Nakon kulta ličnosti (Titove), došao je kult sličnosti (Tuđmanove), a sada smo pod kultom dvoličnosti (Dalićeve i Modrićeve). Kako se kod nas ti kultovi okončavaju smrću njihovih nositelja (a do tada ih podnosimo) tako će se i ovaj aktualni i dvostruki tj. dvostruko aktualni završiti smrću tj. ispadanjem hrvatske reprezentacije iz daljnjeg takmičenja na Mundijalu. Do tada obojica ostaju nedodirljivi, a oni rijetki koji ih se usude prozvati i kritizirati izlažu se opasnosti da ih se optuži kao mrzitelje i neprijatelje Hrvatske tj. kao disidente, tifusare, komunjare i jugoslavenčine. Vladajuća mentalna jednadžba je jednostavna: Dalić = Modrić = Hrvatska. To je profano trojstvo kojemu se klanjaju mase idolopoklonika, zacementirano u njihovom kolektivnom mentalnom sklopu „za vijeke vjekova, amen“. Dodamo li tom tronošcu četvrtu nogaru tj. Thomspona, dobivamo hrvatsku kvazi-svetu stolicu, koja se idealno poklapa s kvadratima hrvatske šahovnice. A da sve bude idealno na kvadrat, vatreni bi još samo trebali osvojiti prvo mjesto na Mundijalu pa neka pati koga smeta što je Hrvatska prvak svijeta.
No, kako je započela ova svjetska priča – porazom od Engleza (koji, jelte, još od Bleiburga očigledno imaju nešto protiv Hrvata) – teško da će itko u svijetu patiti što je Hrvatska prvak svijeta, a vrlo je moguće da će patiti samo Hrvati (ako se pokaže da je Modrić, tim takorekuć autogolom na prvoj utakmici, simbolički najavio gubitničku seriju vatrenih). Građanin Kane je bio tek prvi egzekutor kazne zbog kockastog kulta dvoličnosti, a u naredne dvije utakmice na red mogu doći još neki (čak i Crnci). Sve u svemu, pokazalo se da ni Bog ni Majka božja ne navijaju za Hrvatsku jer ne navijaju ni za koga; to jednostavno nije u njihovoj božanskoj naravi, kako je jasno i glasno objasnio zatucanom hrvatskom katoličkom puku moj imenjak Ante Žderić, svećenik iz Splita. Neki bi ga „vjernici“ najradije požderali zbog toga (ali neće jer je mantiju teško sažvakati a kamoli probaviti), neki se žderu u sebi zbog njegovih riječi, a ima i dosta onih koji su pozdravili njegov istup kao glas zdravog razuma u moru sumanutosti i bezumlja.
Bezkofeinsko pivo i drugi ljudi
Kako mi svi kultovi idu na k… (ma na kvocijent inteligencije!), morao sam se riješiti njihova balasta već u uvodu ovog teksta, da bih mogao nastaviti plivati uzvodno njime, baveći se pokretnim filmskim slikama s 19. Festivala Mediteranskog filma u Splitu. To je moj sport. Pa je logično da bi meni bilo draže da neki hrvatski film dobije Oscara nego da vatreni osvoje Mundijal. Šta ću, kad sam vodeni. Volim tu rimu – voda i sloboda – i ne uspijevam naći adekvatnu rimu za vatru. Jedina koja mi pada na pamet je vatra – Sumatra ali to nema veze s mozgom. Povezanost moga mozga sa srcem učinila je lakom odluku da prekinem gledati španjolski film „Drugi čovjek“ Davida Moragesa nakon skoro pola sata projekcije i odem pogledati drugo poluvrijeme utakmice BiH – Švicarska. Razlog ne leži u tomu što je to (još jedna) homoseksualna ljubavna priča koja „istražuje složenost romantičnih odnosa i očekivanja u dugogodišnjim vezama“ nego u tomu što je njen filmski prosede homoseksualan. To jest: jalov. Kadrovi se spajaju jedan s drugim u ravnoj liniji, kao u nekoj televizijskoj sapunici bez mjehurića i bez ikakvog kreativno erotskog odnosa među njima tj. bez umjetničkog iskrenja u gradnji strukture. To je tek korektna filmska slagalica, žanrovski dramedija, što dođe otprilike kao bezkofeinsko pivo.
BiH je pak doživjela tragičan poraz od Švicarske, što nije bilo neočekivano ali je ipak bilo dirljivo. Navijao sam za slabije (tu sam naviku stekao gledajući filmove), a pijuckao sam crno vino. Konobar bi, u prolazu, svaki put podviknuo „Bosna!“, noseći krigle piva mladim, već polupijanim i bučnim, stranim turistima, ali se vidjelo da u stvari navija za eure, što više eura, i da ga de facto boli patka za Bosance, iako su nam prvi susjedi. No, zato je grupica švicarskih mladića za prvim stolom do televizije, pre/bučno navijala za svoje, a onda naručila još jednu turu da još bučnije proslave trijumf svojih. Konobar je pohitao prema šanku, zadovoljnog osmijeha, a ja sam napustio lokal (u kojem sam bio jedini lokalac, uz dva konobara).
