Intuicija je nenadjebiva, ali i zajebana stvar. Naročito u Splitu. Gdje vas čini još više izdvojenim iz kolektivne svijesti i podsvijesti (naročito ove potonje). Najsvježiji primjer je bombastičan: pročitavši šokantnu vijest o bombama podmetnutim u splitskim srednjim školama ja nisam osjetio ama baš ništa: ni „s“ od straha, ni „z“ od zabrinutosti. Istu nultu reakciju sam imao i kada se ta prijetnja ponovila i proširila na osnovne škole. Jednostavno sam znao da je to pucanj iz prazne puške kao što sam onomad, za vrijeme rata 90-ih, znao da te noći, dok su zavijale sirene zračne uzbune, neće biti neprijateljskih aviona nad Splitom. Pa sam izišao u uobičajeno vrijeme i spustio se u zamračeni grad, kao uostalom i večer prije i kao što sam nastavio izlaziti svaku večer u isto vrijeme i odlaziti u isti kafić.
Ali moj korpulentni susjed je bio normalniji od mene. Ne samo da je ostao doma nego je, iz velikoga straha, napravio veliku glupost koja je – dok ju je tog predvečerja izvodio – izgledala kao velika i opravdana predostrožnost. Išao je, naime, prekriti ceradom oveću površinu od debelog stakla, kroz koju je, s visine petoga kata, dopiralo dnevno svjetlo na stubište, sve do prizemlja. Da bi spriječio probijanje električne svjetlosti prema gore do kojeg bi došlo ako bi netko iz portuna išao svratiti do komšije ili ako bi se svi trebali skloniti u podrum: morali bi tada upaliti svjetlo. I naša zgrada, konkretno naš portun, bi tada bio laka meta svakom pilotu, pa i onom najneiskusnijem. To je bila logika kojom se rukovodio moj ustrašeni susjed. Ona ga je odvela u tu situaciju i dovela u smrtnu opasnost. Staklo je, naime, puklo pod njegovom težinom (a bio je zaista predebeo), tijelo mu je stomakom zapelo u procijepu, on je počeo obilno krvariti i glasno zapomagati, u portunu su digli uzbunu, zvali vatrogasce i oni su, srećom, brzo stigli, izvukli ga iz te staklene stupice i tako mu spasili život.
Ubijanje ljubavnog sna
Naravno, nijedan se avion te noći nije pojavio nad Splitom. Kao što nije ni tog sunčanog proljetnog dana, kada su oko podne začule sirene. A moje društvance se počelo dizati sa zidića pored jednog tada popularnog kafića blizu Kazališta, odnositi svoje čaše i boce za šank i gibati se prema skloništu. Ja sam se tada udvarao jednoj izuzetno mi dragoj i privlačnoj djevojci i išlo mi je dobro: ona me pažljivo slušala, smijala se mojim dosjetkama, smiješila se gledajući me i sve je bilo proljetno i rascvjetano među nama i mirisalo je na ljubav. Onda se i ona počela pridizati. Pitamo sam je gdje će. „Pa u sklonište“. Zašto? „Jer me je strah“. A gdje te je strah? Nije me razumjela iz prve. „Pokaži mi gdje osjećaš strah: tu (prstom sam joj dotaknuo glavu) ili tu (pokazao sam prstom prema njenom stomaku)“. Kratko se premišljala a onda rekla „Tu“, pokazujući prema glavi. „Vidiš, to nije pravi strah, onaj koji dolazi od neke stvarne opasnosti. Nego umišljeni, programirani. Ostani sa mnom.”
Nije ostala. Pridružila se većini. Ja sam ostao sam na pustoj ulici, tužan, frustriran, ljut. Nažalost, nisam krenuo za njom i uz nju otrpio tih pola sata u prepunom skloništu. Danas bih to napravio, otrpio bih svu noć stisnut u maloj prostoriji punoj velikog straha. Umjesto toga ja sam prošao kroz pusti i tihi grad, samo su se ptice čule, udubljen u svoju samotnu frustriranost, a onda sam čuo zvuke gitare iz parkića pored moje bivše osnovne škole, zatim neke mladenačke glasove. Podigao sam glavu i ubrzao korak: na travi je sjedila grupica dugokosih mladića, a između njih je stajala oveća demižana vina. Pridružio sam im se i ostao s njima dok sirene nisu oglasila kraj uzbune. Do tada se demižana ispraznila, a mi se ispunili utjehom promila. Ljudi i automobili su se postepeno vratili na ulice ali se ja nisam vratio na mjesto zločina, da dočekam Sanju pri izlasku iz skloništa. I tako je jedan ljubavni san ostao nedosanjan, ubijen „javom“ rata. Petnaestak godina poslije toga sam pročitao članak u novinama o zapovjedniku zračnih uzbuna koji je priznao (na nekom suđenju) da je izdavao naredbe i za lažne uzbune u srednjoj Dalamaciji, kako bi stvarale psihozu rata među stanovništvom. Ta vijest je došla post festum, u mome slučaju post mortem.
