Performans „Niko neće moći da nam oduzme našu stvar“, nastao prema knjizi poezije „Jasni izbori“ Nikole Mladenovića, u režiji Luke Jovanova, u riječkoj je Galeriji O.K. otvorio jedno od onih pitanja na koja nije moguće odgovoriti odmah nakon izvedbe: što se dogodi kada poezija izađe iz knjige, napusti sigurnost stranice, uđe u galerijski prostor, dobije tijelo, glas, pokret, svjetlo i režiju?
Postaje li tada bliža gledatelju ili se, paradoksalno, još više udaljava od njega? Može li gledatelj doći do njezina značenja kada mu se ono više ne nudi u ritmu vlastitog čitanja, nego u ritmu tuđeg glasa, daha, tijela i prostora? I je li uopće riječ o značenju koje treba uhvatiti, ili prije o iskustvu u koje treba ući, makar se iz njega ne izašlo s jasnim odgovorom?
Galerija O.K. pokazala se kao zanimljiv prostor za takvu vrstu izvedbe. Bjelina zidova, čistina prostora i neposredna blizina izvođača nisu nudili kazališnu zaštitu ni sigurnu distancu. U takvom prostoru sve postaje izloženije: glas, tijelo, pauza, svjetlo, pogled publike, ali i sam tekst. Poezija više nije skrivena između korica knjige, gdje se čitatelj može zaustaviti, vratiti, ponoviti stih ili ga preskočiti. U izvedbi ona teče dalje. Gledatelj je mora pratiti u trenutku u kojem se događa.
Nikola Mladenović u performansu izgovara gotovo cijeli tekst knjige. Nakon izvedbe objasnio je da je unutar performansa obuhvaćeno gotovo sve što se nalazi u „Jasnim izborima“, odnosno da je izgovoreno oko 99 posto teksta knjige. Već sama ta činjenica govori o ozbiljnom izvedbenom naporu. Ne radi se samo o memoriranju, premda je i ono impresivno, nego o pokušaju da se cijela knjiga na potpuno drugačiji način stavi pred čitatelja, odnosno gledatelja.
No izvedba se ne oslanja samo na Mladenovićev glas. Luka Jovanov nije prisutan tek kao redatelj izvan performansa, nego kao njegov aktivni sudionik, drugi izvođač u prostoru i partner u scenskoj relaciji. Upravo se u odnosu dvojice izvođača oblikuje napetost između pjesničkog materijala i izvedbenog događaja. Tekst se ne izgovara samo kao književna činjenica, nego se premješta, lomi, dijeli, prostorno raspoređuje i izlaže publici.
Na pitanje kako je izvedba funkcionirala u novom prostoru, Mladenović je istaknuo da se način izvedbe prilagođava promjeni prostora. Riječka Galerija O.K. za njih je bila nova situacija: galerijski, čist prostor, s podom i bijelim zidovima, posve drukčiji od pulske knjižare Giardini u kojoj su prethodno nastupili. Upravo je ta promjena, rekao je, bila uzbudljiva, iako su za adaptaciju imali relativno kratko vrijeme.
To je važan trag za razumijevanje izvedbe. Prostor ovdje nije samo mjesto održavanja, nego jedan od sudionika performansa. Ono što se u knjižari može nasloniti na police s knjigama i same knjige, u bijeloj galerijskoj sobi suočava se s ogoljenošću. Galerija O.K. time nije ublažila performans, nego ga je dodatno izložila. Učinila ga je istodobno jasnijim i zahtjevnijim.
Luka Jovanov u razgovoru nakon izvedbe nije želio govoriti o jednoj poruci koju bi publika trebala ponijeti. Naprotiv, naglasio je da poeziju vidi kao jednu od najotvorenijih formi, blisku plesu i pokretu, upravo zato što otvara prostor različitim oblicima percepcije i recepcije. Za njega je moguće da se čovjek s materijalom susretne, ali i da se ne susretne; da ga prihvati, odbije ili mu se vrati kasnije.
Ta misao možda je najpošteniji ključ za riječki susret s performansom „Niko neće moći da nam oduzme našu stvar“. Jer ovo nije izvedba koja gledatelju nudi siguran put prema značenju. Ona ga prije dovodi u prostor u kojem se značenje može dogoditi, ali ne mora; u kojem susret s poezijom može biti neposredan, odgođen, djelomičan, pa čak i promašen, a da upravo ta nesigurnost ostane dio iskustva.
Performans tako ne funkcionira kao priča koju treba pratiti od početka do kraja, niti kao scenska ilustracija pjesničke zbirke. On pokušava stvoriti izvedbeni tok u kojem se tekst, tijelo, glas, svjetlo, zvuk i prostor slažu u jedno polje. Jovanov je pritom naglasio da su sredstva namjerno svedena na minimum. Iako postoje elementi zvuka, svjetla i scenskog oblikovanja, fokus ostaje na tekstu, na relaciji dvojice izvođača, prostoru i publici.
U tome se nalazi i snaga i rizik ovoga performansa. Snaga je u povjerenju da poezija može izdržati izlazak eksperimentalni način da izađe iz knjige i postane događaj, a ne puko čitanje,. Rizik je u tome što se gledatelj u takvoj izvedbi ponekad može naći pred zatvorenijim vratima značenja. Knjiga dopušta vlastiti ritam, dok performans nameće svoj, knjiga pripada samoći čitanja, performans traži zajedničku prisutnost. Pa onda možda više nije samo pitanje što poezija dobiva kada na ovakav način izađe iz knjige, nego i što pritom gubi?
Zanimljivo je bilo i uključivanje publike. Gledatelji nisu ostali samo promatrači izvedbe, nego su u pojedinim trenucima postajali njezin dio, a u samom finišu dobili su priliku pročitati jednu od pjesama razbacanih po podu galerije. Taj završni prizor možda najjasnije sažima osnovnu ideju performansa: poezija više nije zatvorena u knjizi, nego je rasuta po prostoru, dostupna slučajnom izboru i nečijoj spremnosti da je uzme u ruke i izgovori.
Mladenović i Jovanov, čini se, svjesno preuzimaju sve rizike. Njihov performans ne traži od publike da ga jednoznačno prevede, već pokušava stvoriti stanje. Ako se publika u nekom trenutku „zaboravi“, izađe iz svakodnevnog ritma i uđe u vlastite slike, osjećaje i asocijacije, tada je, prema riječima autora, izvedba već ostvarila važan dio svoje namjere.
To ne znači da je riječ o jednostavnom iskustvu. „Niko neće moći da nam oduzme našu stvar“ u Galeriji O.K. nije bio performans prema kojemu je lako ostati ravnodušan, a možda je upravo to najzanimljivije što se poeziji može dogoditi kada izađe iz knjige: da više ne bude samo tekst koji čitamo u samoći, nego iskustvo koje se rasipa po prostoru, prelazi s jednog glasa na drugi i na kraju dolazi do publike. Ne kao jasna poruka, nego kao mogućnost susreta koji se možda dogodi odmah, možda tek naknadno, a možda se nikada ne dogodi.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
