Subotnje jutro u Dobrinju nosilo je više od obične šetnje. Bila je to prilika da se zakorači ne samo prirodom, nego i kroz stoljeća povijesti Dobrinjštine – prostora koji se opire zaboravu.
Na središnjem trgu u Dobrinju u 9:00 sati okupilo se nas dvadesetak. Među nama i jedno dijete u nosiljci, tri psa, gospođa iz Njemačke (rodom iz Međimurja), djevojka iz Nizozemske, nekoliko otočana i znatiželjnika. Vodičkinje Ana Antić i Diana Matešić povele su nas stazom dugom 9 kilometara – „Putevima frankopanskih posjeda“ – koja spaja Dobrinj, Klanice, Meline i Soline. Trasa srednje zahtjevna, ali bogata – prirodom, ostacima sakralne baštine i pričama koje ne stare.
Krenuli smo. Nizbrdo. Najprije gradom, a zatim, putem sve šumskijim i kamenitijim, prema mlinovima – zaboravljenim, ali još uvijek prisutnim u pejzažu ispod Dobrinja.
Mlinovi na vodi rijetkost su na otocima, ali zahvaljujući vodonepropusnim slojevima tla u ovom dijelu Krka, Dobrinj je nekada imao stabilne sezonske vodotokove. To je omogućilo i uzgoj žitarica – ječam, proso, pir i pšenicu – što potvrđuje i broj očuvanih gumna (kružne kamene površine za vršidbu).
Mlinovi, često u vlasništvu samostana ili bogatih pojedinaca, podizani su u kasnom srednjem i ranom novom vijeku, a njihov nestanak prati promjene u načinu života, poljoprivredi i industriji.
Hodanje se nastavilo sada već naseljenim i asfaltiranim područjem prema Klanicama gdje je uslijedio prvi kraći odmor.
Na kratko putem glavne ceste dolazimo opet do zelenila, makadama i poljskog cvijeća pa do ostataka crkve sv. Helene (Jelene Križarice) – majke cara Konstantina Velikog. Ova crkva jedan je od rijetkih primjera štovanja ove svetice na Krku. Prvi put se spominje 1381. u testamentu župnika, a sredinom 16. stoljeća ovdje djeluje Bratovština sv. Jelene. Legenda kaže da je upravo ona pronašla Isusov križ, testirajući tri drvena križa na trojici bolesnika – ozdravljenje je odalo „onaj pravi“. Crkva se posljednji put spominje 1780., a već 1827. bilježi se kao ruševina, dok ime lokaliteta „Pod Svetu Jelenu“ čuva uspomenu.
Uslijedio je strmi šumski kameni i pomalo blatnjav put u prirodnoj hladovini, zatim opet nešto glavne ceste kojom smo uz brzi promet koračali u koloni, nakon čega opet slijedi poljski put kroz visoku travu. Trava postaje niža. Staza pomalo blatnjava, prirodni hlad gušći i eto nas na pauzi za okrijepu kod ostataka crkve sv. Mavra, jedne od najstarijih sakralnih građevina Dobrinjštine, uz crkvu sv. Petra kod Ćižića.
Podignuta u 9. stoljeću, kasnije porušena i obnovljena u razdoblju između 12. i 14. stoljeća. Tu se nalazi i zanimljiv ulomak pilastra s reljefnim motivima vitica i križa, jedan od najranijih ukrasa oltarne ograde na otoku. U blizini se nalaze i tragovi srednjovjekovne kule, moguće nadzorne, koja je branila frankopanske posjede i nadzirala ulaz u uvalu Soline. U Valierovoj vizitaciji iz 1579. navodi se da je posjed pripadao konventualcima iz grada Krka, a napušten je već u 17. stoljeću.
Nakon šumske staze, izbijamo uz more – u Soline, mjesto koje svoje ime i važnost duguje upravo solani, jednoj od dvije povijesne solane na Krku (druga je bila kod Punta). Soline se prvi put spominju u glagoljskoj ispravi iz 1230. godine, a njihova strateška i gospodarska važnost traje sve do kraja 15. stoljeća, kada Venecija zatvara solanu da ne konkurira vlastitoj. Frankopani, moćna plemićka obitelj koja stoljećima upravlja otokom, ovdje su imali skladišta i posjede. Kralj Sigismund potvrđuje im vlasništvo nad solanom 1412., a Antonio Vinciguerra, prvi mletački upravitelj otoka, piše kako Soline proizvode “saline excellentissime” – izvanrednu sol.
Na povratku penjemo se uz Camino Krk, dionicu službene hodočasničke mreže koja je označena žutim strelicama i predstavlja hrvatski doprinos ruti prema Santiagu de Composteli. Ovaj segment rute nudi jedinstven spoj duhovnosti, prirode i kulturne baštine – a pečat koji nas je dočekao na vrhu staze nekima je bio osobito važan. Jedna je hodačica veselo otisnula svoj trag u vjerodajnicu – službenu „putovnicu“ hodočasnika.
Na Camino Krk stazi nalazi se i crkvica sv. Filipa i Jakova, jedno od rijetkih mjesta gdje je kult bratovštine preživio do danas. Spominje se još 1382., a današnji oblik čuva skromni srednjovjekovni tlocrt. Održavana je, otvorena, i okružena mirom – idealna točka za predah u sjeni, daleko od sezonskih gužvi.
Asfalt nakon Camina i ukazanje Dobrinja nad nama. Vade se telefoni i rade se fotografije.
Veliko finale bio je završni uspon nazad u Dobrinj na trg odakle smo i krenuli. Dižemo se i na vidikovac. S vidikovca pokraj zvonika pruža se panorama cijele Dobrinjštine, Meline, Solina – pa sve do Istre. U četiri sata hoda, kroz devet stoljeća i devet kilometara, prošli smo kroz kulturu, povijest, razgovor i zajedništvo.
Pričalo se uz hodanje o životu na Krku zimi i ljeti, o cijenama jogurta u Nizozemskoj i Hrvatskoj, o životu od turizma, bazenima i parkiranju, o mostu bez naplate, o izborima… Pričalo se uz smijeh, uz hladovinu, uz sunce koje je dolazilo i nestajalo. Hodilo se, ćakulalo – i Dobrinjštinu upoznavalo.
Za kraj – kava u Zori, mjestu poznatom po najboljim šurlicama. Nisam ih probala – ovaj put. Ali Dobrinj zove natrag. Povijest mu je duboka, i skriva se iza svakog kamena.
Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić
