Kakvo je iskustvo rada na predstavi umirovljenika koji nikada prije nisu koračali kazališnim daskama?
Danas, 3. srpnja se u sklopu Riječkih ljetnih noći održava praizvedba predstave Serenada ljetne noći, s početkom u 21:00 u vrtu Astronomskog centra Rijeka. Riječ je o projektu redatelja, dirigenta i pijanista Karla Hubaka, koji se ovoga puta okušao u nesvakadišnjem kazališnom zadatku: spoju komedije i orkestra te susretu profesionalnog i amaterskog ansambla. No ono što taj ansambl čini još posebnijim i interesantnijim je grupa od pet riječkih umirovljenika među kojima ima i onih koji se nikada prije nisu okušali u glumi.
Serenada ljetne noći druga je Hubakova autorska predstava nastala za Riječke ljetne noći, čime se nastavlja njegovo istraživanje susreta klasične glazbe i kazališta. Đorđo Bonić, Željko Fućak, Ivo Grubiša, Mislav Kristović i Nenad Vukelić i njihovi odnosi čine dramaturšku okosnicu nove predstave, dok glazbeni dio čini Serenada za puhače Antonína Dvořáka, koju će izvoditi Riječki simfonijski orkestar pod dirigentskim vodstvom Karla Hubaka.
Predstava kroz jednostavnu i svakodnevnu situaciju govori o prijateljstvu, zajedništvu i slušanju. U središtu priče nalazi se pet riječkih umirovljenika koji se okupljaju kako bi zajedno proveli ljetnu večer uz koncert. Dok pripremaju prostor za nastup – postavljaju stolice, razvlače kabele i uređuju rasvjetu – nastaju duhovite situacije koje otkrivaju njihove odnose, navike i međusobnu dinamiku. Drugim riječima, predstava se oslanja na njihove razgovore, koji većinski nisu uopće skriptirani, već se odvijaju u trenutku. Proces pripreme i izvedbe zapravo uopće nije uobičajen niti jednostavan, čak ni za profesionalne glumce, no ovaj ansambl u predstavu je uronio spremno i bez opterećenja.
– U projekt me pozvao prijatelj, provjerio sam prvo obvezuje li me na što intervju, rekao je da ne, pa sam otišao. Nakon razgovora s Karlom Hubakom, ideja mi se jako dopala. Pomalo smo krenuli u to, i vrlo je zanimljivo iskustvo. Nikada prije se nisam bavio kazalištem, ali utoliko je bilo zanimljivije. Volim izazove. Bilo je nešto posebno, i baš je zabavno. Nadam se da će sve ispasti kako je zamišljeno, a kako će publika prihvatiti, to je druga stvar. Ono što ovisi o nama je da se trudimo napraviti najbolje što možemo, ali tu nije nikakvo moranje, više je zabava. Ali smo i dovoljno stari da znamo da se ne možeš samo tako nečega uloviti i prtljati po tome, želimo ostvariti cijelu zamisao, ispričao je jedan od glumaca u predstavi Željko Fućak.
Ovo je predstava o bijegu i poštivanju tišine, nadodaje Fućak. – Sve je buka i nesuvisle rasprave, a mir je nešto što se nameće kao rješenje, kroz glazbu, kroz pauze. Da možda treba stvarima pristupati opušteno, ne shvaćati preozbiljno taj naš život.
I Ivo Grubiša slaže se da je rad na predstavi bio nepredvidljivi izazov, ali onaj u koji se isplati upustiti. Sam je imao doticaja s glumom u studentskim danima kada se uključio u amaterske grupe, a glumi se odlučio vratiti u mirovini. – Karlo Hubak je izvlačio odnose iz naših pričanja, i složio je ljude koji su tu, spremaju, pa se svađaju… Mislim da je sve ispalo odlično, jedino mi se ne sviđa odijelo koje mi je Karlo dao da nosim na kraju, ali mislim da je to namjerno napravio, dodaje Ivo Grubiša uz smijeh. Za Hubaka tvrdi da ima neizmjerno puno strpljenja u radu s petoricom umirovljenika koji ponekad nešto i zaborave, ali je i čitavim projektom veoma zadovoljan.
