala se tri godine i može se razgledati do 24. svibnja. Na njoj sudjeluje mnoštvo umjetnika koje nemam strpljenja pobrojati (listajući obiman katalog, težak gotovo jedan kilogram) pa ću navesti samo neka imena: Ivan Kožarić, Tomislav Gotovac, Grupa OHO, Julije Knifer, Dimitrije Bašičević Mangelos, IVladimir Dodig Trokut, Ivan Keser, Antun Motika (čija djela su predstavljena iz fundusa MSU-a), Vlado Martek, Tomislav Brajnović, Branka Cvjetičanin, Zvjezdana Jembrih, Vlasta Delimar, a od Splićana tu su još Petar Grimani, Toni Meštrović, Vice Tomasović, Ana Kuzmanić. Ispričavam se ostalima koje nisam spomenuo, lista bi bila predugačka pa bi do kraja teksta čitali samo njihova imena, a ima ih ukupno 55.
¸ Sam u muzeju
Neke od njih (među njima i mene) MSU je ugostio u svojim apartmanima pa sam eto dvije noći spavao u Muzeju, što je iskustvo s „dvostrukom konotacijom“: s jedne strane je neobično, možda čak i ekskluzivno, ali s druge strane je pomalo zastrašujuće osjećati se gotovo sam u muzeju, jezovita je to situacija, osobito ako ti padne na pamet da bi mogao umrijeti te večeri, okružen ravnodušnim umjetničkim predmetima koji su, sami po sebi, od početka mrtvi. Pa ti nikakvu utjehu ne mogu pružiti, osim možda estetske pri tvome posljednjem pogledu. Ali ona je gotovo ništa, ako ne i skroz ništa, u posljednjem času. Biti sam, za čitavu vječnost ,,u nekom super-marketu (npr. u „Konzumu“, iz kojega maloprije nisam znao izaći, s kupljenom limenkom ledene kave) ili vječno biti sam u nekoj banci, to su za mene dvije slike pakla. Ova treća – vječno biti sam u nekom muzeju suvremene umjetnosti – meni je jezovita (bila bi to manje da se radi npr. o Louvreu ili se ja to sam tješim osmijehom Mona Lise).
Pitam se kakav je zrak u grobnici i odgovor dolazi brzo: nepomičan kao i sam mrtvac koji u njoj počiva. U velikim dvoranama MSU-a, dok sam razgledavao djela s ove izložbe, nisam se mogao dulje zadržati: zrak je tu statičan, zatvoren i težak: stvara osjećaj pritiska i povišene je temperature. Pa sam u nekoliko navrata izlazio vanka, da zapalim cigaretu, a njen dim u mojim plućima mi je pojačavao doživljaj disanja. To mi je bilo i prirodno i poetski, unatoč prozaičnosti same radnje. Povratak na drugi kat Muzeja, gdje je izložba postavljena, nije mi donio niti malo duha/daha zadovoljne taštine: pozirao sam prijateljici pored Zelenog Peristila, reda radi – te će fotografije ići na FB, u arhivu, poslužit će kao ilustracija ovog teksta (valja obaviti posao profesionalno do kraja). Onda sam s njom izišao ispred Muzeja da bismo nastavili započeti razgovor. A on nije bio o umjetnosti…
#Ante Kuštre #MSU Split #Natura po_etica #osobna estetika #Split
