Izvedba ekološke pravde ili o životu i smrti ekoaktivista/ica

Uz izložbu Gosti u grlu Nikoline Butorac u Etnografskom muzeju u Zagrebu kao dio popratnoga programa izložbe Z/zemlja autorice i kustosice Željke Petrović Osmak, 5. ožujka – 1. svibnja 2026.  i uz happening Život ide dalje Manuele Pauk i Matije Vigato, izveden na Dan planeta Zemlje u sklopu 3. Bioetičkog arboretuma (simpozij) u organizaciji Jana Defrančeskog, predsjednika simpozija

Nikolina Butorac istaknuta je suvremena umjetnica čiji je rad usmjeren prema biofilnoj, društveno-angažiranoj i klimatski osviještenoj umjetničkoj praksi. Njezino djelovanje može se svrstati unutar umjetničkog pravca Earth arta, unutar kojega kritički propituje naš „preveč ljudski“ odnos prema prirodi, s posebnim naglaskom na teme nestanka vrsta, klimatskih promjena, očuvanja ekosustava te fenomena antropocena i kapitalocena. Izložba Gosti u grlu Nikoline Butorac predstavlja interdisciplinarni umjetnički projekt koji kombinira elemente rada sa zemljom, ekopoeziju i dokumentaristički pristup o radu ekoaktivistica. Naime, kroz ovaj umjetnički projekt umjetnica tematizira ekoaktivističke priče/živote žena iz različitih dijelova svijeta koje su svojim djelovanjem – bilo kroz aktivizam ili svakodnevni način života – doprinosile zaštiti Zemlje od sustavne eksploatacije i negativnih učinaka kapitalističkog sustava. Poseban naglasak stavljen je na njihovu ulogu u osnaživanju lokalnih zajednica, očuvanju kulturnih, povijesnih i tradicijskih vrijednosti te zaštiti bioraznolikosti. Polazeći od spoznaje da tlo nije tek resurs ili pasivna podloga već kompleksan ekosustav o kojem ovise svi oblici života, ove su aktivistice istovremeno zagovarale ljudska prava i prava prirode, često uz visoku osobnu cijenu – uz ulog života. U tom kontekstu, izložba ne djeluje samo kao umjetnički iskaz već i kao prostor društvene refleksije i političkog angažmana.

Kao sastavni dio izložbenog projekta održana je i radionica Pigmenti otpora, koja se temeljila na istraživanju odnosa između umjetnosti, prirode i aktivizma kroz praksu slikanja prirodnim pigmentima dobivenima iz različitih vrsta tla i začina. Takav pristup omogućio je sudionicima neposredno, taktilno i simboličko iskustvo materijala – ujedno i miris, dodir zemlje, dok su motivi rada bili posvećeni aktivisticama koje su se borile protiv degradacije prirode i za očuvanje društvene i ekološke pravde.

Na otvorenju izložbe, unutar kružno postavljene instalacije koja simbolički evocira planet Zemlju, posjetitelji su sudjelovali u čitanju govora Berte Cáceres, dobitnice Goldman Environmental Prize 2015. godine. Berta Cáceres istaknuta je honduraška ekoaktivistica koja je svojim djelovanjem branila prava autohtonih zajednica i prirodnih resursa, naglašavajući međusobnu ovisnost svih živih sustava u okviru koncepta Pachamame. Njezina borba tragično je prekinuta 2. ožujka 2016. godine, kada je ubijena u svom domu.

U cjelini, rad Nikoline Butorac uspostavlja snažnu vezu između umjetnosti i aktivizma, pozicionirajući umjetničku praksu kao alat društvene promjene i kritičkog promišljanja suvremenih ekoloških i političkih izazova. Produžetak te kružne instalacije čini i triplicirana zemljana (tri kvadrata) podna  instalacija s više nijansi zemlje, gdje se nalaze crvena paprika, kostur lisice, presvlaka zmije, koštice avokada i kestena – sve što je umjetnica  pronalazila u šetnjama šumom, kao otisak prirode, Zemlje.

