Naše tijelo nije javno dobro kojim država, Crkva ili politička većina mogu raspolagati

Građanke i građani Rijeke građanska su inicijativa nastala 2018. godine, kada je u Rijeci prvi put organiziran Hod za život. Kao odgovor na pokušaje ograničavanja stečenih prava, inicijativa je iste godine organizirala prvi riječki Hod za slobodu. No razgovor o reproduktivnim pravima seže mnogo dalje od organizacije Hoda za slobodu, a borba za njih vidljiva je ne samo danas nego i svakodnevno.

Koliko bi razmišljanje o reproduktivnim pravima trebalo biti lišeno političkih boja, kako je ono povezano s drugim aktualnim događajima u Hrvatskoj i što se događa kada žena nema mogućnosti pristupa dostupnom i sigurnom pobačaju, ispričale su nam aktivistice inicijative Dodirni mi koljena i kulturologija i teologinja Greta Grakalić Rački.

Što zapravo znači „hodati za slobodu“ u Hrvatskoj danas – ako slobodu ne shvatimo isključivo kao nešto apstraktno ili utopijski?

Greta: Hodati za slobodu danas znači hodati za vrlo konkretne životne uvjete u kojima možemo egzistirati dostojanstveno. Sloboda nije samo mogućnost da nešto izaberemo na papiru (kao što pravo na pobačaj u Hrvatskoj imamo u zakonu) nego mogućnost da svoja prava i izbore doista ostvarimo, bez straha, poniženja i zadrške. Što je pravo koje postoji samo dok ga ne pokušate ostvariti? Neko Schrödingerovo pravo, ako i to.

Inicijativa Građanke i građani Rijeke od 2018. godine, uz dvogodišnju pandemijsku stanku, organizira Hod za slobodu. Nastao je kao odgovor na prvi riječki Hod za život i jačanje konzervativnih pritisaka na reproduktivna i druga ljudska prava, ali nikada nije bio tek neki tamo kontraprosvjed. Ove godine hodamo za mogućnost izbora i autonomiju nad vlastitim tijelom, odnosno za mogućnost da same odlučujemo hoćemo li nositi trudnoću, roditi, biti roditelj ili ne. Naše tijelo nije javno dobro kojim država, Crkva ili politička većina mogu raspolagati. No, i to je samo jedan segment iste borbe: za čistu vodu, zrak i zemlju, radna prava, starije i nemoćne, djecu koja imaju pravo odrastati sigurno, LGBTQIA+ zajednicu, životinje i prirodu. Jedan svijet, jedna borba!

Dodirni mi koljena: – Hodati za slobodu znači boriti se za naša temeljna prava i slobode koji bi trebali biti osnova svakog zdravog društva. Znači boriti se protiv nasilja i diskriminacije, za dostojanstvo svakog od nas da živi život punim plućima, bez straha i stigme, bez strukturalnih prepreka, prijetećih pogleda i zlouporabe instituta priziva savjesti kako bi nam se uskratila ljudska prava. Sloboda nije utopijski pojam – to je mogućnost da budemo autonomne, da djelujemo, da budemo zdrave, obrazovane, sudjelujemo u javnom životu, krećemo se.

Hodati za slobodu znači ustati se od ekrana, otići u javni prostor i svojom prisutnošću pokazati da zastrašivanje i nasilje neće dovesti do toga da se maknemo s puta desnim ekstremistima. Desnica u Hrvatskoj kosi svaku humanu vrijednost, od sigurnog okoliša do sigurnog doma i dostojanstvenog života u njemu. Hodati za slobodu znači stati im na put kada pomisle da su ljudi njihove marionete, da mogu od naših života raditi što se njima hoće.

Gdje se nalaze reproduktivna prava u kontekstu aktualnih događaja?

Dodirni mi koljena: – Reproduktivna prava treba promatrati u kontekstu širih socijalnih prava – nije dovoljno samo imati legalan abortus, pitanje je može li to pravo svaka od nas ostvariti. Kakvi su naši životni uvjeti, koje su nam mogućnosti? Isto tako treba gledati i pitanje zaštite života. Život nije potencijal koji se razvija u nečijoj utrobi, životi smo sve i svi mi koji vodimo svakodnevne bitke.

