Ususret Danu svetoga Vida, zaštitnika Rijeke, riječki nadbiskup i metropolit mons. Mate Uzini, kao kino kustos, počastio nas je svojim izborom filma za ovu prigodu. Iako je projekcija bila zakazana za „dugi” vikend vezan uz blagdan Tijelova – Art-kino bilo je u subotu prepuno na jednoj jedinoj projekciji filma „Kao u raju” (2004.), švedskog redatelja Kaya Pollaka.
Mons. Uzinić dočekan je aplauzom i uopće ne sumnjam da je bio razlogom ovako dupkom ispunjenog kina. A film je, pak, ispunio sva očekivanja i otvorio teme za razmišljanje i razgovore.
Film započinje – vršnjačkim nasiljem u maloj švedskoj seoskoj zajednici sredinom prošlog stoljeća. Dječaci zlostavljaju svog vršnjaka Danijela jer je različit od njih. Ne trči po poljima, ne skače u rijeku, već se krije u žitu i – svira violinu.
Dječak je snažno vezan uz majku, otac je poginuo u njegovim prvim godinama života i majka se odlučuje odseliti iz malog mjesta kako bi sina zaštitila od vršnjaka te mu priuštila dobro obrazovanje i razvoj muzičkog talenta.
Kao uspješan glazbenik, dirigent na pragu srednjih godina ozbiljno narušenog zdravlja, samljeven slavom i utrkom između orkestara i pozornica, Danijel kupuje praznu zgradu seoske škole i vraća se, sada pod novim imenom, u mjesto gdje je proveo djetinjstvo.
Film prati odnos sredine prema pojedincu i utjecaj pojedinca na sredinu. Svaka zajednica ima svoj mali krug, bez obzira na to radi li se o kvartu u velikom gradu ili selu negdje daleko od svega. I svaka se zajednica ponaša po istom obrascu: sva događanja prate se s pažnjom, ali reakcije izostaju, bez obzira na karakter događaja. Sredina – brine svoje brige i pravi se da ništa ne primjećuje.
Kao što su svi znali da dječaka s početka filma vršnjaci svakodnevno napadaju, tako se u selu zna tko tuče suprugu, tko je najbahatiji u zajednici, što predstavljaju crkva i svećenik, koje žene treba izbaciti iz zajednice proglašavajući ih nemoralnima, a koje su oličenje morala.
Jezgra djelovanja slavnog dirigenta koji se ostavio karijere je – seoski zbor. To je mala zajednica u sklopu „velike”, seoske zajednice, a pravila ponašanja su ista: isti zlostavljači, iste moralne norme, ista šutnja o svakom problemu.
Postepeno opuštanje zborista uz nov način, slobodno bavljenje pjevanjem, dovodi do promjena u životima svakog sudionika ove priče.
Glazba i zajedništvo ponukaju neke da ispričaju svoju priču o zlostavljanju od najranije školske dobi, ruganju vršnjaka i zadirkivanju koje se prenosi u zrelu dob; priču o zatomljenoj ljubavi koja se nije realizirala iz tko zna kakvih razloga jedne male zajednice; priču o prijetvornom ponašanju zajednice i ogovaranju, ismijavanju mlade i svima poželjne sumještanke koja se upustila u vezu s oženjenim čovjekom; priču o mentalno oboljelom mladiću i njegovu isključivanju iz zajednice; priču o strahu od iskazivanja osjećaja; priču o grijehu i udjelu Crkve u zastrašivanju Božjim sudom…
Film je prepun dobre glazbe i moćnog višeglasja. Snaga ljudskog glasa posložena u skladne akorde – dirljiva je i potresna. Zbor a cappella podiže svijest o snazi zajednice okupljene oko prave stvari, što se u filmu manifestira trenutkom kad pjevači svojim tijelima sakriju solisticu koju muž silom želi odvesti s probe. Zid zborista koji nastaje pred njim spriječi, ali i razbjesni zlostavljača. Ali žena je, ovog puta, spašena…
Otvaranje zborske zajednice prema samima sebi i novo zajedništvo koje ih vodi sretnijem životu djeluje i na oboljelog umjetnika koji započinje – disati punim plućima. Njegov život dobiva smisao u trenutku otkrića da i u njemu samom ima mjesta za ljubav. Ljubav prema zajednici koja pokazuje emocije prema njemu, ljubav prema ženi, ljubav prema životu. Sve u što sam nije vjerovao.
Mnogi veliki glazbenici umrli su osluškujući muziku u svojoj glavi. Svjedočili su to svojim posljednjim rečenicama i pitanjem: Kakva to divna glazba svira? Ili to samo ja čujem?…
Dirigent iz filma „Kao u raju” – umire okružen suzvučjem živih ljudskih glasova. Glasova njegovih zborista, ali i čitave, goleme koncertne dvorane u kojoj publiku čine zboristi iz čitavog svijeta. Svi oni – povedeni glazbom koju je skladao donedavno slavni dirigent za svoj zbor – priključuju se akordima tvoreći rajsku glazbu.
Moćni ljudski glasovi ispraćaju ga s ovoga svijeta.
Mons. Mate Uzinić prije projekcije zaželio je publici da nakon filma svatko ponaosob u sebi ponese poruku koja ga se najviše dojmila. A što se naslova tiče, mons. Uzinić smatra da bi „Kao na nebu” bio točniji naslov i da bismo svi trebali težiti vlastitom miru i širiti ga oko sebe.
Kako na nebu, tako i na zemlji.
Istaknuta fotografija scena iz filma Kao u raju
#Art kino Croatia #Kao u raju #kino kustos #Mate Uzinić #Svjetlana Hribar
