Danska se diči svojom gracilnom sirenom, no i Rijeka ima štogod po pitanju tih misterioznih, bajkovitih, mitoloških bića za pokazati. Posebice ako pitate Morena Matkovića, nekima poznatijim pod pseudonimom Dark Indigo, čija je izložba Sirene/H2O otvorena jučer u 19 sati u Galeriji O.K.
Odaziv je bio očekivano sjajan, s obzirom da je riječ o umjetniku, ponajprije fotografu, koji već dugi niz godina oduševljava publiku željnu ponešto pomaknutijeg sadržaja. Matković se u svom radu nikada nije libio zakoračiti u mračne, tabu, sugestivne, emocionalno nabijene teme. S modelima mora „kliknuti”, privlači ga energija, ne klasična ljepota. Ne podilazi nametnutim konvencijama i pravilima, što ga čini iznimkom na našim prostorima.
Kao temu svoje prve izložbe izabrao je sirene koje su mu česta tema već dulji niz godina. Serija „Sirene/H2O” istražuje motive ženstvenosti, slobode i otuđenja kroz figure žena prikazanih kao sirene, no ne u klasičnom smislu. Bajkoviti motivi premješteni su iz sigurnog konteksta u grube ambijente čime se naglašava osjećaj otuđenja i snage, crno-bijelim vizualima koji istovremeno privlače i izazivaju nelagodu. Na gledatelju je da interpretira po želji.
S Matkovićem sam kratko porazgovarala ususret izložbi:
Moreno, čestitke na tvojoj prvoj izložbi. Svi koji smo upoznati s tvojim radom, a nije nas malo, rekli bismo- konačno! Koji je bio poticaj da se šira javnost upozna s tvojim djelom i uživo dođe vidjeti majstora iza fotografija?
– Prije svega hvala na prilici da se lokalna javnost upozna sa jednim segmentom moga stvaralaštva. Kako uvijek volim reći, sjelo to nekome ili ne, kod nas je sve sterilno, dosadno, već podosta puta viđeno pa samim time neka svi dođu vidjeti sirene iz moje perspektive, a naučeno neka ostave doma, u torbi ili na ulazu u galeriju.
Motiv koji se provlači kroz izložbu su sirene. Već unazad nekoliko godina izuzetno ti je privlačna ta vizija urbane sirene na suhom. U moru tema i radova, zašto si baš nju izabrao?
– Volim kršiti pravila pa samim time, zašto ne staviti romantizirana bića poput sirena u okruženje u kojem se ne osjećaju ugodno niti sigurno. To je beton u mojim pričama, sa kojem smo nažalost sve više i više okruženi te odsustvo vode koje je potrebno za preživljavanje tim bićima kako i nama. Obožavam ideje distopijske tematike, hladno, neprivlačno, situacija u kojoj se ne biste voljeli naći, a opet romantizirano i da se možda zaljubite u tu suludu ideju.
Kako i kada si zapravo došao na tu ideju?
– Prije nekoliko godina sam radio na jednoj malo mračnijoj, možda teškoj seriji fotografija i pokušao sam naći nešto što već nije napravljeno, da je malo lakše za progutati i rodila se ideja o urbanim, fashion sirenama.
Svi koji su upoznati s tvojom fotografijom znaju da tvoja sirena nije nimalo nalik onoj Andersonovoj. Evoluirale su kroz vrijeme, od početnih koje kao da su nasukane na obalu do trenutnih koje djeluju mnogo glamuroznije. Inspirira li te model na ideju i konačnu izvedbu?
– Da. Kako si i rekla, osobe koje su upoznate sa mojim radom znaju da iskačem od drugih makar jednim detaljem više ili detaljem manje na fotografijama, kako metaforički tako i doslovno. Želim ostaviti nešto drugačije, razmišljati izvan okvira već ponuđenih i složenih ideja nekih drugih ljudi prije mene. Jako je bitno uzeti upute, zgužvati ih i krenuti stvarati bez pritiska okoline i nametnutih pravila. Zato moje sirene nisu rumenih obraza, kovrčave kose, te ne sjedene na kamenju pored mora gledajući sjetno u pučinu, čekajući svoje mornare.
Za potrebe nekih fotosešna surađuješ sa dizajnerima s kojima dijeliš slične ideje. Tko ti je u ovom slučaju bio „partner u zločinu”, dizajner zapanjujućih repova?
– Za potrebe mojih sirena, samo jednom sam surađivao sa jednom domaćom modnom dizajnericom, što se tiče modnih dodataka, a do repova sam došao igrom slučaja od jedne vrlo dobre prijateljica. Inače, repovi su autentični rad Jelene Depope.
Koje su ti lokacije bile najinteresantnije kroz sve ove godine za ovu temu i zašto?
– Svaka lokacija, od urbanih i metalnih dijelova lučke Rijeke i Bakra, do Grobnika pa sve do mog podruma.
Smatraš li da će ova izložba zatvoriti to umjetničko poglavlje i da ćeš se više posvetiti drugim temama?
– Ovo, nazovimo to umjetničko poglavlje, nikako ne završava te ću uvijek imati posebno vrijeme za još sirena oživiti svojim aparatom.
Tko nije uspio stići na otvorenje izložbe, do 30. travnja ima vremena zaroniti do Galerije O.K.
Istaknuta i ostale fotografije: Maja Fristacky