Nagrade, priznanja i novci
Splitska publika je, za desetodnevnog trajanja Festivala, pojela oko 200 kg kokica (što je, između ostaloga, u završnoj riječi istaknuo njegov umjetnički direktor Alen Munitić), odgledala preko 100 filmova iz 39 zemalja, za najbolji dugometražni film je proglasila „Zejtune“ malteškog redatelja Alexa Camillerija, a za najbolji kratki „No Skate!“ Guila Sele iz Francuske. Žiri kino prikazivača (Tanja Miličić iz kina Valli u Puli, Marta Ban iz riječkog Art-kina i Andrej Fric uz zadarske Kino-Zone) dodijelile su glavnu nagradu filmu „Nedjelje“ španjolske redateljice Alaude Ruiz de Azoue, kojoj je pripala i novčana nagrada od 2.000 eura. Posebno priznanje su dali filmu „Maspalomas“ španjolskog dvojca Autir Arrege i Jose Mari Goenaga.
Iz programa od 14 kratkih filmova iz regije Mediterana žiri (Anna Marte Nygaard iz Norveške, Tibor Keser i Ivan Grgur uz Hrvatske) izdvojio je kao najbolji francuski kratkiš „No Skate!“, što je ovomu donijelo 3.000 eura, a posebno priznanje je dobio naslov „Histerični napad smijeha“ Matije Gluščevića i Dušana Zrića, u kojemu se posebno istaknula glumačkom izvedbom Snježana Sinovčić Šiškov. Žiriju mladih je pak najbolji dugi film bio „Koke“ Igora Jelinovića a najbolji kratki portugalski „O“ redateljice Francisce Alarcao. Ja od svih nagrađenih filmova nisam vidio nijedan, a kao olakšavajuću okolnost navodim svjetsko prvenstvo u nogometu i četiri lokacije prikazivanja filmova.
Od viđenog izdvajam dirljivi ženski (u najboljem smislu te riječi) dokumentarac „Lijepa godina“ Angelice Ruffier (švedsko-norveška koprodukcija) u kojem autorica metodom patchworka iznosi, nakon smrti oca i djeda, svoje uspomene, čežnje i emocije iz djetinjstva i adolescencije, koju je obilježila ljubavna opsesija njenom profesoricom povijesti iz srednje škole. Film je nagrađen posebnom nagradom žirija festivala u Rotterdamu. Emotivno mu je blizak brazilski „Gugu i baka“ Allana Debertona koji mi je izazvao plemenitu tugu od koje čovjek biva bolji a osjeća se lošije. Dirnuo je i žiri festivala u Berlinu koji mu je dodijelio Veliku nagradu. Sve je pak dirnuo i zabavio irski film „Bilo jednom u kinu“ Davida Gleesona, prikazan izvan konkurencije kao završni naslov Festivala.
Film o kinu i filmu za istinske filmofile, nostalgičan, topao i duhovit, razigran i sjetan, iznikao iz osobnog iskustva scenariste i redatelja koji je odrastao u obitelji vlasnika kina sa 78-godišnjom karijerom. Radnja je zgusnuta u dva sata realnog vremena, koliko traje projekcija filma „Do posljednjeg daha“ Jima McBridea (s Richarsdom Gereom u glavnoj ulozi), u kojemu se glavni lik (vlasnik kina u malom irskom gradu) susreće s mnoštvom obiteljskih i poslovnih problema koje, zahvaljujući svojoj ljubavi (prema kćeri, bratu, zaposlenicima) uspješno rješava i dovodi sve sudionike do katarze koja se prelijeva preko ekrana i na gledatelje. Priča se zbiva koncem 80-ih, kada se kina zatvaraju a otvaraju videoteke, a njegovo kino – ako ga proda jednom antipatičnom poduzetniku – bit će srušeno da bi napravilo mjesta novom parkiralištu. Razum kaže „prodaj ga“, srce kaže „nemoj“ i ono pobjeđuje pa kino – kao mjesto zajedničkog iskustva većeg od filmova koji e u njemu prikazuju – o/p/staje, a junakova obitelj se ujedinjuje snagom ljubavi pročišćene zajedničkom patnjom.
Mene su posebno dirnule scene s insertima iz McBrideovog filma jer sam istoga upoznao na pressici u Sava centru, na FEST-u, te godine kada se njegov remake Godardova „Do posljednjeg daha“ prikazivao. Napravio sam s njim interesantan intervju i nekako smo obojica kliknuli iz prve da mi je na kraju razgovora dao vizitku, rekavši: „Ako se nađete nekada u Hollywoodu, svakako mi se javite“. Ja do tamo (još) nisam došao, a on je u međuvremenu, nažalost, preminuo.
#Ante Kuštre #Festival mediteranskog filma #Lijepa godina #Split #Split Connection #vatreni
