U Rijeci je u 75. godini života preminuo Zdenko Mance, čovjek čije je ime dugi niz godina bilo vezano uz Novi list, njegovu težinu, kontinuitet i mjesto koje je imao u javnom životu grada, regije, ali i na čitavoj hrvatskoj medijskoj sceni.
Brojke kažu da je Zdenko Mance na čelu Novog lista bio 18 godina, od 1987. do 2005., drugim riječima najduže od svih koji su tu kuću vodili. U jednom kraćem razdoblju, od 2000. do 2003. godine, bio je i glavni urednik, a nakon što je otišao s direktorske pozicije, tri je godine obnašao dužnost predsjednika Nadzornog odbora. No, iza svih tih funkcija ostalo je nešto još važnije: osjećaj da je Zdenko Mance bio čovjek jednog razdoblja, onih godina u kojima ljudi nisu bili tek jedno od prolaznih imena, nego dio jedne šire slike, dio povijesti toga lista.
Valjda ih se zbog toga i drukčije pamti. Ne samo po odlukama, mandatima i titulama, nego i po vremenu koje su nosili na leđima, po redakciji koja je prolazila kroz brojne promjene, po novini koja je svakoga jutra stajala pred svojim čitateljima. Drugim riječima, otišao je još jedan čovjek iz epohe koja bi se mogla okarakterizirati kao zlatno doba riječkog novinarstva. S Manceom je otišao još jedan dio riječkog novinarskog pamćenja, otišao je čovjek koji je ostavio pečat u jednoj kući, jednoj profesiji i, na kraju krajeva, u životima mnogih koji su kroz tu kuću prolazili. A ni sam, osobno, nisam bio izvan tog kruga.
Zdenka Mancea uvijek sam doživljavao kao autoritet, to bez daljnjega. U neformalnim susretima bio je srdačan, neposredan i miran. No, ta neposrednost nije umanjivala njegov autoritet, jer bio je čovjek čije su odluke ljudi slijedili s povjerenjem. Bio je čovjek kojem se u Novom listu vjerovalo. Danas su takvi ljudi bilo gdje rijetki. Pomalo izumrla vrsta.
Imao je viziju, imao je znanje, imao je osjećaj za novinu i za novinarstvo. Imao je, naravno, i loših poteza, i loših procjena. Bilo bi nepošteno to prešutjeti, kao što bi bilo nepošteno reći da su to bila Novom listu sklona vremena. Nisu to bila sklona vremena ni za koga tko se usudio misliti svojom glavom; bila su to teška, zahtjevna i gruba vremena, u kojima su ipak postojali ljudi koji su znali nositi sustav, voditi novinu i ljude u njoj. Zdenko Mance bio je jedan od njih.
Novi list je tih godina bio kuća velikih ljudi, velikih imena, snažnih osobnosti i britkoga pera. Nije to bilo lako voditi. Nije bilo lako držati na okupu toliko ega, toliko talenata, toliko različitih karaktera i uvjerenja. A Mance je to znao. Znao je snagu tih ljudi, poštovao je njihovo mišljenje, znao je što znači imati redakciju u kojoj hodnicima Zvonimirove prolaze Veljko Vičević, Orlando Rivetti, Ivo Kirigin, Mišo Cvijanović, Sergej Gerc, Aleksej Ternovec, Jani Fabijan, Vlado Jugo… Neka mi ne zamjere obitelji svih koje nisam spomenuo, neka mi ne zamjere ni svi živući junaci i junakinje toga doba. Ali tko je tada bio ondje, zna o čemu govorim.
Glupo je danas slagati konstrukcije o tome što bi bilo kad bi bilo. Kad su ga zadesili zdravstveni problemi, počeli su se mijenjati prioriteti, a s njima se počeo mijenjati i Novi list. To je život i to je vrijeme. No, svemu tome unatoč, teško je odvojiti Novi list od Zdenka Mancea i Zdenka Mancea od Novog lista. Ne samo zbog funkcije koju je imao, nego zbog pečata koji je ostavio. Riječka kuća pisane riječi imala je i boljih i lošijih godina, i u tiraži i u utjecaju, ali teško da će više ikada imati baš takve ljude, baš takve karakterne osobnosti, baš takvu vrstu novinske težine kakvu je imala tada.
I zato smrt Zdenka Mancea nije samo odlazak jednog bivšeg direktora. To je odlazak čovjeka kojem se vjerovalo. Čovjeka koji je znao donositi odluke. Čovjeka koji je, uza sve mane i sve dvojbe koje svako stvarno vrijeme nosi, imao osjećaj za novinu i osjećaj za ljude. A to nije malo. To je, zapravo, najviše što se o nekome takvom može reći.
Iskrena sućut obitelji i prijateljima.
Istaknuta fotografija Novi list
#In Memoriam #Novi list #Zdenko Mance
