U društvu koje živi između izbornih ciklusa, pojedinac nestaje mnogo prije nego što postane broj na listi. U zemlji koja svake dvije ili četiri godine kolektivno staje pred glasačku kutiju, sve što se događa između dva izborna ciklusa uglavnom pada u zaborav. Država pamti statistike, ne sudbine.
“Brane im je zavidio. Mora da je to lijepo, pomislio je, u životu željeti ono što se može kupiti novcem.”
O romanu
Roman Crvena voda Jurice Pavičića, premda objavljen prije nekoliko godina, i dalje je jedan od najdubljih literarnih prikaza toga što znači izgubiti osobu i kako društvo, mediji, policija i politika na to reagiraju. Njegova početna točka, nestanak sedamnaestogodišnje djevojke iz dalmatinskog mjesta 1989. godine nije samo žanrovski mamac, već okidač za razotkrivanje mehanizama šutnje, zanemarivanja i sistemskog zakazivanja. I dok se godinama vodi potraga za Silvom, društvo oko njezine obitelji (i svih nas) nastavlja funkcionirati kao da njezina odsutnost nije nikakva trauma, već tek neželjeni šum u sustavu. Pavičićev roman ne razotkriva samo jednu sudbinu, nego čitav mentalitet koji pod krinkom povijesnih previranja i velikih društvenih procesa zanemaruje ljudski život.
Iako se priča prostire kroz gotovo tri desetljeća, u rasponu od socijalizma i rata do tranzicije i ulaska u Europsku uniju, jedno ostaje postojano; nezainteresiranost institucija da odgovore na najosnovnija pitanja jedne obitelji. Gdje je Silva? Što joj se dogodilo? Zašto nitko ništa nije učinio? Crvena voda je roman o selektivnoj pravednosti, o tome tko zaslužuje pažnju, a tko ostaje izgubljen u birokratskoj magli i društvenoj tišini. Dok se središnja politička zbivanja smjenjuju, dok se državne politike redefiniraju, dok novi vođe dolaze i odlaze, potraga za jednim izgubljenim životom postaje metafora šireg problema. Zato se Crvena voda može čitati i kao optužnica i kao tihi lament. Optužnica protiv onih koji nisu pitali i istraživali, već su pustili da vrijeme učini svoje. A vrijeme rijetko donosi pravdu.
Biranje ne mora biti samo glas na papiru. Ono može i mora biti i čin pamćenja. Pamćenja onih koji nisu dočekali pravdu, koji su ostali na marginama sustava, koji se ne uklapaju u narative pobjede, domoljublja, ekonomske stabilnosti ili političke podobnosti. Takvi ljudi, poput Silve iz Pavičićeva romana, zaslužuju više od minute šutnje i fraze da će se sve jednom otkriti.
“Šoping-centar bio je prepun ljudi. Glavinjali su okolo poput lakomih životinja, baš kao da je taj dan posljednji dan nakon kojeg se trgovine više nikad neće otvoriti. Obitelji su se vukle zajedno, poput čopora, tegleći za sobom vreće i kese pune cipela, odjeće, igračaka i hrane. U vrećama i kesama primjećivao je tu i tamo natruhe sadržaja: kutije cipela, vitke svijećnjake, staklenke majoneze, repove sušenog bakalara. Promatrao je lica ljudi u žurbi, nemilosrdna, mrzovoljna, fokusirana na taj odsutni, posljednji grabež. Gledao je uokolo, istinski osupnut, i pomislio da nikad – čak ni u ratu – nije vidio ljudsku vrstu da je pala niže.”
Ako danas izlazimo na birališta, možda možemo izabrati i nešto više od ideologije, pripadnosti ili interesa. Možda možemo izabrati pažnju. Odgovornost. Osjećaj za ono što sustavi ne mogu izmjeriti. Jer, dok god biramo šutnju, i sami sudjelujemo u brisanju nečijih života. A tada ne nestaju samo oni – nestajemo i mi.
#Ana Marija Ilić #Crvena voda #Jurica Pavičić #Knjiga nedjeljom #Osvrt
