Dok je nastajao, Art-kvart Benčić doimao se poput fatamorgane, no na kraju nam se pred očima stvorila prava oaza kulture. Od futurističke knjižnice preko Palače šećera i muzeja, ostvaren je rijedak i izniman projekt, a Dječja kuća pravi je fenomen, jer upravo taj prostor namijenjen najmlađima predstavlja i najosobitiji dio Art-kvarta.
Prostor je to u kojem se potiče socijalni, intelektualni i emocionalni razvoj mladih i nudi čitava paleta kvalitetnih aktivnosti, gdje djeca uče kako ne postati androidima te, sudjelujući u najrazličitijim aktivnostima, razvijajući maštu i boraveći izvan neprestanog utjecaja mreža i elektronike, odrastaju u osobe koje će steći umijeće usredotočenosti na slušanje, gledanje i prosuđivanje, kao i osjećaj za druge oko sebe.
Lipanj je u Rijeci najmlađima posebno radostan, ne samo zbog ljeta i praznika, nego i zbog Tobogana i boravka na otvorenom u dvorištu ispred Kuće.
Prekrasno zdanje stare tvornice pretvara se u multifunkcionalni prostor u kojem se organiziraju raznovrsni programi, prikazuju filmovi i predstave, organiziraju radionice, predstavljaju knjige, sve ono što je današnjoj djeci, zarobljenoj u školskim programima, neophodno potrebno za zdrav razvoj. Svi prostori, od dnevnog boravka, kinodvorane, knjižnice Stribor, kontejnera, galerije s dječjim crtežima i terase pa do zadivljujuće Šume Striborove, mogu itekako potaknuti dječji apetit za znanjem i stvaranjem.
Nuditi okruženje za neformalno učenje, razvijati kreativnost, buditi maštu i znatiželju ono je što se dugoročno svakom društvu najviše isplati i vraća kao dar.
Sigurno bi, kao u Šibeniku, i u ovim prostorima bilo lijepo vidjeti dječje grupe iz drugih zemalja. Prisjećam se, na primjer, jedne koja zasigurno neće doći, ali je itekako vrijedna spomena: La Colmenita, kubanska dječja kazališna skupina koju je još devedesetih osnovao Alberto Cremata, a koja u svoje scenske programe – glazbene, plesne, dramske – ravnopravno uključuje djecu najrazličitijih profila pa na taj način potiče humanost i empatiju.
Spomenuta umjetnička skupina, od 2007. ambasador dobre volje pri UNICEF-u, kao i svi građani Kube, upravo proživljava najteže trenutke zbog golemog ekonomskog pritiska i nastojanja da se Otok potpuno izolira i pusti da se bori sa svakodnevicom bez struje, vode, namirnica i lijekova. Situacija nimalo motivirajuća za svakodnevni život, a gotovo nemoguća za nastupe i putovanja.
„Da sam ja Netko“, a nisam, organiziran bi učas bio humanitarni koncert Ulice Havane, kad su već i Ulice Minneapolisa dobile svoj. Koncert da bi se minimalno oporavilo društvo koje potiče humanost i njeguje kulturu, nudeći jednake mogućnosti razvoja svakom djetetu, i u kojem djeca zauzimaju, kako kažu, tri prva mjesta na listi prioriteta. Gdje bi inače Carlos Acosta, kao sin siromašnog crnog vozača, mogao besplatno završiti jednu od najboljih svjetskih baletnih škola, izgraditi plesnu karijeru i postati svjetska zvijezda?
Koncert da bi to društvo nastavilo pružati djeci mogućnosti za razvoj i radost, baš kakve imaju i riječki mališani u Dječjoj kući. Da bi La Colmenita, kao prijašnjih godina, opet krenula na turneje, možda i do Europe, pa možda i do Dječje kuće. Ili pak da riječki maleni svoja umijeća pokažu Havani?
Dječja kuća čudesno je mjesto koje treba čuvati, nešto na čemu moramo biti zahvalni, i koristiti sve kapacitete kako bi društvo stasalo u bolje i umaknulo opasnostima suvremenog svijeta bez pameti, s puno umjetne i podosta atrofirane prirodne inteligencije. Budućnost će nam kreirati djeca pa ih moramo znati i htjeti usmjeriti tako da stvaraju ljudskije društvo u kojem će se kulture svijeta bolje upoznavati i poticati jedne druge. Ovaj kulturni centar sa svim svojim sadržajima u tome itekako može pomoći.
Istaknuta fotografija La Colmenite UNICEF Kuba
#Carlos Acosta #Colmenita #Dječja kuća #Havana #Kuba
