Na dan kada Crna Gora slavi Dan državnosti i 85. obljetnicu Trinaestojulskog ustanka, terasa Nemo Puba bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Slađana Kavarić Mandić i Brano Mandić, gosti iz Podgorice, u razgovoru „Antifašizam i domoljublje“ nisu se zadržali na prigodničarskom prisjećanju na 13. srpnja 1941. godine, nego su pokušali odgovoriti na mnogo teže pitanje: što danas znači biti antifašist i može li se izgraditi zajedništvo koje neće završavati ondje gdje započinju nacionalne i državne granice?
Bio je to razgovor o Crnoj Gori, ali i mnogo više od toga. O nacionalizmu i domoljublju, zloupotrebi antifašističke tradicije, povijesnom revizionizmu, klasnoj borbi, Jugoslaviji, Europskoj uniji, Gazi i jeziku koji nas, unatoč svim pokušajima razdvajanja, i dalje povezuje.
Slađana Kavarić Mandić filozofkinja je, istraživačica, aktivistica i pjesnikinja, prva žena koja je završila doktorski studij filozofije na crnogorskom državnom sveučilištu. Autorica je knjige „Filozofija Danka Grlića“, a piše i za portal Normalizuj.me. Njegov je glavni urednik Brano Mandić, pisac, novinar, kolumnist i vizualni umjetnik, autor zbirke kratkih priča „Feb je čekao olovku“ te suosnivač nezavisne izdavačke kuće Žuta kornjača.
Slađana Kavarić Mandić rođena je 1991. godine, iste godine kada je na vlast u Crnoj Gori došla Demokratska partija socijalista, a imala je točno 30 godina kada je ta vlast 2020. pala. Već taj podatak, kazala je, mnogo govori o društvu u kojemu je odrasla.
Posljedica tridesetogodišnje vladavine duboko je podijeljeno društvo, ponajprije prema etničkim i nacionalnim kriterijima. Na jednoj strani ostali su oni koji su državu, partiju i Mila Đukanovića gotovo izjednačili, dok su na drugoj strani jačale političke snage koje su u vlasti vidjele antisrpsku politiku i ugnjetavanje Srba. Đukanovićeva vlast smijenjena je nakon masovnih pravoslavnih litija, pa je nova politička stvarnost izrasla na snažnom valu srbofilstva.
– Društvo nam je i dalje podijeljeno gotovo kao 1918. godine, kada je kralj Nikola pao s vlasti, a dio stanovništva bio za prisajedinjenje Srbiji. Godine 2020. ponovno smo dobili društvo podijeljeno po nacionalnim i ideološkim osnovama, upozorila je Slađana Kavarić Mandić, dodavši da je u takvom kontekstu važno iznova promišljati antifašizam, ali ne kako bi ga se odbacilo, što čini desnica, nego kako bi se pokazalo da je mnogo širi od komunizma s kojim ga se često poistovjećuje.
– Nije u redu da se u Podgorici uklanjaju imena španjolskih boraca i boraca za oslobođenje naših republika, da ih se proglašava zločincima i da zaboravimo ono najljepše u našoj povijesti, a to je Narodnooslobodilačka borba. Moramo misliti neko novo zajedništvo koje ne mora ostati zatvoreno unutar nacionalnih granica.
Ustanak u Crnoj Gori izbio je samo dan nakon što je, 12. srpnja 1941. godine, proglašena Crna Gora pod talijanskim pokroviteljstvom, uz izraze zahvalnosti Benitu Mussoliniju. Već sljedećeg dana narod se masovno podigao protiv okupatora, a ustanak je poprimio razmjere kojima se nisu nadali ni ilegalni komunisti koji su ga organizirali. Slađana Kavarić Mandić podsjetila je da se radilo o izrazito siromašnom i mahom ruralnom društvu, u kojemu je više od polovice stanovništva bilo nepismeno, a nepismenost među ženama dosezala je oko 80 posto. Ne glorificirajući sve što je uslijedilo nakon rata, naglasila je da je socijalističko razdoblje Crnoj Gori prvi put omogućilo masovno opismenjavanje, emancipaciju žena i industrijski razvoj.