Ukidanje reproduktivnih prava dio je paketa u kojem se nalaze ili niski životni standard (kao u afričkim ili južno američkim zemljama) ili religijski ekstremizam (kao SAD ili Poljska) ili oboje. Boriti se za reproduktivna prava znači boriti se za dostojanstven život nakon rođenja. Za društvo u kojem je omogućeno i poželjno da obitelji same upravljaju svojim sudbinama. Radilo se o tome kako će uopće te obitelji izgledati, hoće li imati dovoljno za pristojan krov nad glavom i kruh na stolu, školovanje svoje djece i njihovu sigurnost dok postaju mladi ljudi, a ne nečiji vojnici.

Pokušaji da se zabrani javno dostupan pobačaj šlag je na torti napravljenoj od svih ostalih vrsta nasilja koje trpimo. Država se ne brine da imamo gdje živjeti. Cijene nekretnina su takve da si ih prosječan zaposleni par ne može priuštiti. Ne brine se da možemo zdravo živjeti. Kao da nije dovoljno da nas po inflaciji životni standard približava Rumunjskoj i Bugarskoj, cijene svježeg voća ili povrća postale su preskupe i turistima. Država se ne brine za budućnost naše djece što je skrivanje ekološke katastrofe u Gospiću jasno pokazalo. A to pokazuje i uzimanje novaca iz javnih sektora za vojnu industriju koja će našu djecu pokapati, umjesto ih činiti sretnim ljudima. Ove je školske godine 9 razrednih odjela zatvoreno samo u PGŽ-u. To nije ‘ušteđen’ novac, taj novac odlazi na puške i dronove.

Greta: Reproduktivna prava nisu izdvojena od aktualnih događanja. Upravo ovih dana Hrvatska je gledala tisuće ljudi koji hodaju za Liku zbog 33 tisuće tona nezakonito zakopanog opasnog otpada, dok istodobno Hod za život pod geslom „Prvi korak je zakon“ stavlja promjenu zakonskog okvira u samo srce svoje kampanje. Paradoksalno, ali istinito.

Ne možemo trudnoću i donošenje novog ljudskog bića na ovaj svijet izdvojiti iz svijeta u kojem će se taj novi život realizirati. Ako govorimo o zaštiti života, onda moramo govoriti i o uvjetima u kojima se živi: o nasilju nad ženama, ksenofobiji, siromaštvu, genocidu, ratovima, eksploataciji rada, uništavanju okoliša i nedostupnoj zdravstvenoj skrbi. Jer kakva je to zaštita života koja ne štiti žive? Nikakva. Zato je važno odvojiti samu premisu zaštite života od politike koja čitav koncept „života“ svodi na kontrolu trudnoće.

U Hrvatskoj se i dalje primjenjuje zakon iz 1978. godine, a Ustavni sud još je 2017. Hrvatskom saboru naložio da u roku od dvije godine donese novi zakon. To se nije dogodilo. Istodobno, Pučka pravobraniteljica upozorava na konkretne probleme koje priziv savjesti proizvodi u pristupu zdravstvenoj skrbi i naglašava da ne smije postati prepreka zakonom zajamčenim zdravstvenim uslugama.

Kad smo kod priziva savjesti, što se u širem smislu događa kada se određena religijska interpretacija počne predstavljati kao jedini moralni kompas za društvo?

Greta: Tada vjera neće više biti prostor zajedništva, duhovnosti i savjesti (ako je to ikada i bila) nego instrument političke vlasti. Vjera može oblikovati moj život koliko i kako ja izaberem. Ono što ne smije jest postati pravilnik za tuđi život. Barem što se kršćanstva tiče i nauka o ‘slobodnoj volji’ kojeg se nitko ne sjeti dok pričamo o temama ženskih ljudskih prava.