Donosim popis i kratku biografiju aktivistica koje je  umjetnica Nikolina Butorac uključila u navedenu zemljanu instalaciju:

Adelinda Gómez Gaviria iz Kolumbije. Naime, u Kolumbiji su branitelji okoliša, zemlje i prava zajednica izloženi ekstremnom i sustavnom nasilju. Prema izvještajima organizacije Global Witness, ta je zemlja godinama među onima s najvećim brojem ubojstava branitelja okoliša i ljudskih prava u svijetu. Adelinda Gómez Gaviria bila je kolumbijska campesina i braniteljica okoliša u regiji Macizo Colombiano. Organizirala je lokalne zajednice protiv širenja rudarskih projekata koji su ugrožavali izvore vode i osjetljive ekosustave te je javno upozoravala na društvene i ekološke posljedice ekstraktivnih industrija. Zbog svog rada bila je izložena prijetnjama, a 30. rujna 2013. ubijena je. Njezino ubojstvo ostaje simbol cijene koju zajednice plaćaju zbog obrane zajedničkih dobara.

Kao sljedeći primjer uzimam Sandru Lilianu Peña Chocuéu – domorodačku aktivisticu iz regije Cauca na jugozapadu Kolumbije. Kao guvernerka zajednice La Laguna–Siberia bila je uključena u programe zamjene ilegalnih usjeva te u borbu protiv nezakonitih aktivnosti koje razaraju okoliš i ugrožavaju opstanak lokalnih zajednica. Dana 20. travnja 2021. ubijena je u blizini svog doma dok je pripremala sastanak s lokalnim vlastima. Njezino ubojstvo izazvalo je osude međunarodnih organizacija, uključujući Ujedinjene narode, i ponovno ukazalo na kontinuirano nasilje nad domorodačkim vođama u Kolumbiji.

Aura Esther García Peñalver bila je voditeljica domorodačke zajednice Wayúu u departmanu La Guajira te neumorna zagovarateljica prava svog naroda i zaštite njihova teritorija. U noći 31. ožujka 2021. ubijena je u zasjedi dok se sa suprugom vraćala u svoju zajednicu. Prije ubojstva više je puta prijavljivala prijetnje i tražila zaštitu od državnih institucija, koja joj nikada nije osigurana. Njezina smrt razotkrila je ozbiljne propuste sustava zaštite branitelja ljudskih i okolišnih prava.

Nazaria Calambás Tunubalá bila je istaknuta predstavnica domorodačkog naroda Misak i bivša gradonačelnica rezervata Guambía u departmanu Cauca. Njezin rad bio je usmjeren na jačanje zajednice, obranu teritorija i očuvanje kulturnog identiteta. Dana 23. listopada 2021. ubijena je u svojoj zajednici. Njezino ubojstvo potreslo je domorodačke narode diljem zemlje i dodatno naglasilo razmjere nasilja nad onima koji se suprotstavljaju eksploataciji i političkoj marginalizaciji.

Berta Cáceres Berta Cáceres bila je pripadnica naroda Lenca i suosnivačica organizacije COPINH, posvećene obrani prava autohtonih naroda i prirodnih resursa u Hondurasu. Međunarodno je priznata, uključujući nagradu Goldman 2015. godine zbog borbe protiv izgradnje hidroelektrane Agua Zarca, koja je prijetila svetoj rijeci Gualcarque. Unatoč stalnim prijetnjama, nastavila je s aktivizmom sve do ubojstva 3. ožujka 2016. Njezina smrt postala je globalni simbol kriminalizacije i nasilja nad ekološkim aktivistima.

Gladys del Estal Ferreño bila je ekologinja i antinuklearna aktivistica, rođena u Venezueli, koja je djelovala u Španjolskoj. Postala je simbol antinuklearnog pokreta u Baskiji, sudjelujući u prosvjedima protiv nuklearnih elektrana i militarizacije prostora. Ubijena je 3. lipnja 1979. tijekom demonstracija u Tudeli. Njezina smrt ostavila je dubok trag u španjolskom ekološkom pokretu i podsjetnik je na represiju nad društvenim otporom.

