Od 10. do 12. listopada Rijeka će predahnuti od svojstvenog joj kišnog sivila, jer će i ove godine povodom Smoque ulice grada na Rječini biti u znaku duginog šarenila. Jedini hrvatski festival queer i feminističke kulture, što ga osmu godinu za redom organizira Udruga LORI, postaje sve veći te nudi sve više edukativnih, kulturno-umjetničkih i zabavnih programa, pritom posebnu pozornost pridajući stvaranju inkluzivnijeg i progresivnijeg društva koje neće diskriminirati žene, LGBTIQ+ populaciju i marginalizirane skupine uopće. Iako će stereotipa i predrasuda, a posljedično i diskriminacije, nažalost uvijek biti, na svima je nama da stvaramo društvo sklonije prihvaćanju do li olakoj osudi – da stvaramo društvo u kojem je sigurnost obaveza, a ne tek privilegija odabranih.
Smoquin eksponencijalni rast zahtijeva sve više ljudi koji će sudjelovati u njenoj organizaciji, a za provedbu su programa neizostavne i volonterske snage – u projekt se mahom uključuju mladi aktivisti i aktivistkinje, za čiju je koordinaciju zadužen Alex Katunar, često iz milja zvan i dobrim duhom Udruge LORI. Progresu je Smoque kroz osam dosadašnjih godina postojanja svjedočio iz prve ruke, a kao netko tko je u Udrugu LORI prvotno bio uključen kao korisnik, a potom i kao volonter, najbolji je sugovornik za razgovor o razvoju riječkog festivala queer i feminističke kulture.
Koliko dugo djeluješ u Udruzi LORI, kako je to utjecalo na tebe?
– U Udruzi LORI počeo sam volontirati prije sedam godina, uključio sam se na Smoqui, to je bio moj prvi korak. Prije toga sam znao za njih jer su po srednjim školama držale edukacije o LGBTIQ+ tematici, pa su tako bile i u mojoj školi. Ja sam trans, i prvi sam im puta prišao jer mi je bila potrebna pomoć, a kasnije sam počeo volontirati. U početku sam na Smoqui pripremao prostorije za aktivnosti, dežurao na info štandu, dočekivao goste i gošće, i to se nekako organski razvilo u koordiniranje volonterskih snaga, što radim protekle četiri godine. Ovdje sam naučio, ono, sve ikad, haha. Pomogle su mi na svim mogućim razinama. Sve osobe imaju formativne godine, ali trans ljudi na neki način imaju dva života, jedan prije tranzicije, i drugi nakon. Lori cure bile su dio mojih formativnih godina, ajme, što sve nisam uz njih naučio! Volontiranje ovdje izgradilo mi je samopouzdanje, razvio sam veliku količinu ljubavi prema sebi, shvatio sam da mogu organizirati evente, koordinirati volonterske snage, a inače imam ADHD pa mi organizacija ide malo teže, haha, ali one stvarno ulažu ogromnu količinu potpore, kako za mene, tako i za ostale volonterske snage. Razvio sam mnoga prijateljstva i pronašao svoj safe space.
Volontiraš u Udruzi LORI od prvog izdanja Smoque – kako iz tvoje perspektive, kao nekoga tko je prvotno bio konzument sadržaja, a potom se uključio u organizaciju, izgleda razvoj festivala? Kako je Smoqua napredovala, postoji li razlika u kvaliteti programa u odnosu na prvu godinu?
– Smoqua je počela kao ideja nekolicine zaposlenica Udruge LORI. S vremenom su krenule kontaktirati organizacije s kojima su već bile umrežene. Prva se Smoqua dogodila 2017. godine u sklopu programa „Kuhinja različitosti“ što se provodio povodom EPK, i bila je specifično orijentirana na organizacije, umjetnike i umjetnice s prostora bivše Jugoslavije. Već je iduće godine ona znatno narasla, počela je okupljati desetke umjetnika/ica i aktivista/kinja iz različitih država diljem svijeta, uz dvojezični program na hrvatskom i engleskom. Program je svakako bogatiji i raznovrsniji u odnosu na prvo izdanje te je veća posjećenost i vidljivost. Dok su na početku Lorice kontaktirale i pozivale ljude koji bi se mogli uključiti, nedugo nakon su se organizacije i institucije počele same javljati za potencijalnu suradnju. Smoqua raste i razvija se na organski način, i sve više mladih se uključuje i prati Smoquu. Imamo puno mladih osoba koje volontiraju, a i publika je puna mladih ljudi, srednjoškolaca/ki, studenata/ica, itd. Njima je ovo jedini queer party godišnje, u Rijeci nema takvog LGBTIQ+ prostora.
