Brankova mačkoprijatljica Sisi, izložba Sisi, vrati se!, performativni koncept Vasje Šumonje i Lune Vojnović, Galerija Makina, Pula, PUF 2024.
Neki ljudi iza sebe ostavljaju kuće, drugi knjige, treći spomenike. Branko Sušac ostavio je kazalište, festival i jednu mačku. Ostavio je Dr. INAT, ostavio je PUF, ostavio je trag na „rubovima“ hrvatskoga kazališta, ondje gdje je najviše volio biti. Jer rubovi su ga zanimali više od središta. Često je govorio da ne može sve biti u Zagrebu. Zato je iz Pule stvarao prostor susreta, prostor drukčijega kazališta, prostor za one umjetnike i umjetnice koji nisu pristajali na zadane podjele. Nije slučajno Dalibor Foretić Dasku i INAT nazvao „rubnim teatrom“. Na tim se rubovima, između tzv. amatera i profesionalaca, između života i izvedbe, između svakodnevice i umjetnosti, nalazio Brankov svijet.
A u tom svijetu bila je i Sisi. Ne kao kućna životinja. Ne kao vlasništvo. Nego kao prijateljica, suputnica i jedina felina članica njegove male interspecističke obitelji.
Dok danas mnogi dijele dom samo sa svojim životinjama, Branko je sa Sisi dijelio mnogo više od prostora. Dijelio je vrijeme. Dijelio je pažnju. Dijelio je nježnost. Katkad se činilo da se za nju brine više nego za sebe. I možda upravo zato njihova priča pripada onim tihim, svakodnevnim pričama koje rijetko ulaze u povijest, ali ostaju duboko zapisane u sjećanju.
Branko je znao čuvati prijateljstva. Čuvao ih je i nakon njihove smrti. Kada je otišao Predrag Spasojević, autor nezaboravnih PUF-ovskih mačkoplakata, INAT-ovci su godinama poslije priredili izložbu njegovih radova. Predstavu Ženom neka se zove igrali su u Francuskoj upravo u trenutku kada je njegov pepeo prosipan u more, dok su prijatelji u Mostaru njegove kataloge spuštali u Neretvu. Tako je umjetnost postajala obred sjećanja, a sjećanje oblik ljubavi.
Imao je osjećaj za sve „druge druge“. Predstavu Ružičasti sni, izvedenu na PUF-u 2000. godine, Branko Sušac smjestio je u prostor bivše vojarne Karlo Rojc u Puli. Polazeći od poetike kazališta na specifičnoj lokaciji (site-specific theatre), koje svoju dramaturšku i izvedbenu inspiraciju crpi iz povijesne i simboličke slojevitosti prostora, Dr. INAT u ovoj predstavi konstruira imaginarij prognaničkoga i izbjegličkoga iskustva, duboko upisanoga u memoriju nekadašnje vojarne. Prostor pritom ne funkcionira tek kao scenografski okvir izvedbe nego kao aktivni nositelj značenja: svaka pojedina prostorija preuzima funkciju svojevrsne mansije, simbolički oblikujući prizore realnoga Pakla i mogućega Čistilišta.
Takva prostorna organizacija proizlazi iz slojevite povijesti same vojarne, koja svjedoči o neprestanim smjenama političkih i vojnih režima. Objekt je izgrađen u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, potom ga je koristila talijanska vojska, nakon nje Jugoslavenska narodna armija, da bi tijekom ratova 1990-ih postao privremeno utočište izbjeglicama. Na taj način prostor vojarne postaje svojevrsni arhiv političke moći i njezinih posljedica, mjesto na kojemu se povijest vlasti isprepliće s poviješću ljudske patnje.
Prema svjedočanstvu Branka Sušca, članovi Dr. INAT-a u vojarnu ulaze neposredno nakon odlaska izbjeglica. Tom su prilikom naišli na prizore koji su snažno odredili konceptualni okvir predstave. Posebno se isticala soba u kojoj je dječji krevetac (citiram Branka) ostao nepomaknut, „kao da je dijete upravo otišlo“, dok je prostor bio ispunjen otrovom za štakore koji su se, nakon odlaska ljudi, nastanili u napuštenim prostorijama. Ovaj potresni prizor funkcionira kao kondenzirani simbol nasilnih migracija, odsutnosti i napuštenosti te otvara pitanje smisla političkih projekata koji iza sebe ostavljaju tek tragove ljudske patnje. U tom kontekstu Ružičasti sni uspostavljaju kritičku refleksiju o besmislu „politike boli“, sugerirajući da povijest obilježena sukobima i prisilnim raseljavanjima ne proizvodi politički smisao, nego trajne posljedice upisane u prostor i kolektivno sjećanje.
Kao trag Brankove ljubavi prema životu ostaje upravo mačkoprijateljica Sisi.
Godine 2024. u Galeriji Makina nastala je izložba Sisi, vrati se!, performativni koncept Vasje Šumonje i Lune Vojnović, nagrađen PUF-ovom Kapljom. Žiri je govorio o „fotografskom vrednovanju mačje rezistentnosti na sve vrste političkih pritisaka, okrutnosti i bezdušnosti“, a iza tih riječi nalazila se jedna jednostavna istina: mačka je postala simbol otpora, nježnosti i odanosti.
Sisi, nazvana po austrougarskoj carici Elizabeti, postala je dio pulske kulturne memorije. Branko je tada podsjećao kako je iz Pule nestao spomenik carici Sisi, nekoć smješten u parku pod Arenom. Kao da je želio reći da spomenici mogu nestati, ali priče ostaju.
Danas, 2026. godine, na PUF-u nema Branka.
Ali ostala je i Sisi.
Sada, dok se PUF u sjeti sprema za otvorenje 1. srpnja, negdje u tišini mačkoprijateljica Sisi nosi uspomenu na čovjeka koji je vjerovao da umjetnost pripada rubovima, prijateljima, životinjama i svima onima koji ne pristaju na ravnodušnost.
I možda je zato danas teško reći tko je kome pripadao. Je li to bio Branko i njegova Sisi? Ili Sisi i njezin Branko?
Tvoja mačkoprijateljica Suzana Marjanić
HVALA na prijateljstvu i ljubavi prema kazalištu.
#Branko Sušac #In Memoriam #mačokpričalica Sisi #Sisi #Suzana Marjanić