Fikile “Mama Fikile” – Ntshangase Fikile Ntshangase bila je južnoafrička ekološka aktivistica koja se suprotstavljala širenju rudnika ugljena Tendele, zbog ozbiljnih posljedica po zdravlje ljudi, resurse vode i okoliš. Zbog svog rada bila je izložena prijetnjama, a 22. listopada 2020. ubijena je u vlastitom domu. Njezino ubojstvo razotkrilo je smrtonosne veze između rudarske industrije i nasilja nad lokalnim zajednicama.

Jeannette (Blanca Jeannette) Kawas bila je honduraška ekološka aktivistica koja je branila obalne ekosustave oko grada Tele, uključujući mangrove i tropske šume. Suprotstavljala se destruktivnim razvojnim projektima koji su ugrožavali prirodu i sredstva za život lokalnog stanovništva. Ubijena je 6. veljače 1995. Njezin je slučaj kasnije postao važan presedan u međunarodnom pravu vezanom uz odgovornost država za zaštitu branitelja okoliša.

José “Zé” Cláudio Ribeiro da Silva Maria do Espírito Santo i José “Zé” Cláudio Ribeiro da Silva bili su brazilski ekološki aktivisti i farmeri koji su se borili protiv ilegalne sječe i devastacije Amazone. Zbog javnog i dosljednog otpora primali su stalne prijetnje smrću. Ubijeni su 24. svibnja 2011. Njihova smrt postala je snažan simbol opasnosti s kojima se suočavaju oni koji brane prašume i zajednička dobra.

Macarena Valdés Macarena Valdés bila je Mapuche aktivistica iz Čilea koja se protivila izgradnji hidroelektrane na rijeci Tranguil, upozoravajući na prijetnje autohtonim teritorijima i vodnim sustavima. Nakon njezine smrti 22. kolovoza 2016., koja je isprva proglašena samoubojstvom, pojavili su se ozbiljni dokazi koji upućuju na nasilnu smrt povezanu s njezinim aktivizmom. Postala je simbol otpora, ali i ranjivosti autohtonih žena u ekološkim sukobima.

Pranee Boonrat Montha Chukaew i Pranee Boonrat bile su aktivistice za prava seljaka i pristup zemljištu u zajednici Khlong Sai Pattana u provinciji Surat Thani na Tajlandu. Borile su se protiv interesa plantaža i drugih moćnih aktera koji su prisvajali zajedničku zemlju. Dana 19. studenog 2012. obje su ubijene dok su se motociklom vozile prema lokalnoj tržnici. Njihovo ubojstvo razotkrilo je nasilje koje prati borbu za zemljišna prava u ruralnim zajednicama.

Regan Russell bila je kanadska aktivistica za prava životinja koja je sudjelovala u mirnim prosvjedima ispred klaonice u Burlingtonu (Ontario). Aktivisti su ondje svjedočili transportu životinja, pružali im vodu i upozoravali javnost na brutalnost industrije mesa. Dana 19. lipnja 2020. Regan je smrtno stradala kada ju je tijekom prosvjeda udario kamion koji je prevozio svinje na klanje. Njezina smrt potaknula je snažne pozive na bolju zaštitu aktivista i preispitivanje kriminalizacije nenasilnog otpora.

 Jane Tipson bila je britanska aktivistica za prava životinja i zaštitu okoliša koja je djelovala na otoku Saint Lucia. Suprotstavljala se lovu i zatočeništvu dupina i kitova te zagovarala održive oblike turizma i zaštitu morskih ekosustava. Ubijena je 17. rujna 2003. godine. Njezina smrt povezuje se s otporom izgradnji delfinarija i ostaje mračan podsjetnik na rizike s kojima se suočavaju oni koji brane životinje i prirodu.“

Umjetnica ovim zemljanim radom upozorava da je prema podacima organizacije Global Witness (s čije je internetske stranice preuzela navedene podatke o životu i smrti ekoaktivistica) samo u 2022.  (dakle, samo u jednoj godini) ubijeno 177  boraca za zaštitu okoliša. „Otprilike jedna desetina bile su žene, a jedna trećina žrtava domorodački narodi. Devet od deset ubojstava događa se u Latinskoj Americi. U Kolumbiji su se ubojstva udvostručila između 2021. i 2022., a slijede ju Brazil, Meksiko, Honduras, Filipini, Indija, Rumunjska. Navedene činjenice potaknule su me da na osoban način, pišući pjesme u prozi, uronim u živote ovih hrabrih ljudi, posebno se fokusirajući na žene. Također ovim radom želim osvijetliti samozatajne osobe iz naše neposredne blizine, čije se osobine mogu reflektirati u ovim hrabrim ženama.

U kontekstu navedene izložbe, organizirane povodom Dana planete Zemlje, u okviru programa 3. Bioetički arboretum, održano je predavanje pod naslovom „Žena, život, zemlja – voda, ja živim (Hrabre žene Kruščice)“, koje je izložila aktivistkinja Maida Bilal, osnivačica udruženja „Eko Bistro – Hrabre žene Kruščice“. Predavanje se tematski fokusiralo na građanski otpor i ekofeministički angažman žena iz naselja Kruščica kod Viteza, koje su kroz dugotrajan i kontinuiran aktivizam pružile otpor izgradnji mini hidroelektrana na lokalnoj rijeci. Poseban naglasak stavljen je na činjenicu da su ove aktivistkinje tokom 505 dana organizirale fizička dežurstva, čuvajući pristup mostu i time sprječavajući realizaciju infrastrukturnih projekata koji bi imali značajan negativan utjecaj na lokalni ekosistem. Njihova borba predstavlja primjer uspješnog grassroots aktivizma, u kojem su lokalna zajednica i posebno žene preuzele ključnu ulogu u zaštiti prirodnih resursa. Kao rezultat ovog dugotrajnog otpora, u novom Prostornom planu Srednjobosanskog kantona (SBK/KSB) nije predviđena izgradnja mini hidroelektrana na rijeci Kruščici. Ovaj ishod aktivistkinje smatraju ključnom pobjedom, ne samo u kontekstu zaštite okoliša već i kao potvrdu važnosti participativne demokracije i građanskog angažmana u procesima donošenja odluka. Predavanje je dodatno otvorilo pitanja odnosa između roda, ekologije i društvene pravde, naglašavajući kako borba za očuvanje prirode istovremeno predstavlja i borbu za očuvanje zajednice, života i temeljnih ljudskih prava.

Happening u Botaničkom vrtu

Jednako tako u okviru programa 3. Bioetičkog arboretuma mogli smo pogledati i performans/happening Život ide dalje Manuele Pauk i Matije Vigato. Možemo reći da je dodatno vrijednost simpozija Bioetički arboretum što uz  teorijska izlaganja, uključuje i umjetničke programe, čime se ujedno, kako to ističe njegov predsjednik Jan  Defrančeski,  afirmira i kao mjesto razvoja bioetičkog senzibiliteta.