Povijest nas o koliziji religije i politike može puno naučiti. Nacizam je dobar primjer načina na koji autoritarna vlast može instrumentalizirati religiju, nacionalizam i postojeće predrasude. Nacistička stranka koristila je koncept „pozitivnog kršćanstva“, a pokret Njemačkih kršćana pokušavao je kršćanstvo prilagoditi nacističkoj rasnoj ideologiji. Istodobno su postojali kršćani koji su režimu pružali otpor. Problem, dakle, nije jednostavno „religija“ – iako nam, iskreno, organizirana religija i teologija rade puno problema – nego brak religijske i autoritarne političke moći. Današnji religijski utemeljeni antirodni pokreti, od molitelja na trgovima nadalje, pokazuju isti obrazac: vlastita uvjerenja pokušavaju pretvoriti u društvenu normu i političku moć nad tuđim životima i tijelima, a pritom su čak i Mariju – mladu ženu s Bliskog istoka koja u bježi pred političkim nasiljem i pjeva o rušenju moćnih s prijestolja – pretvorili u simbol poslušnosti.

Plaši me kada neka skupina više ne pokušava razgovarati, nego svoj religijski jezik nametnuti svima. Zdrava duhovnost – duhovnost koja počiva na znatiželji, širenju prostora za druga bića, sposobnosti da čujemo, na igri, užitku, nježnosti i sumnji – nema veze s uspostavljanjem kontrole nad drugima. Duhovnost koja se panično boji tjelesnosti, seksualnosti, queernessa, neposluha i užitka baš i nije osobito uvjerljiva duhovnost, ne? Više nalikuje disciplini.

Što onda u praksi znači boriti se za pravo da vlastito tijelo bude vlastito?

Dodirni mi koljena: – Borba za vlastito tijelo u praksi znači ostvariti potpuni suverenitet u odlučivanju što će s našim tijelom biti.

Zabraniti ljudima da slobodno odlučuju o svom tijelu jednako je kao držati ih u zatvoru. Kao zabrana kretanja, glazbe, filma ili ljubavi. Ne prođe dan da se ne dogodi neka vrsta zabrane. Otkazuju se festivali i događaji zbog pritiska zabranitelja i navijača, cenzuriraju se knjige i slikovnice, dječje igračke se proglašavaju nepodobnima. Zadnja stvar koja nam je ostala je odabir hoće li u našem tijelu 9 mjeseci nešto pomicati organe, zatezati kožu, lupati i udarati kroz želudac da bi zatim doživotno postalo dio našeg ‘ja’. Ni jedan klečatelj, molitelj ni političar neće donijeti tu odluku u naše ime.

Može li borba za jednakost i reproduktivna prava pobjeći ideologiji i političkom opredjeljenju? Koliko često imate priliku razgovarati s ljudima drugačijeg svjetonazora, ali koji razumiju primjerice zdravstveni segment prava na sigurni pobačaj? Gdje prestaje legitimna razlika u mišljenju, a počinje ugrožavanje slobode?

Greta: Ne vjerujem da ljudska prava mogu biti izvan politike, jer je i odluka da neko pravo priznamo politička odluka. Ali možda donekle mogu prelaziti granice stranačkog i svjetonazorskog pripadanja.

Poznajem vjernike i vjernice, konzervativne ljude, žene koje sebe nikada ne bi nazvale feministkinjama, ali svi zajedno razumijemo jednu vrlo jednostavnu stvar: njihovo osobno moralno uvjerenje ne daje im pravo da odlučuju umjesto druge osobe. Ono što je njihov izbor ne može ukidati izbor nekoga drugoga. Moja prijateljica je katolkinja koja kaže da osobno ne bi pobacila, ali se svim srcem bori za sekularno društvo u kojem će to i dalje biti njezin izbor, a ne njezina sudbina. Eto. Možemo o tome razgovarati, možemo se ne slagati. Ali kada želite upotrijebiti državu, kazneni sustav ili zdravstveni sustav kako biste nekoga prisilili da trudnoću nastavi protiv svoje volje, više ne govorimo samo o različitom mišljenju. Govorimo o vlasti nad tuđim tijelom, tuđim životom.

