Prvi put u povijesti kod centralnog križa na groblju Kozala odana je počast ljudima stradalima nakon oslobođenja Rijeke, ubijenima u prvim godinama poraća. Bila je to mala, ali simbolički važna komemoracija, održana u znak sjećanja na one čije su sudbine desetljećima ostajale na rubu javnog pamćenja, često prešućene, pojednostavljene ili zarobljene u političkim interpretacijama prošlosti.
U ime inicijatora komemoracije okupljenima se obratio Predrag Miletić, predsjednik Odbora za nacionalne manjine Grada Rijeke.
– Današnja demokratska, građanska i proeuropska Rijeka ima moralnu obavezu odavanja počasti ljudima koji su stradali neposredno nakon oslobađanja Rijeke, a nisu bili ni fašisti, ni nacisti, niti su surađivali s okupatorom. Ljudima koji su bili antifašisti i koji su zbog svojih ideoloških i nacionalnih razloga ubijeni. Danas odajemo počast stradalima poslije oslobođenja našega grada, riječkim autonomašima Rubinichu, Sincichu i Blasichu. Također odajemo počast obitelji Adam, koja je preživjela holokaust i koncentracijske logore da bi nakon povratka u Rijeku bila ubijena. Počast odajemo i svećeniku Martinu Bubnju, ubijenom iz ideoloških razloga, kao i svim ostalim ubijenim ljudima iz našega grada, izjavio je Miletić.
Riječ je o temi koja u Rijeci još uvijek otvara niz bolnih pitanja. Grad koji s pravom baštini svoju antifašističku tradiciju dugo se teško suočavao s onim što se događalo nakon oslobođenja. A poraće nije bilo jednoznačno vrijeme. U njemu su se prelamale osveta, ideologija, nacionalna pripadnost, strah, nova vlast, stari računi, osobne sudbine i obiteljske šutnje. Mnogi su ljudi tada nestali iz javnog života, neki i iz života svojih obitelji, a iza njih su ostala pitanja na koja nikada nije odgovoreno.
Zato je važno da se Rijeka, kao demokratski grad, može pokloniti i tim žrtvama. Ne zato da bi se umanjila veličina antifašističke borbe, nego upravo zato da bi se ona očistila od svakog pokušaja opravdavanja nasilja počinjenog u njezino ime. Antifašizam ne može biti izgovor za likvidacije, kao što ni sjećanje na poratne zločine ne smije postati alibi za relativizaciju fašizma.
Ipak, ostao je dojam da je komemoracija, koliko god bila potrebna i zakašnjela, nosila i određeni politički predznak. Nakon službenog obraćanja Predrag Miletić nije želio odgovarati na novinarska pitanja. Na događaju koji se poziva na demokratsku, građansku i proeuropsku Rijeku, takva zatvorenost djeluje barem neobično. Upravo ovakve teme traže otvoren razgovor, dodatna pojašnjenja i spremnost na suočavanje s pitanjima, jer samo tako sjećanje može izići iz protokola i postati javni čin istine.
No, čak i ako je komemorativni skup imao političku dimenziju, to ne umanjuje činjenicu da je bilo krajnje vrijeme da se netko javno sjeti ljudi ubijenih nakon oslobođenja Rijeke. Među njima je zaista bilo i onih koji su, paradoksalno i tragično, bili na istoj strani povijesti kao i njihovi ubojice. Ljudi koji nisu bili ni fašisti ni nacisti, nego građani Rijeke uhvaćeni u nemilosrdnom vrtlogu poraća.
Za mnoge riječke obitelji to nije povijest iz udžbenika, nego rana koja se nasljeđivala u tišini. Neki su uspjeli optirati, neki nisu željeli otići, neki su ostali u zrakopraznom prostoru između država, jezika, identiteta i režima. Mnogi se u tom novom vremenu jednostavno nisu snašli. A neki iz njega nisu izašli živi.
Takva je i priča o Dušanu Sirotichu, ubijenom 5. prosinca 1945. godine na ulici u Rijeci. Takva je i priča o njegovu najboljem prijatelju Mariju Pencu, koji je tri godine kasnije pronađen mrtav u Via Romi, uz službeno objašnjenje da je riječ o samoubojstvu vješanjem. Iza takvih sudbina nisu ostali samo dokumenti, nego obitelji, šutnje, strahovi i pitanja koja se prenose desetljećima.
Zato ova komemoracija ne bi smjela ostati samo jednokratan protokolarni čin. Ona bi mogla biti početak zrelijeg riječkog razgovora o prošlosti, ali razgovora u kojem će se ljudi usuditi odgovarati na postavljena pitanja. Razgovora u kojem se neće trgovati žrtvama, niti ih dijeliti prema političkoj upotrebljivosti. Jer grad koji se želi zvati demokratskim mora imati snage pokloniti se svakoj nevinoj žrtvi.
Ili, kako je nedavno zapisao Enea Desardo, član Odbora za nacionalne manjine i predsjednik Zajednice Talijana Rijeka, važno je govoriti o tim zločinima kako se nikada više ne bi ponovili, ali i kako bi antifašizam mogao nastaviti živjeti u svom najčišćem obliku – kao otpor svim oblicima autoritarnosti i nasilja.
Fotografije snimio Kristian Sirotich
#Enea Desardo #Groblje Kozala #komemoracija #Odbor za nacionalne manjine Grada Rijeke #Predrag Miletić