Happening se odvijao paralelno u botaničkim vrtovima u Zagrebu (izvedba Manuele Pauk s performerima, od kojih su neki studenti) i Varšavi (u organizaciji Matije Vigato, također u Botaničkom vrtu), a  činili su ga izvedbena šetnja navedenim vrtovima (happeningu dvostrukom autorstvu i u dvostrukoj izvedbi u dvama gradovima) te skulptura Spomenik uz put (2024, napravljen dan ranije), kojim se umjetnica Manuela Pauk koncentrira na oblik i značenje maslačka, i  prostorna instalacija Divlje strijele (2026) iste umjetnice u zagrebačkom Botaničkom vrtu, koje  iako se kroz happening  sastavljaju i rastavljaju, na neki su način  odvojeni fenomeni.  Happening u dvama gradovima (Zagreb – Varšava) simbolično pokušava uhvatiti cikličnost života i elemenata u prirodi, kroz povezivanje mjesta u vrtu sa simboličnim fazama sastavljanja i rastavljanja materije (instalacija Divlje strijele – skulpture vrbovih strelica).  U toj izvedbenoj šetnji performeri i performerice, odjeveni u crno, nose skulpturalne rekvizite u obliku strelica izrađenih od vrbova pruća i lateksa. Kroz njihovu upotrebu usmjeravaju kolektivno kretanje unutar prostora Botaničkog vrta, pri čemu se publika formira u procesijsku povorku koja slijedi njihovu putanju. U Zagrebu se simbolički smjer kretanja odvijao od života prema smrti: početna točka bila je obilježena fontanom kao znakom vitalnosti i protoka, dok je završetak procesije smješten uz gredice s biljkama koje egzistiraju u kontroliranim uvjetima, sugerirajući ograničenu i posredovanu formu života. Nasuprot tome, u Varšavi je kretanje koncipirano u obrnutom smjeru – od smrti prema životu – što je umjetnica dodatno pojasnila tijekom zajedničkog razgovora s publikom nakon održane zelene šetnje. Kao što ističu umjetnice: „Djelo potiče uronjenost u okruženje, zaigranost te osjećaj povezanosti s drugim živim bićima – ne dijelimo istu lokaciju, smjer ni fazu života (ili propadanja), no ipak se krećemo unutar istih cikličnih obrazaca.“

Naime, Manuela Pauk  visećom instalacijom Divlje strijele koncentrira se na vodocrpilište u Botaničkom vrtu koje je eksploatirano  do 5. veljače 1987. kad je tamošnja voda zagađena nitratima i tetrakloretenom. Njezinim riječima:

Prostor Botaničkog vrta Sveučilišta u Zagrebu već mi je dugo jako intrigantan i htjela sam na neki način ući u interakciju s Vrtom. U ovom radu  nastojala  sam na neki način otjeloviti vodu, no nisam željela napraviti doslovan rad. Već godinama promatram sitne divlje biljke koje divlje rastu u urbanim područjima, u rupama i na rubovima ceste, fotografiram ih i na razne načine reinterpretiram. Tako je nastao rad Spomenik uz put, koji je također izložen u prostoru vrta.

U radu Divlje strijele  posebno sam bila skoncentrirana na to da ti ‘korovi’ ukazuju na prisutnost vode i na mjesta gdje voda prolazi kroz urbane građevine. Odlučila sam te divlje biljke  transformirati u mekane strijele od vrbovog pruća i lateksa. Pruće je biljni i tradicionalno korisni materijal koji se koristi u obrtništvu, odnosno pletenju, a da bi postao fleksibilan, mora biti namočen u vodi. Na taj je način kruženje vode ušlo čak i u moj umjetnički proces. Lateks, kao sekundarni korišteni materijal, odabrala sam zbog njegove mekoće i svojstva da bilježi kontakt jer strijele biljke moraju biti mekane. One su izdržljive i prilagodljive, ali u isto vrijeme su delikatne i nježne. Lateks određene biljke (uključujući maslačak) proizvode kako bi se obranile od nametnika. Vodocrpilište sam pronašla u jednoj šetnji po Botaničkom vrtu prateći crijeva za zalijevanje, s obzirom na to da se voda i dalje crpi od tamo za potrebe vrta. Informaciju o tome da je voda prije zagađenja služila kao pitka voda kvartu Donji grad pronašla sam na info-tabli pokraj zgrade koju je priredio voditelj vrta Vanja Stamenković. Divlje strijele se pričvršćene za vodocrpilište njišu, te uz njih tamo postoji i stalan šum vode, koji je moguće čuti ako se koncentrirate. Instalacija i skulptura i dalje su izloženi u Botaničkom  jer je vrijeme izlaganja produženo od izvorno zamišljenih pet dana, do 7. lipnja 2026.

Umjetnica je svoju viseću instalaciju Divlje strijele smjestila  pored zida toga vodocrpilišta kao uspomenu na  to mjesto vode ili kako glasi  naslov performans – Život ide dalje. Heraklitovski –  sve teče.

Istaknuta fotografija: Matija Vigato: Život ide dalje, početak – performerice u Varšavi; fotografija: Antoni Jesmanowicz