Dodirni mi koljena: – Borba za jednakost i reproduktivna prava TREBA pobjeći ideologiji i političkom opredjeljenju – to je ono na što kontinuirano pokušavamo staviti naglasak. Pobačaj smatraš moralno problematičnim? Ok, nemoj ga napraviti. Ali ne tjeraj druge ljude da žive u skladu s tvojim moralnim načelima. Zabrana pobačaja nikad, ali nikad nije dovela do toga da se pobačaj prestao izvršavati. Zabrana pobačaja dovodi do samo i isključivo do nesigurnih, po život opasnih pobačaja.

Naravno da je borba zajednička. Nedavno sam razgovarala s prijateljem koji je medicinski brat, ima četvero djece i duboko je u vjeri. Pitala sam što misli o dostupnosti pobačaja u javnom zdravstvu. Prenerazio se što ga uopće pitam. Rekao je da je on zdravstveni djelatnik i ne može zamisliti da se pobačaj izbaci iz bolnica u nečije sumnjive podrume. A upravo zbog njegove vjere svakoj ženi želi da živi zadovoljna i ispunjena na način koji njoj to znači. Borba za pravo na pobačaj nije borba protiv vjernika nego korumpiranih, licemjernih, lihvara koji huškanjem i napadanjem drugih zarađuju političke poene, ali i eure u džepu. Nakon što je dovela do izmjene Ustava u Hrvatskoj kako bi brak bio priznat isključivo kao zajednica muškarca i žene, Markićka je od Dubrovačke biskupije dobila na prodaju više od 4.ooo kvadrata zemlje na otoku Šipanu po cijeni od 30 eura za kvadrat (prije toga su je prodavali po 100 eura). Sada tamo ima luksuznu vilu s voćnjacima, maslinicima i terenom za mali nogomet. Druga prijateljica me naučila da su ‘mišljenja kao guzice, svi ih imaju’. Nisu problem različita mišljenja različitih ljudi, nego ambicije ljudi s moći i novcima da steknu još moći i novca preko grbače nas s dna piramide.

Kada govorimo o tom otporu pokušajima sužavanja ljudskih prava i sloboda, dokle seže aktivistički rad? Odnosno, u kojem se području vodi najaktivnija „borba”?

Dodirni mi koljena: – Aktivizam nisu samo javna okupljanja, noćne gerila akcije i zagovaranje. Aktivizam je svaka situacija u kojoj reagiramo na nepravdu.

Uzimajući u obzir vlastita iskustva, angažiranost i rad s mladim ljudima, koji dio vam u cijeloj priči najviše ohrabrujući? Za koje se svjetlo na kraju tunela lovimo kada postane premračno?

Greta: Ne volim romantizirati mlade kao izvor nade. Mladi ljudi mogu biti jednako konzervativni, ravnodušni ili okrutni kao i svi drugi. A djelomično mi je jasna i njihova rigidnost jer, iskreno – što im ostavljamo? Klimatsku krizu, ratove, nedostupno stanovanje, nesiguran rad i politički prostor u kojem se ponovno pregovara o pravima za koja smo mislile da su izborena.

Ali ohrabruju me pukotine u toksičnom sustavu. Djevojka koja prvi put kaže „ne“. Queer osoba koja pronađe zajednicu. Mlada žena koja shvati da nije dužna biti pristojna. Mladi muškarac koji odbije model muškosti koji mu govori da mora dominirati. Netko tko odbije šutjeti kada bi šutnja bila jednostavnija. Sustavi moći uvijek izgledaju puno čvršće nego što doista jesu dok im se ljudi ne počnu neposlušno izvlačiti iz zadanih uloga.

Dodirni mi koljena: – Najviše ohrabrujuće je kad vidimo da i drugi ljudi, koji možda ne organiziraju prosvjede, nalaze načine da pokažu da su tu, da ne uzmiču i da hodaju za slobodu i aktivni su u svojim mikrosustavima da ju obrane. Kada vidimo djecu i mlade da ne trpe nepravdu i jasno kažu da nešto nije u redu.