S nedavno otvorenom izložbom Solastalgija u Galeriji O.K., multimedijalni umjetnik Davor Mezak dotaknuo je jedno od aktualnijih pitanja današnjice: kako opstati u svijetu koji se rapidno mijenja? Koja je naša uloga u suočavanju s klimatskom krizom, i kako se reflektira taj osjećaj nemoći?
Mezak od početka 1990-ih kontinuirano izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu, ostvario je više od stotinu skupnih i tridesetak samostalnih izložbi, a Solastalgija je projekt kojim nastavlja niz radova kojima promišlja stanje društva i prirode. Riječ je o terminu koji označava osjećaj nelagode i anskioznosti zbog nepovratnih promjena u okolini, i premda ga je Mezak vrlo zorno prikazao svojim audio-vizualnim projektom, kaže kako inspiracija ne proizlazi iz vlastitog iskustva već iz svijesti o odgovornosti i utjecaju političko-ekonomskih interesa.
– Projekt ne temeljen na mom osobnom osjećaju solastalgije, ali jako volim prirodu. Također vidim i čitam koliko su pokvareni političari koji obećavaju pomake, ali nisu po tom pitanju napravili ništa. Štoviše, u dogovoru su s tim velikim poduzetnicima i kapitalistima. Primjerice, već se petnaest godina zna da plastične boce ostavljaju plastike u vodi, istraživanja su napravljena, ali vodeći pojedinci, Todorić i slični, stavili su to u normalnu prodaju. Amerika je također izašla iz velikih dogovora o globalnom zatopljenju, i načelno je sve u redu, ali veliki kapital na kraju ima glavnu igru.
Komunicira li i Solastalgija taj politički element? I na koji način ispisane poruke prestaju biti takve, formalne i distancirane, a kako mogu doprijeti do čovjeka?
– Parole napisane na displayu i glume te parole koje daje kapitalizam. S druge strane, izložba bi trebala potaknuti ljude da se aktiviraju, da se pokušaju pobuniti i utjecati. Poruke upozoravaju na velike promjene, a koje se guraju pod tepih. Negdje sam čitao da ljudi uglavnom pročitaju nešto o globalnom zatopljenju, i onda to prekriju, jednostavno se ne žele brinuti oko toga.
Svijest i zabrinutost se više osjećaju kod mlađih generacija.
– Da, mlađe generacije to jako osjećaju. I ta bolest je definirana na razini Europske unije, nostalgija za svojim domom – solastalgija. Uznevijereni su zbog političara koji su obećali jedno, a radili drugo. Mladi to osjećaju i shvaćaju jer ih ipak čeka budućnost, a stariji su se opustili i boli ih briga. Tako sam i zamislio izložbu, da oni koji ne znaju ili ne žele znati ništa o tome, ipak o tome počnu razmišljati na neki način.
Osim ekologije, koje teme vas okupiraju ili motiviraju za rad?
– Ovo bi bila neka trilogija. Imao sam u Zagrebu izložbu koja se referirala na potres u Zagrebu i Sisku, bila je aktivistička i pokazivala je djelovanje i pomaganje ljudi u to vrijeme, dok vlast to nije htjela odmah napraviti. To je područje u kojem je neka boravilo većinom srpsko stanovništvo. Velike su cifre dobivene od Europske unije, 5,6 milijardi eura, za obnovu Zagreba i županije, ali dvije godine je trajalo donošenje zakona što se tiče obnove, a rok je bio šest mjeseci, pa smo taj novac morali vratiti. To nije ni bilo kako spada iskomunicirano javnosti. Normalne europske zemlje, recimo Češka kojom je prošao uragan i digao krovove kuća, imaju brzu obnovu i korištenje sredstava.
Sve su to društveni i politički komentari kroz umjetnički rad. Je li to glavna odlika suvremene, alternativnije umjetnosti?
– Mi si možda dajemo nade da će umjetnost nešto promijeniti, ali slabo – veću snagu ima kada bi to izjavio neki poznati nogometaš. Kao pop glazba prema klasičnoj glazbi. Puno je veći krug, a i ovdje dolaze ljudi koji možda to već imaju osvješteno. Iako se neke promjene mogu napraviti, to smo ipak vidjeli na nekim primjerima kao što je NSK.
Osim toga, ovakva umjetnost bilježi trenutak u kojemu se nalazimo.
– Da, s te strane sigurno ima smisla.
Istaknuta fotografija: Davor Mezak i Branko Cerovac, snimila Franka Blažić
#Davor Mezak #Galerija O.K. #intervju #Izložba #Solastalgija
