TIJELO U UMJETNOSTI

Ivan hvarski pita “jesu li umjetnici više zaokupljeni ženskim tijelom, a muško nekako zanemaruju?”

“Likovne umjetnosti su obuzete jednim i drugim, ustvrdi Andrea, ali muško tijelo je sve donedavno moralo biti junačko, svetačko i radno, a žensko zavodljivo, majčinsko i domaćinsko. Uz to, u njima ima više ženske nego muške nagosti, no muška nagost je realističnija, dok je ženska, sve do Maneta, Courbeta i Rodina, idealizirana – ostajući kao spekulativno pitanje to što je prema nekim autoritetima, poput Nietzschea, Winckelmanna i Gidea, ljepota muškog tijela savršenija od ženskog[1]. Zato u likovnim umjetnostima pimpek i testisi s kovrčama ostaju vidljivi, a pica i njeno runo su izbačeni iz scene.” “Kao opsceni”, etimologizira Rita. “Zapadnjačka umjetnost strogo cenzurira tri spolna mjesta – falus, stidnicu i koitus, pri čemu penis s kovrčama tek usitnjuje, dok picu s njenim runom potpuno zamjenjuje preponskom bublicom. I znamo da te zabrane izlaganja spolovila dolaze prvenstveno iz tradicije semitskog i kršćanskog moralizma. Makoliko bile osnovane misli Oscara Wildea ‘all art is immoral’, Adolfa Loosa ‘cijela umjetnost je erotična’ i Pabla Picassa ‘umjetnost je opasna, a ako je čedna nije umjetnost’, istina je da semitski i kršćanski moralizam stoljećima uspijeva izgnati kao grijeh slobodu spolnosti iz kulture. Za razliku od kultura Japana, Kine, Indije, Afrike i pretkolumbijske Amerike, te donekle antičke Grčke i Rima (dovoljno je pregledati knjige Mercadéa, Grosboisa, Etiemblea, Surieua i Raja Anande u izdanjima riječkog Otokara Keršovanija), gdje je spolnosti značajan sastojak sakralne i svjetovne duhovnosti. Plinije piše da je Parrhasios iz Efeza u 5. stoljeću prije naše ere stvarao ‘pornographia’, slike o prostitutkama. Spolne hetero i homo prizore vidimo na grčkoj keramici, na rimskim freskama, statuetama i uljanicama, na kineskim, japanskim i indijskim slikama, u kiparstvu hinduskih hramova Khajurahu, Bhuvaneshvar i Konarak s plesovima ljepotica asparasa i božanskim sparivanjima Šive i Parvati te Višnua i Lakšami. Edmond de Goncourt piše:

Naturizam Japanaca! Nikada neki naš vredniji umjetnik nije pokušao prikazati draženje žene rukom muškarca… I nacrtati vulvu, ili onaj penis u erekciji Hokusaia…“

“Ex oriente lux!” klikne Ivan. “Moralističkih gunđanja bilo je svugdje, no kad filozof Krates reče za Praksitelovu Afroditu da je ‘spomenik bestidnosti’, ili kad August nameće moralno čistunstvo sve do izgnanstva Ovidija iz Rima, ili kad u neko doba japanske vlasti zabranjuju shunga slikarstvo, to su ipak sporedne pojave. Jedino se u semitskim i kršćanskim kulturama izopćuju spolni organi i čini, pa onda kršćanska umjetnost pokriva spolovila raznim biljem, platnom i drugim premetima, tako da i Isus na križu i Sebastian pod strijelama moraju dobiti perizomu. Srednjovjekovlje je prihvaćalo potpunu golost samo ‘da bi joj pripisao užas’ kaže Bataille – na primjer s cunnilingusom đavla na crkavama u Isle-Adam i Saintes, s kuratim satirom na portalu Saint-Macloua u Rouenu, s koitusom modo canino iz Saint-Juliana u Mansu, s vulvama ‘sheela na gig’ na irskim crkvama. Iako je i renesansna umjetnost čistila mitske i biblijske golosti od falusa i stidnice, Tridentinski sabor opet zahtjeva da umjetnici ‘izbjegavaju opscenost i prikaze tijela tako da ne pobude požudu’, a papa Pavao IV. čini da se pokrije goli torzo Pravde nad grobom Pavla III. i zadužuje Daniela di Volterra, zbog toga zvanog Il Braghetone, Gaćaš, da krpicama pokrije sitna spolovila ignude kojima je Michelangelo ukrasio Sikstinsku kapelu. Uz to Klement VII. naređuje uništenje Raimondijevih grafika ‘modi amorosi’ kao ilustracija Aretinovih Sonetti lussuriosi i drugi pape daju polomiti pimpeke rimskih i renesansnih kipova. Santo Ufficio ispituje Veronesea zbog njegovih golotinja, bigotna Anne d’Autriche naređuje spaljivanje opscenih umjetnina iz svog dvorca, slikari nastavljaju skrivati spolovila ruhom, Botticelli, Giorgione i Tiziano rukom ili kosom, Lucas Cranach svojoj Evi razlistanom grančicom. Još do jučer su erotski predmeti iz Pompeja i Herculanuma, koje su Rimljani nosili kao amulete i izlagali u domovima i na javnim mjestima, zaključavani u ‘gabinetto segreto’ napuljskog Museo archeologico nazionale – tako da su se mogu vidjeti tek uz posebne dozvole ili u knjigama poput Le Musée secret Barréa i Rouxa.“

