Na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca ovih je dana oživio jedan od najintrigantnijih umjetničkih života 20. stoljeća. Baletna predstava Fridin svijet, brazilskog koreografa Reginalda Oliveire, nadahnuta je likom, stvaralaštvom i ikonom Fride Kahlo, a nakon premijere 23. svibnja nastavlja oduševljavati riječku publiku.
Umjesto pretvaranja plesa u ilustraciju poznatih činjenica, Oliveira gradi priču koja se tek oslanja na motive iz života slavne meksičke slikarice, i čini to isključivo pokretom kao kistom koji slika iskustvo ljubavi, umjetničkog stvaranja, političkog angažmana i boli, stvarajući emotivni, razgranati prikaz Fridina identiteta. U izvrsnoj izvedbi riječkog baletnog ansambla, rezultat je jedinstvena, šarolika i izuzetno dojmljiva plesna priča.
Reginaldo Oliveira, koji je predstavu prethodno postavio u Salzburgu i Rio de Janeiru, u koprodukciji sa Salzburškim državnim kazalištem, riječkoj je publici ponudio drugačiji pogled u život Fride Kahlo, a uveo je i motiv “druge Fride” inspiriran jednim od njenih poznatih autoportreta. Dok jedna Frida djeluje kao javno lice umjetnice, druga postaje njezin odraz i sjena, a njihov odnos stvara neke od najsnažnijih prizora predstave. Već sama prva minuta predstave daje naznaku da će takvih prizora kroz predstavu zapravo biti više, a kako točke odmiču, postaje jasno da će nešto manje od 2 sata trajanja proletjeti u treptaju i da će svaki prizor – unatoč pojedinim ponavljajućim elementima – donijeti jednak intenzitet na drugačiji način.
Fridu je utjelovila Isabelle Zabot, čija je interpretacija pokazala raskoš Fridina duha, a njezinu unutarnju dualnost dodatno je naglasila Marta Kanazir u ulozi Druge Fride. Ali Tabbouch tumači Diega Riveru, Tea Rušin Fridinu sestru Cristinu Kahlo, a Giorgio Otranto Alejandra Gómeza Ariasa, važnu osobu iz Fridinih ranijih godina. Osim tehničke preciznosti i izdržljivosti kakvu ovakva predstava zahtijeva, cijeli ansambl je pokazao koliko se uspijeva saživjeti s različitim likovima i kulturama, i koliko to radi uvjerljivo i s lakoćom.
Kostimi prikladnih boja i materijala bili su dio koreografije, a u nekim su trenucima omogućili plesačima da stvaraju figure i žive slike. U dočaravanju Fridina svijeta pomogla je i glazba, odlično odabrani miks suvremenih i tradicionalnih meksičkih skladbi, uključujući ponavljajuću La Lloronu i legendarnu Cucurrucucú Paloma Gaetana Velosa. Kao što stoji u govornom uvodu jedne od skladbi: ovo je pjesma o sreći, ali i tuzi, takvu atmosfersku kulisu stvara cijeli odabir glazbe, što je u neku ruku i refleksija cijele predstave i šarenila života. Zaljubljenost, zaigranost, čežnja, nada, tuga, sanjarenje, nježnost, prolaznost, revolucija, vječnost.
Frida Kahlo u vlastitom mitu jest vječna, što često može biti razlog stvaranja površnih djela već viđenih motiva i pristupa, no Oliveirov balet definitivno nije upao u tu zamku. Njegova je vizija autentična, a istovremeno zadržava izvorni sentiment i estetiku koje povezujemo s meksičkom ikonom. Tečna, nepredvidljiva i dramaturški pomno uobličena koreografija budi sva osjetila, ostavljajući publiku u nestvarnom stanju sanjarenja i osjećanja koje ostaje i nakon što se zastori zatvore, što među ostalome i jest jedna od najvećih čari kazališta.
Fridin svijet je na repertoaru HNK Ivana Pl. Zajca još 18. i 20. lipnja.
Istaknuta i ostale fotografije: Dražen Šokčević
#ArtKvart #balet #Fridin svijet #HNK Ivana pl. Zajca #recenzija #Reginaldo Oliveira
