U Hrvatskom muzeju turizma u Opatiji održano je predavanje “Arhiv Tošo Dabac – čuvanje i interpretacija fotografskog naslijeđa”, koje je, uz aktualnu izložbu “Tošo Dabac: Jadranski putopis”, publici približilo ne samo opus jednog od najvažnijih hrvatskih fotografa, nego i složenu priču o očuvanju, stručnoj obradi i javnoj prezentaciji njegova iznimnog naslijeđa.
Predavanje je održala Marina Benažić, povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti, dugogodišnja voditeljica Arhiva Tošo Dabac, kojim je upravljala od 2006. do 2022. godine. Govoreći iz pozicije osobe koja je godinama iznutra pratila, istraživala i interpretirala Dabčevu ostavštinu, Benažić je podsjetila na važnost arhiva koji je 2002. godine upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, a koji je Grad Zagreb otkupio i predao na upravljanje Muzeju suvremene umjetnosti.
Riječ je o iznimno velikoj i zaokruženoj fotografskoj cjelini, koja obuhvaća oko 160 tisuća negativa, umjetničkih predmeta i autorskih povećanja, među kojima su i negativi prve generacije, autorska povećanja velikih formata, stakleni negativi, vrijedna fotografska oprema, biblioteka i korespondencija. Upravo ta širina čini Arhiv Tošo Dabac mnogo većim od puke zbirke fotografija. On je istodobno umjetnička, dokumentarna, povijesna i kulturna memorija jednog autora, jednog grada, ali i prostora znatno šireg od Zagreba.
Posebno mjesto u toj priči zauzima nekadašnji Dabčev atelje u Ilici 17. Bio je to prostor rada, susreta, razgovora, suradnji i ideja, ali i rijedak primjer fotografske zbirke očuvane in situ, u ambijentu u kojem je nastajala i u kojem se desetljećima stvarala živa umjetnička scena. U ateljeu su se okupljali umjetnici, povjesničari umjetnosti, arhitekti, dizajneri, glazbenici i fotografi, a ondje su prve fotografske poticaje i iskustva stjecali i autori poput Petra Dabca, Marije Braut i Enesa Midžića.
Benažić je podsjetila i na ulogu Ivana Picelja, likovnog umjetnika i dizajnera, koji je predložio da se atelje nakon Dabčeve smrti nazove Arhivom Toše Dabca. Taj naziv dobro sažima složenost građe: s jedne strane riječ je o homogenoj cjelini vezanoj uz jednog autora, a s druge o heterogenom fundusu koji obuhvaća fotografije, dokumente, opremu, biblioteku, pisma i tragove jednog bogatog kulturnog života.
Velik dio rada na Arhivu bio je posvećen zaštiti, stručnoj obradi i digitalizaciji građe. Benažić je istaknula da je upravo dostupnost tako velikog i cjelovitog fonda omogućila ozbiljnije istraživanje Dabčeva rada, usporedbe s objavljenim materijalima, ispravljanje atribucija i novo čitanje pojedinih ciklusa. U svakodnevnom radu na građi, kako je rekla, otkrivala su se nova djela, novi detalji i novi slojevi Dabčeva fotografskog svijeta.
Taj je svijet bio iznimno širok. Široj publici Dabac je i danas najpoznatiji po ciklusu “Ljudi s ulice”, koji je nastajao tridesetih godina i u kojem je socijalnu stvarnost bilježio s mnogo empatije, ali bez patetike. Bio je to svijet siromaštva, margine, prolaznika, djece, radnika i uličnih prizora, ali i svijet u kojem se, kako je istaknuto na predavanju, mogla prepoznati osebujna mješavina tuge, ljepote i gorkog humora.
No Dabčev opus ne iscrpljuje se u tom ciklusu. Predavanje je podsjetilo i na niz drugih tematskih cjelina: “Istarski dnevnik”, riječki ciklus, “Zagreb tridesetih”, portrete umjetnika, etnografski ciklus, fotografije stećaka, industrijsku fotografiju, arhitektonske cikluse, reportaže s obale, prizore kulturne baštine te niz fotografija vezanih uz jadranski prostor.
Posebno zanimljiv segment odnosi se na Dabčev rad u Istri i krajevima vezanima uz poslijeratna razgraničenja. Kao fotograf angažiran je da prati međunarodnu komisiju u julijskim krajevima, a uz fotografije je vodio i bilješke koje su, prema riječima Marine Benažić, bile precizne, duhovite i dragocjene za razumijevanje konteksta nastanka pojedinih snimaka.
Dabac je fotografirao i Dubrovačke ljetne igre, industrijski i privredni razvoj, sela, folklor, kulturne spomenike, radnike, umjetnike, arhitekturu i gradove. Njegov pogled bio je izrazito autorski, ali nikada zatvoren u jedan motiv ili jednu poetiku. Kretao se između reportaže, dokumenta, portreta, socijalne fotografije, modernističkih istraživanja kadra, arhitekture i pokreta. Tridesetih godina dodiruje se i s duhom nove objektivnosti, dok u kasnijim ciklusima ostaje vjeran preciznosti, kompoziciji i snažnoj crno-bijeloj skali.
Iako je radio i u boji, osobito kada su to zahtijevale narudžbe vezane uz jadransku obalu, Dabac je do kraja ostao autor koji je preferirao crno-bijeli svijet. Upravo je u tom asketskom izboru, kako je istaknuto, pronalazio bogatstvo tonova, kontrasta i vizualne jasnoće.
Predavanje je otvorilo i šire pitanje statusa fotografske baštine. Zagreb je, prema riječima Benažić, grad s dugom i važnom fotografskom tradicijom, ali bez muzeja fotografije. U tom kontekstu Arhiv Tošo Dabac nije samo ostavština jednog autora, nego i podsjetnik na važnost sustavnog čuvanja, istraživanja i javnog predstavljanja fotografije kao ravnopravnog dijela kulturne povijesti.
Upravo zato sudbina Arhiva, njegovo izmještanje iz izvornog prostora u Ilici 17 i potreba da se ponovno snažnije učini dostupnim javnosti, ostaju važne teme. Jer Dabčeva fotografija nije samo dokument prošlog vremena, ona je način gledanja, svjedočanstvo o ljudima i prostorima, ali i živa građa koja i danas može govoriti novim generacijama, samo joj treba pružiti priliku da bude vidljiva.
Naslovnu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#Hrvatski muzej turizma Opatija #Marina Benažić #Nataša Ivančević #Tošo Dabac