– Nismo imali napredne okupatore. Crna Gora stoljećima nije imala mnogo prilika za društveni napredak. To se prvi put ozbiljno dogodilo u razdoblju socijalizma.
Zato pitanje antifašizma ne može ostati samo pitanje odnosa prema prošlosti. Za Kavarić Mandić ono danas znači biti protiv rata, sukoba i granica koje ljude pretvaraju u neprijatelje te vjerovati da su klasna i ideološka solidarnost važnije od nacionalnog svrstavanja. Jugoslavensku zastavu koju drži u automobilu ne doživljava kao poziv na jednostavnu obnovu nekadašnje države, nego kao podsjetnik da antifašizam treba misliti internacionalno – kao nekada u Španjolskoj ili danas u Gazi.
Brano Mandić svoju je temu najavio u prepoznatljivo ironičnom tonu.
– Došao sam govoriti o domoljublju. To je bio moj san, rekao je Mandić, koji sebe smatra internacionalistom koji ne razmišlja pretjerano o zastavama i radije se bavi hranjenjem kornjača, iako je priznao da pitanje nacionalnog osjećaja nije jednostavno ignorirati. Crnogorski identitet, kakav god bio, postoji i ne može se tek tako izbrisati. Posebno je govorio o prosvjedima na Belvederu kod Cetinja 2021. godine, kojima se pokušalo spriječiti ustoličenje mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija. Treba li stati u obranu ugroženog nacionalnog osjećaja ili ostati vjeran internacionalističkom postulatu da se bude iznad nacionalnih sukoba?
Mandić ne dvoji da je srpski nacionalizam opasniji od crnogorskog, prije svega zbog svoje političke, institucionalne i brojčane snage. Problem, međutim, nastaje kada se u borbi protiv nacionalizma preuzme upravo njegova filozofija.
– Kada na njihovu pjevačicu odgovoriš svojom pjevačicom, a na njihovu crkvu osnivanjem svoje crkve, postaješ talac te borbe i počinješ gubiti vlastiti identitet. Nacionalizam ne može biti pozitivan. Domoljublje može, ali koga briga. Domoljublje je kao enologija, zaključio je Mandić dodavši da je nacionalizam u određenim povijesnim razdobljima bio motor društvenih promjena i odradio je svoj povijesni posao. Danas je važnije ne prepustiti mu simbole i povijest.
Kao primjer naveo je film „Fiume o morte!“ Igora Bezinovića. Izraz koji je izvorno bio fašistički slogan Bezinović je preuzeo, rastavio i izložio drukčijem čitanju.
– Takvi su ubodi važni. Priču o 13. srpnju moramo iznova ispričati jer novi fašisti žele prikazati naše priče kao bavljenje nekom davnom prošlošću koja više nikoga ne zanima. To je najpodmuklija zamjena teza: povijest se prikazuje kao mrtvo tkivo, potpuno odvojeno od sadašnjeg trenutka.
Jedan od najzanimljivijih dijelova razgovora odnosio se na način na koji je bivša crnogorska vlast prisvojila i instrumentalizirala antifašizam. Nakon raskida Mila Đukanovića sa Slobodanom Miloševićem 1997. godine politička je elita, smatra Mandić, ostala bez ideološkog sadržaja. Do tada se hranila velikosrpskim nacionalizmom, a nakon političkog zaokreta novu je legitimaciju pronašla u antifašizmu.
– Bio je to svečarski antifašizam, tradicija tretirana kao mrtvi muzejski artefakt. Uđete, pogledate totem i izađete. Mladi za time neće krenuti jer tko će slijediti mrtvu sliku ako tradicija nije oživljena? Bio je to bijedan propagandni kič bez stvarnog sadržaja, koji je otvorio prostor snažnoj klerikalnoj i kontrarevolucionarnoj reakciji.
Slađana Kavarić Mandić naglasila je da generacije rođene nakon raspada Jugoslavije u formalnom obrazovanju gotovo ništa nisu učile o partizanskom pokretu.