“Ipak, okrene doktorand, a Rita se sretno smješkala jer je to znala, od najveće je važnosti paradoks da baš taj višestoljetni crkveni i državni progon spolnosti podstiče posebnu erotsku snagu europske umjetnosti. Već opsesivni prikazi Adama i Eve i nagosti Krista, svetaca i grešnika ukazuju na to da je kršćanstvo i religija tijela — njegova pada i njegova izbavljenja. Nietzsche prestrogo reče:

Kršćanstvo je Erosa napilo otrovom. On nije umro, ali je degenerirao u porok.

Simone de Beauvoir utvrđuje, kao mnogi drugi, da je ‘kršćanstvo dalo erotizmu svoj okus grijeha’. I André Masson najpreciznije kaže da su zapadni umjetnici upravo zbog višestoljetne protuspolne cenzure razvili divljenje ljepoti tijela koja se krijumčari kroz vjersku i mitološku patničku simboliku. Zato nigdje kao u zapadnoeuropskoj umjetnosti, vjerskoj i svjetovnoj, nisu pogled, lice, geste, koža, dojke, bedra, guzovi i sve što se od tijela smije prikazati ipak puni potisnute erotske moći. Na to se referira i Rougemont u knjizi Mitovi o ljubavi:

Usporedimo li Šiva Puranu, Kama Sutru, Mahabharatu i opširne komentare o kultu falusa s raspravama crkvenih otaca o askezi i spolnosti, shvatit ćemo koliko Kierkegaard vidi jasno kada govori da kršćanstvo, osuđujući putenost u ime duha, uspostavlja putenost kao zbiljnost… Strast, mistika ljubavi i erotizam su zapadni problemi, nametnuti strogošću teško podnošljivih dogmi…

Svi grešni čini vješto se erotiziraju kroz mitske i biblijske scene, na primjer Zeusova napastovanja ljepotica – od kojih je Tizianova Danae navela monsignorea Govannija della Casa da reše ‘faria venire il diavolo addosso’, ili susreti Venere i Marsa, voajeriziranja Betšebe i Suzane, incest Lota i njegovih kćeri, Boscheve golosti rajskog vrta, i sve to održava visoku temperaturu čulnosti u zapadnoj umjetnosti još prije modernog erotizma.

To znači, teče Andrein solilokvij, da zapadnjačku formalnu zabranu spolnih izraza prati očaranost likovnošću i libidnošću tijela, dok nasuprot tome istočnjačku slobodu spolnosti prati manja briga za likovnim vrednotama tijela. U europskoj umjetnosti stalno nalazimo parade zanosnih sisa – sitnih Cranachovih i škole Fontainebleua, srednjih i zavodničkih Tiziana, kuglastih Fouqueta, kurtizanskih Carpaccia, majčinskih Rubensa, drskih Courbeta i Maneta, dok su u kineskoj i japanskoj umjetnosti ženske grudi redovito jednolično siromašne. Unatoč cenzuri spolnih organa i čina, zapadna umjetnost snažno razvija pritajenu putenost i sadomazohizam kršćanske martirologije, ekshibicionizam junaka i ljepotica, rodnu nejasnost likova Caravaggia i Carraccia, ekstaze Berninija i Correggia, razigranosti ženica Fragonarda – da bi najzad, uz moderno slabljenje cenzure, sve te pritajenosti planule s djevojačkim ekshibicijama Bouchera, scenama prostitucije od holandskih do ekspresionističkih slikara, vrelim poljupcima Rodina i Muncha, lezboprizorima Courbeta, Rodina, Klimta i Eleonore Fini, sadizmom Delacroixa i Bellmera, fetišizmom simbolista i prerafaelita, pedofilijom Schilea, Müllera, Kirchnera i Balthusa, libidinoznim opsjednućima Dalija, erotskim humorom Topora...“

“Nije li nekakav treći odnos prema tijelu, nadoveže Ivan, muslimansko hipersensualiziranje žene kao domaće tajne, javno pokrivene do lica i kose, i odsutne u likovnoj umjetnosti?” “Imaš pravo, potvrdi Andrea, muslimanska likovna umjetnost i općenito javni život ne priznaju ženu – ali ona se baš tako, kao skriveno žuđeno biće, egzaltirano veliča u mašti i poeziji, a izuzetno se, za odabrana muška društva, prepušta i senzualnosti profesionalnog trbušnog plesa.”

