Nakon prvomajskog druženja na Morskom prascu, ali i onoga na Preluku, riječka proslava Praznika rada svoju je završnicu dobila u Parku Mlaka. I to baš onako kako je bilo zamišljeno: mirno, opušteno, sadržajno i nekako po mjeri prostora u kojem se druženje odvijalo.
Nije bilo ni previše ni premalo ljudi. Baš dovoljno da se nitko ne gura, da svatko pronađe svoje mjesto na travi, u hladu ili uz čašu koktelčića, da se stigne popričati, poslušati, pogledati izložbu, probati chanu, jelo od slanutka, i na nekoliko sati doživjeti Prvi maj na jedan malo drugačiji način.
Doživjeti ga kao park, kao šetnju, ali i kao reprint staroga plakata, neku možda zaboravljenu pjesmu, staru filmsku sekvencu, razgovor, večeru pod otvorenim nebom i, u konačnici, novo otkrivanje prostora koji je mnogima godinama pred očima, a istodobno i pomalo nevidljiv.
Druženje u Parku Mlaka organizirali su Vijeće Mjesnog odbora Mlaka i udruga studenata Inicijativa kulturalnih studija, uz podršku udruge Filmaktiv, projekta Klub 24 i Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije. Program se odvijao prema najavi, ali ono što se ne može do kraja najaviti jest atmosfera. A ona je bila nekako drugačija. Možda na trenutke pomalo suzdržana, gotovo svečano mirna, ali možda baš zbog toga lijepa, elegantna, dostojanstvena. Kao da je prostor sam podsjećao okupljene da se nalaze na mjestu koje pamti mnogo više od jednog prvomajskog poslijepodneva.
Sve je započelo otvorenjem izložbe riječkih prvomajskih plakata, nakon čega je Theodor de Canziani poveo okupljene u tematsku šetnju parkom. Učinio je to precizno, duhovito i slikovito, s mnoštvom zanimljivih podataka, otkrivajući male i velike tajne ove zelene oaze u srcu grada. Mlaka se pred okupljenima polako otvarala kao slojevit i vrlo zanimljiv prostor.
Nakon šetnje, okupljene je pozdravio Ivo Simper, predsjednik Vijeća Mjesnog odbora Mlaka, a jedan od najupečatljivijih trenutaka programa bila je izvedba poziva na prvomajsku svečanost iz 1904. godine na četiri jezika. Leon Lučev, Anamaria Girardeli, Dario Dugančić i Lila Delibegović izveli su taj povijesni tekst s mjerom i energijom koja je oduševila okupljene, kao da su osjetili da je povijest iz arhiva nakratko preselila na otvorenu scenu, među ljude.
A to je i bila najvažnija namjera cijelog programa: vratiti Prvi maj na mjesto riječke radničke povijesti, ali ne muzejski hladno, nego živo, kroz šetnju, razgovor, glazbu, hranu, film i zajednički boravak u prostoru.
U tome su se lijepo nadovezali i predavanje povjesničara Ivana Jeličića o prvim prvomajskim proslavama u Rijeci te tribina „Sindikat su radnici“, koju je moderirao Ćenan Beljulji, uz sudjelovanje Ingrid Čavić iz SOMK-a, Nenada Melvana iz Sindikata pomoraca, Petre Vaci iz SSSH-a i Vedrana Sabljaka iz SIK-a.
Nisu ni ti dijelovi programa prošli nezamijećeno, jer Prvi maj bez razgovora o radu, radnicima i sindikatima ipak bi bio samo još jedan slobodan dan u kalendaru. Negdje se ipak moralo govoriti i o onima koji su se borili i izborili za ovaj dan.
Uglavnom, Park Mlaka pokazao se kao odličan izbor, možda i bolji nego što su mnogi očekivali. Oni koji su u petak kročili u park ostali su iznenađeni njegovom ljepotom. Neki su priznali da su ga godinama zanemarivali, neki da ga gotovo nikada nisu ni primjećivali, a mnogi su se složili da ovakvim programima upravo takav prostor i treba pripadati. Ne nužno velikim manifestacijama koje sve prekriju bukom, nego događanjima koja se mogu smjestiti među stabla, travu, staze i ljude.
Bez nervoze i naguravanja, bez osjećaja da se nešto mora potrošiti da bi se moglo sudjelovati. Baš je u toj mjeri bilo najviše šarma.
Uživali su najmlađi, uživali su stariji, uživali su oni koji su došli zbog povijesti, oni koji su došli zbog druženja, oni koji su došli slučajno, pa ostali malo dulje nego što su planirali. Uživali su i četveronožni prijatelji, koji su također dobili priliku osjetiti jedno pravo riječko prvomajsko druženje.
Poseban dio programa bila je zajednička večera, chana, jelo od slanutka, koje je u Park Mlaka donijelo još jedan sloj priče. Prvi maj ne mora uvijek mirisati samo na fažol, iako protiv fažola, naravno, nitko razuman nema ništa. Ali lijepo je bilo vidjeti kako se praznik rada može proširiti i na druge okuse, druge jezike, druge ljude, pa i na strane radnice i radnike kojima je ovaj program također otvorio vrata. Nisu zaboravljeni niti oni naši sugrađani koji su u petak bili itekako daleko od svoga doma.
Večer je zaokružio filmski program kratkih dokumentaraca o Rijeci i radu, u selekciji Igora Bezinovića. A Bezinović je okupljenima priredio i malo iznenađenje: na Mlaku je doveo Josipa Deranju, koji je kao dječak bio jedan od junaka Babajina filma „Jedan dan u Rijeci“.
Bio je to lijep, gotovo filmski susret prošlosti i sadašnjosti. Rijeka nekad i Rijeka danas, na istom mjestu, pod istim nebom.
Na kraju se može reći da je povratak Prvog maja u Park Mlaka bio pun pogodak. Nije to bila velika, bučna i masovna fešta, ali je bila mirna, promišljena, odmjerena i lijepa. Imala je svoj ritam, svoju eleganciju, ali je ipak nosila i svoju poruku.
I zato čestitke organizatorima na ideji i realizaciji. Prvi maj se u Parku Mlaka nije samo obilježio, on se na neki način – vratio kući.
