Na Trgu Matije Vlačića Flaciusa, na terasi ispred Fino Vina, poezija se nije govorila iz sigurnosti kazališne scene, nego među stolovima, slučajnim prolaznicima i publikom koja se našla doslovno usred izvedbe. U blizini su kafići živjeli svojim ritmom, iz njih se povremeno probijala buka onih koji još uvijek prate Svjetsko nogometno prvenstvo, ali izvođačice radionice Leona Lučeva „Glumac ima vremena: Empatija“ nisu se dale omesti. Kretale su se među ljudima, ulazile u prostor koji nije bio zaštićen kazališnom distancom, i čitavoj izvedbi zbog toga donijele jednu posebnu napetost. A to je možda i najtočniji opis onoga što se dogodilo u završnoj prezentaciji prve riječke radionice „Glumac ima vremena: Empatija“, održane u sklopu Riječkih ljetnih noći. Projekt koji vodi kazališni, televizijski i filmski glumac Leon Lučev polaznicima otvara prostor za istraživanje dramskog, književnog i poetskog teksta, ali još više za istraživanje vlastitog odnosa prema sceni, emociji, strahu, sramu, nesigurnosti i publici. Završna izvedba nije, dakle, samo demonstracija naučenog, nego trenutak u kojem se intimni proces rada iznosi pred druge.
U riječkoj izvedbi sudjelovale su Srna Grgurić, Ema Mratović, Dora Nuić, Helga Paškvan i Marina Katalinić. Govorile su pjesme Fride Šarar, Milene Marković, Desanke Maksimović, Vesne Parun, Mike Antića, Branka Mirkovića i Zorice Vuković, a večer je završila poemom Ivana Gorana Kovačića „Naša sloboda“. Taj se raspon autora i autorica nije doimao kao slučajan popis pjesama, nego kao pokušaj da se kroz različite glasove, registre i senzibilitete dođe do zajedničke izvedbene priče.
Poezija je te večeri postajala događaj. Ponekad nježna, ponekad tvrda i bolna, ponekad otvoreno pobunjenička, ali uvijek upućena nekome. Konkretnim ljudima koji sjede za stolovima, prolaze trgom, okreću glavu, slušaju ili se iznenada nađu u prostoru izvedbe.
Upravo je taj izlazak među ljude bio najvažniji i najhrabriji dio večeri. Izvođačice nisu nastupale iz zaštićene pozicije profesionalne sigurnosti, niti su se mogle osloniti na klasične kazališne uvjete. Pred njima nisu bili samo gledatelji koji su došli na predstavu, nego i slučajni prolaznici, žamor trga, buka iz kafića, nepredvidivost javnog prostora. A one su u tome prostoru ostale prisutne. Govorile su, kretale se, tražile kontakt i izdržale pogled.
Leon Lučev nakon izvedbe nije skrivao zadovoljstvo.
– Dao sam im dosta težak zadatak. Stavio sam ih među ljude da komuniciraju s ljudima, da prelaze rampu, da iskomuniciraju pojedine dijelove pjesme s ljudima. To je bilo izazovno i tu su me oduševile jer su stvarno bile odlične, rekao je Lučev, otkrivši na neki način i bit cijele radionice. Nije poanta samo u tome da se tekst nauči i izgovori, nego da se prijeđe rampa. Da se prijeđe granica između sebe i drugoga, između sigurnog i nesigurnog, između vježbe i stvarnog susreta. U kazalištu se ta granica često skriva iza strogih pravila. Na Trgu Matije Vlačića Flaciusa tih pravila nije bilo pa se i čitava izvedba doimala puno većom i važnijom od puke prezentacije jedne glumačke radionice. Bio je to mali ispit iz prisutnosti, ispit koji su izvođačice položile upravo zato što nisu pokušavale glumiti sigurnost, nego su pred ljude izašle svjesne svih svojih nesigurnosti. Bile su odvažne i donijele nešto baš dragocjeno: osjećaj da se pred gledateljima ne odvija hladno oblikovana forma, nego da se stvara živi proces.
Lučev ističe da polaznicima ne nameće tekstove, nego ih pušta da sami donesu autore i pjesme koje žele raditi. Iako je, kako kaže, u Rijeci najprije razmišljao o riječkim autorima, odustao je od toga i prepustio izbor grupi. Takav postupak radionici daje osobniji karakter, jer svaka pjesma dolazi s razlogom, iz nečijeg unutarnjeg izbora.
Posebno je zanimljivo njegovo razumijevanje rada s ljudima koji nisu profesionalni glumci. Lučev već godinama vodi radionice s vrlo različitim skupinama, od zatvora do umirovljenika i osoba s različitim životnim iskustvima, a u tom radu polazi od povjerenja u proces i čovjeka.
– Ja vjerujem da je svaki čovjek odličan glumac. Samo toga nije svjestan, rekao je Lučev, što u isto vrijeme ne znači da je gluma lagana i jednostavna, već da bi se svatko od nas mogao zaigrati na nekoj sceni.
Radionica „Glumac ima vremena“ upravo se time i bavi: ne proizvodnjom savršenih glumačkih minijatura, nego stvaranjem prostora u kojem se čovjek može susresti sa sobom, tekstom, grupom i publikom. Zato je i riječ „empatija“ u naslovu radionice važna. Ne kao ukrasna riječ, nego kao metoda rada. Empatija prema sebi, prema vlastitim granicama, prema grupi, prema tekstu i prema onome tko sluša. U takvom procesu grupa prestaje biti skup pojedinaca i postaje zajednica. A javna izvedba trenutak u kojem ta zajednica provjerava može li ono što je nastajalo u sigurnom prostoru podijeliti s drugima.
Večer je završila „Našom slobodom“ Ivana Gorana Kovačića, što je cijeloj izvedbi dalo širi, snažniji ton. Nakon intimnih, ženskih, bolnih i pobunjeničkih glasova, sloboda se pojavila kao završna riječ, ali ne kao parola. Lučev je nakon izvedbe podsjetio da sloboda nije nešto simpatično što je došlo samo od sebe, nego nešto za što su ljudi gubili živote, dijelove tijela, obitelji i budućnost, kako bi generacije poslije njih imale prava koja se danas često olako zaboravljaju ili još lakše oduzimaju.
U tom završetku ova mala izvedba s trga dobila je neočekivanu težinu. Jer sloboda o kojoj se govorilo nije bila samo povijesna ni samo politička. Bila je i sasvim osobna. Sloboda da se stane pred ljude, da se govori, pogriješi, sloboda izbora pjesme koja će na trenutak prestati biti književni tekst i postati nečiji glas.
Glumac ima vremena, kaže naslov radionice, ali mora imati i hrabrost. Jer kada jednom dođe trenutak izlaska pred ljude, nema kamo pobjeći.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