– Nikada se ni u jednom udžbeniku povijesti nisam ozbiljno susrela s partizanskim pokretom, njegovim bitkama i prostorom na kojemu se borba odvijala. Učili smo o dinastijama, a naša se povijest svodila na povijest vladara. To nije povijest emancipacije.
Nakon što je prethodna vlast ispraznila antifašizam od sadržaja, nova mijenja imena ulica i provodi reviziju povijesti od 1941. do 1945. godine. U televizijskim emisijama uz povjesničare sada sjede svećenici i objašnjavaju zašto ljude koje se smatralo ratnim zločincima više ne bi trebalo tako promatrati.
– Govore nam da su španjolski borci bili krvoloci. Ne razumiju što je internacionalizam i što znači žrtvovati se za ideju. Uklanjaju se imena zaslužnih ljudi, a zamjenjuju ih sumnjivi heroji novijeg doba.
Upravo se na tom mjestu antifašizam i domoljublje mogu susresti u svojem najgorem obliku, kada oba pojma postanu oružje nacionalnih politika. U Crnoj Gori, smatra Kavarić Mandić, postoje dva pogrešna nacionalna ključa: jedan gleda prema Beogradu, a drugi prema Cetinju.
– Da bi ključ bio ispravan, ponekad morate pogledati malo dalje od vlastitog dvorišta. Možda čak i u dvorište od kojega nećete imati nikakve neposredne koristi.
U nastavku razgovora otvoreno je pitanje kako sačuvati crnogorski identitet, a ne dopustiti da nacionalna pripadnost određuje vrijednost ljudi.
– Nacionalno sam Crnogorka, ali ne želim zbog toga drukčije tretirati ljude u Kragujevcu, Splitu ili bilo kojem drugom gradu. Problem nacionalnog sve me više guši jer je u Crnoj Gori sve izraženiji, rekla je Kavarić Mandić.
U raspravi se nametnuo tradicionalni crnogorski ideal čojstva i junaštva: junaštvo kao obrana sebe od drugoga, a čojstvo kao obrana drugoga od sebe. Taj ideal nije bio etnički definiran, premda je teško kompromitiran crnogorskim sudjelovanjem u napadu na Dubrovnik. Domoljublje i nacionalizam, zaključio je Mandić, mogu neko vrijeme živjeti u svojevrsnom braku iz interesa. Ali prije ili poslije čovjek će naići na fašista iz vlastite nacije.
– Tada mu ne smijete progledati kroz prste samo zato što je vaš. U tom trenutku domoljublje i nacionalizam moraju doći u sukob.
Unatoč ozbiljnosti tema i pesimističnoj slici sadašnjosti, razgovor nije završio bez nade.
– Zašto bismo pristali na to da smo nazadni Balkanci? Ako smo jednom bili sposobni, zašto ne bismo bili ponovno? Vjerujem da se moramo povezivati. Vjerujem u utopiju jer smo je već živjeli i bilo nam je bolje. Ne znam zašto je ne bismo mogli ponovno ostvariti. Pa makar i kroz EU.
Mandić je prostor mogućeg novog zajedništva pronašao u jeziku.
– Pokušavam smisliti vic koji počinje ovako: bila jednom četiri naroda, živjela su na istom prostoru i govorila istim jezikom. Jezik je takvo bogatstvo bliskosti da se od toga naježim. S Englezom ne mogu u mikrosekundi ostvariti ono što mogu s vama. To je snaga koju treba staviti u prvi plan.
Možda se upravo u toj rečenici najjasnije sažela večer u Nemo Pubu. Antifašizam nije zastava koja se izvadi nekoliko puta godišnje ni spomenik pred kojim se u povodu neke obljetnice položi vijenac. Antifašizam počinje u trenutku kada smo spremni prijeći granicu vlastitog dvorišta i prepoznati nepravdu čak i kada je čine oni koji govore našim jezikom, nose našu zastavu i zaklinju se u našu domovinu.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#Antifašizam i domoljublje #Brano Mandić #Nemo Pub #Slađana Kavarić Mandić