Lopovi svih zemalja
„Ovo je film o kršenju društvenog ugovora ali i o trenutku kada ljudi izađu na ulice i kažu: Dosta je!“ Dakle, ne radi se o hrvatskom filmu. Jer kod nas ljudi izlaze na ulice i trgove uglavnom da bi dočekali hrvatsku reprezentaciju, bilo nogometnu bilo rukometnu, kada osvoji neku medalju kojih našem narodu nikada dosta. Ovdje je stoga riječ o švedskom dokumentarnom filmu „Raspad sistema“ uglednoga autora Fredrika Gerrtena („Bananas“ 2009., „Big boys gone bananas“ 2011., „Kako postati Zlatan“ 2015., „Bikes Vs. Cars“ 2015., „Izbačeni“ 2019.). U njegovom istraživačkom fokusu su globalni obrasci kleptokracije (vladavine lopova) i ekstraktivizma (krađe resursa) koji pokazuju, bez obzira gdje se u svijetu primjenjuju (bilo na Malti bilo u Čileu, sasvim svejedno) zaprepašćujuću istost, kao da je priručnik za njihovu upotrebu pisala ista ruka. A vjerojatno i jest, crna. Žrtve njenog scenarija, po kojem se onda režiraju društvene promjene (npr. privatizacije) su bijele figure na društvenoj i medijskoj sceni (npr. ubijena istraživačka novinarka na Malti).
Ova vam naličja zvuče poznato?! Gerrten, naravno, pokazuje i lica onih iz pokreta otpora kleptokratskoj internacionali, pripadnici koje imaju, u pravilu, više državljanstava i više domovina, a njima su one porezne oaze. Prirodno je da se takvi ljudi odmah prepoznaju tj. nanjuše (jer svi ispuštaju isti miris novca) i da se lako, brzo i efikasno povezuju i udružuju (kao vukovi u čopore). Obični ljudi su za njih ovce koje se strižu, a ponekad neka od njih završi i na njihovom tanjuru (ako počne razmišljati i postavljati neugodna pitanja). Kao spomenuta istraživačka novinarka s Malte, čije je tek ubojstvo potaklo ostale otočne ovce da se organiziraju i suprostave organiziranome političkom kriminalu koji im je – pred njihovim širom zatvorenim očima – desetak godina besramno i planski prodavao javna dobra trpajući novac u vlastite džepove.
Kasnija istraga je otkrila da je upravo i eksplicitno to bio politički program te vladajuće stranke: u deset godina opljačkati što više društvenih dobara, a onda u zalazak sunca otploviti s Malte na svojim luksuznim jahtama, u neki porezni raj, čoporativno, ostavljajući iza sebe pustoš (npr. rijeku bez vode u Čileu), razoreno društveno tkivo i poneku kolateralnu žrtvu koja je previše znala i zabadala svoj novinarski nos u njihove stvari. Običnim ljudima, odgojenima na tradicionalnim moralnim vrijednostima, u početku je nepojmljivo da postoje i ljudi vukovi, kao i ljudi vampiri, koji ni u šta ne vjeruju (osim u novac), kojima ništa nije sveto (osim privatnog vlasništva), kojima nikada nije dosta bogatstva i moći (makar imali novaca da ih ne mogu potrošiti niti da imaju sto života). A još teže im je shvatiti i prihvatiti da su takvi na vlasti i da su im oni sami – iz neznanja i naivnosti – dali glasove na izborima.
Nastajanje i raspadanje sistema
Jedan lik iz filma „Obećana zemlja“ Andrzeya Wayde, do kojeg me je, na Trećem programu HRT-a, dovela intuicija iste večer kad sam gledao „Raspad sistema“, kao prorok progresa po svaku cijenu tekstilne industrije u Lodzu, na nečije pitanje „A šta će biti s poštenim ljudima?“ odgovara lakonski: „Oni imaju nebo“. Pohlepni tvorničari će im nemilosrdnom eksploatacijom zdušno tj. bezdušno pomoći da što prije dođu u nebo. I to je to, to su korijeni tog sistema, tako je on nastao i nastavlja se razvijati – dokle? Pa valjda sve do neke točke kada će se početi raspadati jer više nije održiv ni izdrživ. Možda upravo svjedočimo njegovom grandioznom finalu, a možda nas najgore tek čeka. Filmski redatelji nisu proroci, ne mogu nam dati žuđene odgovore nego tek postavljati prava pitanja i još dublje otvarati pukotine u sistemu čija izopačenost postaje sve očiglednija sve većem broju ljudi.
Lik mladog i obrazovanog čovjeka dobre volje negdje sa sjevera Europe, koji vjeruje da su empatija, ljubaznost i suradnja evolutivno se pokazali kao glavni unutarnji pogon razvoja čovječanstva i čovječnosti, daje „Raspadu sistema“ notu lucidnosti s osmijehom i nade s dubokim antropološkim razlogom. „Bogataši su najskuplji“ – kaže on u kameru (a ne biciklističke trake, besplatno zdravstvo itsl.), a mi pred ekranom – dok ga slušamo – kao da se budimo iz nekog začaranog sna slušajući te tako očigledne, jednostavne ljudske istine koje smo zaboravili. Valjda zato što smo upali u tu psihološku jamu bez dna želeći i sami postati milijunaši. Kao što reče jedan daleko pametniji od mene: „Nije problem što postoje bogataši nego što svi to žele biti“.
Istaknuta fotografija: JaniceD_Avila
#Raspad sistema #Split
