Upišete li u tražilicu koliko je samo filmskih adaptacija Stephena Kinga (dakle, ne ubrajamo silne miniserije), i sam internet se zbuni te kaže – najmanje 96. Čisto da vam se još malo zavrti u glavi, trenutno je više od 20 friških adaptacija, kako filmskih tako i onih serijskih, u tijeku.
U analizu i fenomen Stephena Kinga neću ulaziti, zahtijeva to zaseban tekst. No, činjenicu da je toliko privlačan i dan-danas mami publiku pronalazimo u temama koje ga oduvijek okupiraju, a s kojima se svatko od nas mogao ili može u nekoj fazi života poistovjetiti. Njegovi junaci često su smješteni u male gradiće gdje se svi međusobno poznaju, čiji mještani skrivaju bolne tajne i traume, a važnost odrastanja i adolescencije također se učestalo proteže kroz njegova djela.
Carrie je junakinja njegova prvog romana, izdanog 1974. (Fanovi knjige/filma zasigurno znaju da do romana ne bi ni došlo da početne stranice iz smeća nije izvukla Kingova žena i ohrabrila ga na nastavak pisanja). Ekranizacije se 1976. godine uhvatio Brian De Palma koji je prethodno imao nekoliko filmova iza sebe, s tek dva veća uspjeha, „Sisters” te „Obsession”, te tada neshvaćeni, a danas kultni klasik, „Phantom of the Paradise”. De Palma je svojim dotadašnjim radom dao na uvid da nije riječ o filmašu koji ide utabanim stazama svojih prethodnika niti se vodi onime što su radili današnji velikani filma, njegovi suvremenici poput Coppole, Spielberga, Scorsesea, Kubricka i sl. Mada član te klike, uvijek je odskakao od njih. Vjerojatnost da ćete na prvu uvrstiti De Palmu među ponajbolje filmske autore nije baš visoka (šteta!), no govorimo o neopjevanom majstoru čiji je tehnički i vizualni stil utjecao na tolike filmaše i dan-danas. De Palmin trademark prvenstveno je uporaba podijeljenog ekrana, dramatičnih dugih scena u slow motionu, voajerističkih prizora, čestog favoriziranja čistih vizuala nad dijalozima. Uporaba boje kao narativnog i dramatičnog sredstva koje često koristi da naglasi napetost pojedine scene, unutarnje stanje lika, općenito atmosferu.
De Palma nikad nije zazirao od ekscesa i pretjerivanja, dapače. Ljubav prema Hitchcockovu radu utkana je u gotovo svaki kadar njegova opusa, čime ne valja nikako umanjiti originalnost njegova rada. Makabr, napetost i dramatičnost Hitcha injektirana novom, nabrijanom energijom.
S „Carrie” se probio u prvu ligu, ostvarivši ogroman uspjeh kako kod kritičara, tako i publike. Film je osvojio dvije glumačke nominacije za Oscara, one za glavnu žensku ulogu Sissy Spacek te sporednu žensku ulogu Piper Laurie. Mada, o Akademiji i horor nominacijama bolje da ne govorim, čast izuzecima i stvari doista idu unazad par godina nabolje (no izostanak nominacije Toni Collette za „Hereditary” nikad neće prestati boljeti).
Za Carrie je De Palma okupio sjajnu glumačku ekipu, predvođenu već spomenutim Spacek i Laurie te imenima s kojima će surađivati u nadolazećim projektima, poput Johna Travolte, Nancy Allen, Amy Irving te Williama Katta. Laurie je „izvučena” iz glumačke penzije za potrebe snimanja. Čak 15 godina bila je van glume kad je dobila poziv da prihvati ulogu Margaret White, majke iz pakla.
S obzirom na to da je riječ o filmu koji će u utorak, 31. ožujka, većina doći tek obnoviti gradivo i uživati u njemu na velikom platnu, pomalo se teško stavljam u poziciju gledatelja koji će ovaj dragulj pogledati po prvi put. To je možda i razlog ovom dugom uvodu, isprike.
Unazad par godina, horor žanr obogatio se tzv. „good for her” univerzumom. Filmovi su to u kojima protagonistice bivaju ugnjetavane od patrijarhata, nad njima se vrši agresija, traumatizirane su, izdane i sl. te se odlučuju uzeti stvari u svoje ruke. Danas su junakinje popularnih takvih filmova poput „Vvitch”, „Substance”, „Midsommar”, „Jennifer’s Body”, „Pearl” i mnogih drugih.
Carrie je bila, mogli bismo reći, pionirka tog pokreta. Upoznajemo je kao 16-godišnju srednjoškolku koja se, blago je reći, ne uklapa među svoje vršnjake. U samom uvodu filma, koji svojim pastelnim bojama, atmosferom, glazbom nimalo ne nagovještava da je riječ o horor filmu, voajeristički promatramo nesputane i ponegdje razgolićene djevojke u svlačionici. Carrie je sama, pod tušem, i dok joj kamera miluje tijelo (De Palma i male gaze idu ruku pod ruku), niz bedro curi krv. Misleći da umire, histerično zapomaže, tražeći pomoć od djevojaka koje urliču od smijeha, bacajući tampone i uloške na nju. U pomoć joj pristiže profesorica tjelesnog koja smiruje situaciju. Uzrok svemu ovome pronalazimo uskoro u njezinu odgoju. Naime, oduvijek je živjela sama s majkom koja je religiozni fanatik, koja s kćerkom obavlja razgovore tek ukoliko se tiču Krista i spasenja. Saznanje da joj je kći „postala” ženom kažnjava zatvarajući je u sobičak nakrcan sakralnim predmetima. Približava se maturalni ples i Carrie dobije poziv da ode na isti, i to od jednog od najpopularnijih mladića. U čemu je kvaka, mora postojati. Kako jedan Tommy Ross može pozvati povučenu, izopćenu, neuglednu (neka uđe u zapisnik, Sissy Spacek u mojoj knjižnici oduvijek je bila prekrasna, eterična vila) na ples. Mnogi se pitaju isto, majka joj pred sam odlazak, nagovještavajući zlo, izgovara legendarnu rečenicu: „Svi će ti se smijati”. Ostanimo na ovome zbog onih koji film nisu gledali, mada su scene s maturalne zabave dio (filmske) opće kulture i vjerojatno su ih negdje ugledali.
Punih 50 godina slavimo od izlaska ovog, usudim se reći, remek-djela, a što je i povod projekciji u Art-kinu. Film koji ćete naći na svim vjerodostojnim listama najboljih horora svih vremena, koji je apsolutno izdržao test vremena te pokrenuo val Kingovih ekranizacija.
Vidimo se, uživajmo i volimo te, Carrie. Good for you.
#Art kino #Brian De Palma #Carrie #kultno kino #Stephen King