“Kada se u zapadnoj umjetnosti”, Rita će, “pojavljuju spolovila i koitus?” “Već s grčkim i rimskim majstorima, koje nažalost poznajemo tek s oslikanih posuda i rijetkih freski. U kasnoj renesansi nastaju Romanovi i Raimondovi grafički koitusi. Agostino Carracci ih oponaša i slika Zeusa sa zidarskim viskom nad zavedenom Antiopom — kao vertikalu onoga što istovremeno nadiže njegovu odjeću, a u istom stoljeću Jacopo Caraglio pravi petnaest grafika Ljubavi bogova s koitusima nebesnika i njihovih ljubavnica i ljubavnika. Hans Sebald Beham pokazuje grafikom Noć međunožnicu usnule žene i grafikom Smrt ženu koja drži muškarca za penis. Arhitekt Jean-Jacques Lequeu krajem 18. stoljeća crta zjapeće vulve i jedan lijepi Prijapov falus, kad istovremeno brojne ilustracije libertinske književnosti izlažu orgijske igre. Goyina Maja desnuda sjenovito najavljuje preponsko raslinje, koje će s pravom vulvom prikazati tek Courbet u Porijeklu svijeta i Rodin u Iris, a kosmate pubise slika Anders Zorn na punašnim ženama i Paul Delvaux na sanjalačkim djevojkama. Delacroix s junakinjom revolucije i Manet s Olympijom otkrivaju pazušnu vegetaciju, koja će potom dugo biti i filmska rijetkost, kao u Les Amants sa Jeanne Moreau pred zrcalom.” “Modigliani, pridoda Rita, ne krije ni preponske ni pazušne dlačice.” “A od svih muških golosti, naglasi doktorand, meni je naistinitija ona od Dürerovog autoportreta…”

“Novije likovne umjetnosti, kao i i književnost, oslobađaju se svih zabrana…” “Da, od kraja prošlog stoljeća one počinju rušiti sve erotske tabue: s kurvarlucima, fetišizmima, silovanjima i prijapizmima Féliciena Ropsa, s halucinantnim fantazijama Fuselija, s orgijanjima Achillea Devéria, Paula Avrila, Petera Fendija, Aleksandra Szekelyja, Aubreya Beardsleya, Franza von Bayrosa, Martina van Maelea, Fredillea i Rojana, sa satiričnim seksom Thomasa Rowlandsona, s hipertrofiranim organima Gastona Lachaisea… Poluvidljivi koitusi Rembranta i Ingresa sada prelaze u jasna jebanja Goocha, Picassa, Pascina, Zichyja, Schilea, Bellmera, Dixa i Massona. Félix Labisse zabavlja se čudesnim klitorisima i picousminama. Otto Greiner stvara litografiju Der Mörser s falusom roditeljem jedne svjetine. L’enfant terrible avangarde Marcel Duchamp izlaže kartu pošpricanu spermom Faulty Landscape i otisak mindže Cuneo de chasteté, a Salvador Dalí otisak anusa svoje Gale i njenu cipelu s čuperkom picnih dlaka. Tom Wesselmanns pravi pop-art sliku The Great american nudes. Yves Klein rabi modele kao ‘žive kistove’ s monokromin otiskivanjima tijela na platna. Niki de Saint Phalle izlaže trudnicu Honu, dugu 28 metara, s vaginom koja prima posjetitelje. Valie Export predstavlja na fotografiji Genital Panick svoju picu pod izrezanim jeansom… Sve bi to nekad bilo skandal i pornografija, isključeno iz muzeja i vidljivo samo u ateljeima i privatnim zbirkama Georgea Wittea, Spencera Ashbeea i Williama Pottera. Donirana Wittova zbirka postat će odjel British Museumu, a Spencer Ashbee uspijeva nagovoriti vlasti da British Library primi njegovu erotsku knjižnicu i njegovu zbirku grafika u South Kensington Museum. I tek sada, krajem 1969., taj užareni seks počinje se pojavljivati na izložbama erotike u Lundu i Aarhusu – gdje drugdje nego u spolno najmanje frustriranoj Skandinaviji! Sva ta djela pomamne mašte poznata su historičarima i kritičarima umjetnosti, ali njima još nedostaje hrabrost da ih potpuno priznaju.“

[1] U Andreinom dnevniku navod iz Svitanja: “Što mi shvaćamo od grčke umjetnosti, kojoj je duša u strasti za golim muškim tijelom! Tek odatle su oni osjećali žensku ljepotu.”

Istaknuta fotgrafija Wikipedia