31. MFMS: „Ljudski glas“ INK, Gradsko kazalište Pula (ocjena 4,24)
Prije gotovo stotinu godina Jean Cocteau napisao je monodramu „Ljudski glas“. Te 1930. godine telefon je bio „posljednji krik“ komunikacijske tehnike koju je Cocteau iskoristio za ilustraciju stanja duše emotivno ranjene žene. U dugom telefonskom razgovoru, zapravo monologu, s muškarcem s kojim je bila u vezi pet godina, otkrivamo nijanse svake iščezle ljubavi.
Tema je vječna. Bez obzira na to tko je, zbog nove ljubavi, prekinuo vezu, u takvim situacijama uvijek netko pati više, a netko manje. Pritom se kod povrijeđene strane javljaju osjećaj beznađa, besmisla i suicidalne misli. Srećom, do fatalne realizacije ne dolazi često.
Jedan od vidova utjehe ili liječenja jest razgovor, a izum telefona kao stvoren je za komunikaciju bez izravnog prisustva, što bitno olakšava nelagodu one strane koja se nalazi u novoj vezi. A povrijeđena i ostavljena strana, u ovom konkretnom slučaju Ona, hvata se za slamku prisustva njegova glasa, koji joj daje privid da još nije sve gotovo, da su između nje i bivšeg još uvijek mogući povremeni razgovori, možda i susreti, kojima će njegovati osjećaj nastavka veze…
Redatelj Jug Đorđević malo je osuvremenio telefonsku tehniku, uvodeći na pozornicu govornicu – stakleni kubus s telefonom na kovanice kakav smo prije nekoliko desetljeća, prije pojave mobilne telefonije, viđali posvuda u svijetu.
Telefonska govornica je mali, skučeni, ali privatni prostor. U vrijeme njihova procvata bilo je dovoljno zatvoriti staklena vrata i u slušalicu šaputati nježne riječi, dok se na ulici ispred govornice stvarao red nestrpljivih čekača koji povremeno, pokazujući na ručne satove, daju znakove da je vrijeme da i oni dođu do telefona.
Govornica u predstavi „Ljudski glas“ nije iz toga vremena. Ona je na osami, u mraku, i tek predstavlja relikt javne telefonske komunikacije. To je govornica na kraju grada ili u nekom parku, jer žena oko vrata ima pseću lajnu i povremeno zviždi kako bi dozvala psa. Sasvim je sama, ne mora ni staklena vrata zatvoriti jer nema drugih pretendenata na telefon; spremna je na dugi razgovor ili čekanje na njega, jer iz zelene torbe vadi tranzistor. I nervozno puši cigaretu za cigaretom.
Kad se s druge strane javi poznati glas, Ona prolazi kroz različita raspoloženja – od prihvaćanja raskida, preko tumačenja da je svih godina živjela u strahu od kraja veze, do otkrivanja suicidalnih namjera svom bivšem, ne bi li i na taj način izazvala neku emociju ili barem održala razgovor što dužim…
Monolog je majstorski napisan tako da glas s druge strane žice uopće ne nedostaje. Ona (Dijana Vidušin) postavlja pitanja i daje odgovore, balansira između raspoloženja koja daju tom dugom monologu potreban ritam što održava napetost „konverzacije“ i otkriva sva slaba mjesta njihove veze.
Zaljubljeni su izmjenjivali pisma, uz koja je Ona sentimentalno vezana, a On samo želi da mu ih vrati – kako bi ih mogao spaliti i uništiti dokaze nekadašnje ljubavi. On se ne želi naći s njom kako bi preuzeo pisma, jako je zauzet i poslat će nekoga sutra po „zelenu torbu“, a ona ga, hvatajući se za posljednju nadu eventualnog susreta, moli da joj pepeo bivših pisama sačuva u kutijici od kornjačevine koju mu je poklonila…
Jean Cocteau napisao je monolog iz očišta žene. Ona je ta ostavljena, On nastavlja život s drugom ženom.
Stoljeće nakon nastanka „Ljudskog glasa“ promatram gledalište. Žene prate predstavu s pažnjom, muškarci se, ne svi, ali vidim ih nekoliko, evidentno dosađuju.
Naporne su te žene koje vas drže na telefonu, a lijepo ste im rekli da je gotovo. Žene koje su vas davile pet godina svojom pažnjom i brigom da ne radite previše, da uvijek budu kod kuće kada se vratite s posla, koje su zanemarile svoje prijatelje kako bi sve vrijeme posvetile vama… Žene koje bi sačuvale pepeo vaših ljubavnih pisama i koje bi se ubile zbog običnog prestanka ljubavi… Pa bi vam još i uvalile zajedničkog psa!
Pitanje sudbine razočarane žene Jug Đorđević u drugom dijelu predstave ostavlja otvoreno, iako Ona kroči stepenicama koje vode u Ništa, a trenutak kasnije uranja lice i mikrofon u vodu iz koje se prolama zaglušni vrisak.
Ali konkretizira njezin košmar, u glavi, u duši. Košmar koji je ekvivalent smrti… Ponavljam: vječna tema.
Jedino što su kroz minulo stoljeće i žene ojačale, ili muškarci omekšali, pa nije isključeno da se u govornici jednom pojavi očajan mladić.
U međuvremenu i za sada, to su žene. I u dramskim i u opernim izvedbama „Ljudskog glasa“.
Istaknuta fotografija MFMS Rijeka
#31. Međunarodni festival malih scena #Dijana Vidušin #Jean Cocteau #Jug Đorđević #Ljudski glas #male scene