Po čemu je to Smoqua posebna?
– Ja sam tu od prve Smoque, a ove godine održava se njezino osmo izdanje. Smoqua ima tu moć da privlači tople i pozitivne ljude, ne samo volonterske snage, već i sudionike/ice i publiku. Energija je u ta tri dana uvijek posebna, cijelu godinu čekam taj događaj – živim u Bruxellesu, i sada sam u Rijeku došao isključivo zbog festivala. Pripreme su intenzivne, pogotovo ovi zadnji dani prije festivala, stalno nešto iskače, događa se niz nepredvidljivih situacija koje onda treba rješavati u hodu. Usprkos tome što neka razina stresa neminovno postoji kod organizacije takvog događaja, tim više što je zaživio tako da bude internacionalan, čak i uz sav kaos dobra energija sve to ublaži. Sve je lakše jer smo sve opuštene i držimo se zajedno. LORI i Smoqua posebni su po tome, u tim trenucima baš stvaramo svijet za sebe. Smoqua je za mene zajedništvo, ljubav, ponos, radost i nada.
Ovogodišnji je program Smoque prilično raznolik, ali službeno otvorenje ove godine, za razliku od prijašnjih, započinje panelom koji problematizira LGBTIQ fobiju u obrazovanju ne bi li ta problematika dobila medijsku pozornost. Ima li osim toga nekih noviteta, što bi od programa izdvojio, što ne treba propustiti?
– Ljude često privuče umjetnički sadržaj Smoque, performansi, filmovi, naravno i Queer-UP! Party. Opći je koncept Smoque i njezina srž svake godine više-manje ista, ona je uvijek sjecište aktivizma i umjetnosti te svake godine imamo krovnu temu, ove godine je to otpor i otpornost. Program otvorenja fokusiran je na LGBTIQ+ fobiju u obrazovanju, što je vrlo bitno i stvarno mi je drago da je to tema za otvorenje. Nakon otvorenja slijedi Queer gradić, na kojem će sudjelovati desetak udruga iz Hrvatske koje sudjeluju u borbi za ljudska prava, gdje će ljudi imati priliku saznati više o udrugama, možda se uključiti u njihov rad – veseli me približavanje aktivizma široj javnosti. Od programa bih volio istaknuti projekciju petnaestominutnog filma i panel o istom, „Uobičajeno kao crvena kosa“. Film govori o “korektivnim operacijama” kojima se podvrgavaju interspolna novorođenčad. Mislim da se o interspolnim osobama ne priča nimalo dovoljno, puno ljudi ni ne zna što interspolnost uopće znači te upotrebljavaju krive i često uvredljive izraze koji su i znanstveno netočni. Nakon filma publika će imati priliku razgovarati s izvršnom producenticom filma te dvoje aktivista s dugogodišnjim iskustvom u borbi za ljudska prava. Ovom bih prilikom volio pozvati sve da nam se pridruže, ta je tema jako važna i veseli me što ćemo o njoj pričati. Osim toga, imamo performans iranske umjetnice „Kosa, kamenje i glasovi“, o iskustvu i borbi žena i queer osoba u Iranu i Afganistanu, nakon koje slijedi izložba o procesu outanja. Veselim se i queer lovu na blago, gdje će timovi kroz izazove i zagonetke istražiti riječku queer povijest, a koji se odvija na pet lokacija koje su za istu značajne. Ne želim ništa spojlati, ali mogu reći da će biti baš fora izazova, a pripremile smo i nagrade. Odaziv je odličan svake godine i mislim da u tome niti ova godina neće biti iznimka.
Primjećuješ li da Smoqua kroz godine LGBTIQ+ populaciju čini vidljivijom, tu tematiku čini manjim tabuom? Koliko Smoqua utječe na liberalizaciju društva?