Upustiti se u takav projekt u mirovini izazovno je koliko poticajno i ispunjavajuće, što je potvrdio i Mislav Kristović koji se zadnji put u glumi okušao u osnovnoškolskim danima. – Glumom sam se zadnji put bavio prije 60 godina. Ali imamo u ansamblu glumca profesionalca s 40 godina staža, pa onda kada to podijelite, svatko od nas ima 7,8 godina staža. Matematika je egzaktna nauka! Ali zanimljivo je jer se i ne poznajemo međusobno, znao sam jednoga površno s plesova, ali ostale sam prvi put vidio. Sad smo valjda dobri. Što se amaterizma tiče, možda nitko nije trebao znati da neki od nas nisu nikada glumili, možda nismo trebali nikome reći. Ali tako je, Nenad nam je govorio isto što i kako bismo trebali. Ne znam reći kako će točno izgledati, u početku je bilo teško jer je u probama stalno dolazilo do izmjena, i sve skupa nije baš uobičajeno. Ali to što recimo nemam tekst je meni lakše. I te pauze koje moramo raditi su vrlo specifične… Nije uobičajeno, ali zanimljivo, i svaka čast Karlu, ja taj posao ne bih mogao raditi, ispričao je Mislav Kristović
Karlo Hubak, čija je predstava Gdje je Zrinski? prošle godine uspješno pokazala kako naum o spajanju kazališta, klasične glazbe i rušenju četvrtog zida može izgledati, htio je formatom polagane predstave ublažiti oštru formu koncerta i totalitarnost koncepta.
– Nikad nisam bio zadovoljan s formom koncerta. Koncert počinje naglo, uz buku aplauza, a tako i završava, nekako pregrubo i neadekvatno. Osim toga, glazba je neprekidno u kretanju, živa izvedba teče nekad i velikom brzinom, samo časak nepažnje i proš’o voz, nešto smo propustili. A klasična glazba je apsolutno fer, koliko joj se možemo dati toliko će nam vratiti. Jesmo li uopće sposobni za totalno slušanje ili je takva ideja nerealna? Ne znam, ali ovom sam predstavom htio režirati uvjete slušanja. Prvo ćemo odvojiti dovoljno vremena za pripremu, raskomotiti se, stišati um, izoštriti sluh. A zatim nakon glazbe ostati u miru, dopustiti joj da u nama odjekuje.
Kaže se da je glazba univerzalni jezik, nadodaje Hubak. – To i je i nije istina. Glazba je izuzetno suptilan i nijansiran jezik, a velike klasične kompozicije, poput Dvořákove Serenade prepune su smisla i značenja koja se često, kao i vrag, kriju u detaljima. Kako postići uvjete slušanja koji će omogućiti i glazbeno neobrazovanom slušatelju da dopre do biti jednog remek-djela? Da njegov doživljaj ne ostane površno emocionalan. Glazba prvenstveno je anlaser emocija, no ona u čovjeku osim emocionalne reakcije neminovno pokreće i određeni asocijativni proces, i tu opet dolazim do problema. Raskorak u razumijevanju apstrakcije glazbe između slušatelja i izvođača najčešće je ogroman. Kako ga premostiti diskretno, bez dociranja ili teoretiziranja?
Možda bi nam umijeće slušanja jezika glazbe moglo pomoći da se i međusobno bolje čujemo, da svoje nesporazume i pokvarene telefone svedemo na minimum, da se kao dobar ansambl solista i bez dirigentske palice skladno susrećemo i razilazimo. Mislim da vrijedi probati, zaključuje Karlo Hubak.
O tome da nesumnjivo uvijek vrijedi probati te da za kreativne pothvate i nova iskustva ne postoji neadekvatan trenutak, dokazuje ansambl predstave koji će večeras premijerno izvesti Serenadu ljetne noći u posebnom ambijentu vrta Astronomskog centra na Sv. Križu. Reprize su u programu Riječkih ljetnih noći do kraja mjeseca.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#Karlo Hubak #premijera #Riječke ljetne noći #Serenada ljetne noći
