Zakopana čuda, poetska drama Monike Herceg, koja je 2020. godine dobila nagradu HNK Mostar, prije nekoliko večeri doživjela je premijeru u Kući umjetnosti Arsen u Šibeniku. Izvode je Jelena Graovac Lučev i Leon Lučev, koji su ujedno i producenti, udruženi u umjetničku organizaciju „t a h t“, nastalu u Šibeniku sa svrhom promoviranja umjetnosti. Režiju potpisuje Nina Violić.
S obzirom na izražen upliv drugih umjetnosti, ponajprije kroz video projekcije koje ujedno preuzimaju i ulogu scenografije, riječ je o multimedijalnoj predstavi koju doživljavamo svim čulima. Video scenografiju potpisuje Toni Soprano. Autori glazbe su Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle, a kostimografkinja Andrea Bistričić.
Zakopana čuda drama je pisana stihom i introspektivnim dijalozima koje vode likovi Zauvijek djevojčice, Zauvijek dječaka i Ljubavi. U jednoj sobi i jednoj noći svjedoci smo fragmentarne priče o ljubavi koja se nastanila između dvoje ljudi, a koju Zauvijek djevojčica pripovijeda pred kraj svog životnog puta.
Njihov susret gledamo kroz video projekcije koje se naslanjaju na dijalog likova prisutnih na sceni. Odmah je jasno da je riječ o karakterima duboko uronjenima u sebe te da, ako dođe do veze, ona neće biti jednostavna. Njegov svijet je svijet knjiga, dok ona piše kako bi mogla platiti režije. Povezala ih je voda, element protočnosti s kojim bi se rado stopili i u kojem bi rado nestali, no usput se događa i život isprepleten motivom ljubavi.
Magnetski odnos u kojem kruži njihova energija istovremeno ih privlači i odbija. Priznanje da niti jedno od njih nije savršeno čini ih ranjivima, ali i utopljenima jedno u drugo kroz manifest neraskidive veze. Bore se sa životom i situacijama koje on postavlja pred njih kao iskušenja ljubavi. Vrijeme pritom postaje ključni, neprisutni akter te igre – nemilosrdno u svom protoku i putanji začahurenog odnosa. Život brzo prolazi i pitanje je čega ćemo se sjećati kada dođemo u godine u kojima će nam svaki dan izgledati kao posljednji: hoćemo li biti puni gorčine ili ćemo uspjeti spoznati da je sve što nas je u životu držalo – bila ljubav.
Sve su to spoznaje koje nosi ova predstava, koja kroz fino secirani odnos prodire kroz sva tri sloja kože. Iza svakog sloja skriva se nova spoznaja, praćena vatrometom emocija s kojima se treba znati nositi, nakon čega dolazi starost kao smirenje. Kako preživjeti sve izazove koje život nosi i kako ne izgubiti sebe, pitaju se akteri ove priče, a odgovor je samo jedan – ljubav, ili kako bi rekao Toma Bebić: „volite se, ljudožderi“.
Za ovaj izazovni tekst, za koji se može reći da je pomaknuo granice suvremene hrvatske drame, bilo je potrebno mnogo snage i jasna vizija. Objediniti ga na pozornici značilo je uključiti sve podražaje koji imenicu ljubav pretvaraju u materiju što povezuje sve elemente predstave. Ovaj je tim to uspio. Riječ je o preciznoj slagalici čvrste strukture u kojoj svaki dio ima svoje mjesto, a pomicanjem samo jedne karike narušila bi se cjelina.
Rapsodija boja, slike, glazbe i izvedbe morala je biti pažljivo dozirana kako se ne bi izgubio narativ, koji u ovom djelu nije dominantan koliko emocija koju nastoji prenijeti. Redateljica Nina Violić, kojoj ovo nije prvi izlet u redateljske vode, poštovala je svaki umjetnički element implementiran u dramu, tvoreći svojevrsni kaleidoskop emocija koji s lakoćom dopire do gledatelja.
Jelena Graovac Lučev s lakoćom vlada pozornicom i uživa u njezinoj prisutnosti, prelazeći vremenske okvire od starice do mlade žene i niz emotivnih stanja. Leon Lučev, kao njezin glumački, ali i životni partner, utjelovljuje lik koji pokušava ostati pribran u kaosu, ali je istovremeno emocionalno nedostupan, što dodatno otežava njihov odnos. Uz glumačku izvedbu, predstava zahtijeva i znatnu fizičku spremu, budući da koketira s elementima fizičkog teatra.
Video projekcije koje potpisuje Toni Soprano uvode nas u susret likova šumom vode, fokusirajući gledatelja na zvuk koji umiruje i slike koje će se kasnije razvijati. Scenski prostor prati projekcija zida s prozorom kroz koji ulazi sunce ili zimski motivi koji stvaraju atmosferu nostalgije. Zidne tapete asociraju na protok vremena i sjećanja Zauvijek djevojčice, dok crveno svjetlo vodi prema vrhuncu spoznaje ljubavi.
Glazba Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrle prati ritam izvedbe te na stilski grub način izvikuje parole kroz likove koji, unatoč životu koji ne ostavlja mnogo prostora, i dalje vjeruju u ljubav. Kostimografkinja Andrea Bistričić zanimljivo koristi platno koje u jednom trenutku može biti haljina, a u drugom pokrivač. Odjeća je nenametljiva i stopljena s bojama pozornice i videa, čime dodatno naglašava likove.
Neka su scenska rješenja posebno efektna, poput prikaza protoka vremena koje se fizički odražava na likove korištenjem dječjeg pudera za izbjeljivanje kose. Ritam predstave ono je što je drži koherentnom – brza izmjena scena, igra s vremenom i motiv ljubavi nose gledatelja poput vrtuljka, sve do potpunog ogoljenja.
Postavljanje ovakvih djela uvijek zahtijeva dodatni oprez jer se lako može skliznuti u besmisao. Ovdje se to nije dogodilo. Vidljivo je mnogo promišljanja o stvaralačkom procesu, a ljestvica se dodatno podigla u trenutku kada su se glumci u potpunosti prepustili i redateljici dali slobodu kreacije.
Kuća umjetnosti Arsen s razlogom može biti ponosna što je upravo ona izabrana za premijeru ove predstave, jer ovakva vrsta umjetnosti danas se rijetko viđa.
#Jelena Graovac Lučev #Kuća umjetnosti Arsen #Leon Lučev #Nina Violić #Zakopana čuda