– U neku su mi ruku to dvije strane istog novčića. S jedne strane, velik je dio mojih prijateljstava i poznanstava iz queer zajednice, aktivisti/kinje, feministi/kinje. Unutar tog se mjehurića čini da svi/e tako razmišljaju, ali ipak se trudim biti u dodiru sa stvarnosti – gdje nije sve tako bajno. Nekad mi se čini da napredujemo, da se mišljenja mijenjaju. Ne možemo negirati rast desnice u Europi, pa tako i Hrvatskoj, ali usporedno s jačanjem desnice jača i queer zajednica, brojne organizacije rade na promjenama. Vjerujem da su se svi/e aktivisti/kinje kroz povijest suočavali/e s problemom da, kada živiš neki trenutak, i cijelo si vrijeme u tome, teško je primijetiti kolika se promjena zapravo događa. Primjerice, dosta se postera kojih smo lijepile za Smoquu po gradu skida, to je jednostavno nešto što će se nažalost uvijek događati, ali dok god ljudi dolaze na Smoquu, dok se uključuju nove osobe, nove organizacije, umjetnici i umjetnice, mislim da doprinosimo napretku, koliko god se on nekad činio spor. Jedan od ciljeva Smoque je upravo razbijanje zida između „nas“ i „njih“. Queer i feministička kultura, pogotovo kada je riječ o umjetnosti, nije samo za queer ljude. Gotovo sve osobe na neki način izlaze iz normativa, bilo to po pitanju roda, godina, ekonomske klase, tijela, seksualnosti, čega god… Definicija normalnog ne postoji.
Slažem se, mislim da je „normalno“ konstrukt formiran isključivo na temelju subjektivnih preferencija, društvenog konteksta i navike. Svatko sudi prema svojim parametrima, po svojoj definiciji „normalnog“, zato je edukacija o LGBTIQ+ osobama važna, jer nitko ne može razumjeti stvari o kojima ne zna ništa.
– Udruga LORI provodi niz edukacija. Osim po školama, provode se i edukacije stručnih osoba, nastavnika, nastavnica, zdravstvenih djelatnika i djelatnica, studenata i studentica… Moje su radionice fokusirane na trans tematiku, iako sam provodio i neke radionice o općenitoj LGBTIQ+ tematici. Većinom sam imao pozitivna iskustva, uglavnom ljudi imaju neku temeljnu razinu informiranosti o stvarima, često me i iznenađuju. Često pitaju kako mogu pružiti potporu, kome da se obrate, što ako zeznu zamjenice za trans osobe, koja pitanja je u redu pitati, a koja nije. Najčešće svjedočim ljudima s dobrim namjerama kojih bude strah nešto krivo reći da ne povrijede osobu. Strah jako koči. Ja bih radije da me pitaju “glupa” pitanja, jer su ona po meni najvažnija, pogotovo ako netko ima dobre namjere i stvarno želi naučiti. Bolje da pitaju “glupa” pitanja pa da ih educiramo, nego da ne pitaju nikada pa sami/e razviju svoje odgovore.
Iz Rijeke si se preselio u Bruxelles – kakva je tamo situacija, je li društvo liberalnije, ima li više queer sadržaja?
– Prva stvar koja mi je zafalila u Bruxellesu bila je Smoqua, haha. Iz perspektive nekoga tko se tamo preselio bez ikakvog znanja francuskog, mogu reći da je u početku bilo dosta teško. Preselio sam se zbog ljubavi, ali i zbog posla, tako da nisam imao nikoga osim moje osobe, i izgradnja moje zajednice krenula je iz nule. Definitivno bih rekao da je u nekim stvarima društvo liberalnije, po pitanju zakona situacija je puno bolja nego u Hrvatskoj, ne samo što se tiče LGBTIQ+ pitanja. Energija je ljudi, s druge strane – barem po mom iskustvu – nešto zatvorenija. Nema tog balkanskog gostoprimstva, to mi je također nedostajalo, ali, tamo postoji cijela gej ulica, kako se kolokvijalno naziva, gdje su dva cabareta, nekoliko LGBTIQ+ klubova, nekoliko barova, imaju i dugine pješačke prijelaze… Mi toga nemamo. Bruxelles ima puno više queer sadržaja, i po tom je pitanju razvijenija sredina, iako i tamo naravno postoji konzervativniji dio društva, diskriminacija, nasilje; nisu izolirani/e od toga, ali postoji razlika. Primjećujem trud u Hrvatskoj, stvarno se nastoji razviti više sadržaja za queer osobe. Rijeka još uvijek nema Pride, nadam se da ćemo doći do toga i zauzeti više prostora.
Fotografije snimila Marta Sirotich
#Alex Katunar #Festival queer i feminističke kulture #LGBTIQ+ #Smoqua #Smoqua 2024 #Udruga Lori
