Tribina „Antifašizam i nogomet“, na kojoj su sudjelovali novinarka Ivana Perić, povjesničar sporta Igor Kramarsich i Zlatko Nikolić, jedan od osnivača NK Zagreb 041, na kraju je protekla upravo onako kako bi ovakvi razgovori i trebali izgledati – opušteno, otvoreno, polemično i uz vrlo aktivno sudjelovanje publike.
A moglo je biti drukčije. Tribina je prvotno trebala biti održana u Pajolu, ali nakon što je vlasnik lokala upozoren da bi zbog njezina održavanja moglo biti problema, događaj je premješten u IVEX. Organizatorima nikakva izravna prijetnja nije bila upućena, ali ipak je najvažnije sljedeće: problema nije bilo. Ni prije, ni tijekom, ni nakon tribine.
Zbog svega toga, ali i zbog najvažnije sporedne stvari na svijetu kao takve, tribina je započela najjednostavnijim mogućim pitanjem: može li nogomet uopće biti apolitičan? Odgovor je vrlo brzo bio – teško.
Perić je podsjetila da se nogomet, kao ni bilo koji drugi društveni fenomen, ne može izdvojiti iz političkog i ekonomskog sustava u kojem postoji. Pritom je otvorila i važnu razliku: kada ljudi pitaju može li nogomet biti odvojen od politike, često zapravo pitaju može li se odvojiti od dominantne politike – može li, primjerice, postati antikapitalistički, antirasistički ili antifašistički prostor.
Od Olimpije i Glorije do Fiumane
Kramarsich je razgovor vratio u riječku prošlost, u vrijeme kada je nogometna karta grada izgledala neusporedivo bogatije nego danas. Između dva svjetska rata, podsjetio je, na području podijeljene Rijeke i Sušaka djelovalo je pedesetak klubova, često povezanih s određenim društvenim slojem, nacionalnom ili vjerskom zajednicom.
Pritom je upozorio da je današnje političke kategorije teško jednostavno preslikavati na tadašnje klubove. Olimpiju je izdvojio kao klub imućnijeg sloja, dok je Gloria imala bitno drukčiji socijalni karakter. Nogomet je, dakle, možda bio manje jasno podijeljen na „fašistički“ i „antifašistički“, ali je itekako odražavao društvene podjele vremena u kojem se igrao.
Posebno je zanimljiva bila priča o nastanku Fiumane. Prema Kramarsichevu tumačenju, na spajanje tada najjačih riječkih klubova značajno je utjecala i politika fašističke Italije, kojoj je u pograničnom gradu odgovarao jedan snažan klub sposoban predstavljati Rijeku na visokoj nacionalnoj razini. Fiumana je osnovana 1926., a već dvije godine kasnije igrala je u najvišem razredu talijanskog nogometa.
Povijest nogometa u Rijeci tako je još jednom pokazala ono od čega je razgovor i krenuo: politika možda ne postiže golove, ali vrlo često određuje na kojem će se terenu igrati, tko će na njega istrčati i kakav će klub uopće postojati.
„Pravi nogomet nije samo onaj koji gledamo na televiziji“
Zlatko Nikolić priču je prebacio na sadašnjost i na iskustvo Zagreba 041.
Podsjetio je da u Hrvatskoj postoje deseci tisuća registriranih nogometaša i nogometašica, dok samo mali dio njih ima profesionalne ugovore. Zato je, po njemu, pogrešno nogomet poistovjećivati s Ligom prvaka, zvijezdama i milijunskim transferima.
Pravi nogomet postoji i na seoskim igralištima, u kvartovima, među amaterima i djecom.
Upravo iz takvog razumijevanja nogometa nastao je Zagreb 041. Nikolić je objasnio da je dio navijača NK Zagreba, nezadovoljan privatiziranjem i načinom upravljanja klubom, odlučio krenuti drugim putem i osnovati vlastiti klub. Temeljno pravilo bilo je jednostavno – jedan član, jedan glas.
Klub je tijekom godina razvijao žensku sekciju, uključivao djecu, izbjeglice i ljude koji ranije nisu nužno pripadali nogometnoj priči te se, kako je rekao Nikolić, pretvorio u svojevrsni „frontovski klub“ jednog dijela Zagreba, puno širi od prvotne navijačke inicijative.
Dotaknuta je i popularna sintagma „Against Modern Football“. Nikolić ju je otvoreno problematizirao, naglasivši da se pod tim nazivom okupljaju vrlo različite, pa i politički potpuno suprotstavljene navijačke skupine. Zajednički im je prije svega otpor nogometu u kojem klub postaje korporacija, navijač potrošač, a sama igra sredstvo stvaranja profita.
Kada i antifašizam postane brend
Razgovor o lijevim i antifašističkim navijačkim kulturama očekivano je doveo do St. Paulija, možda najprepoznatljivijeg globalnog simbola takvog nogometnog identiteta.
No Perić je upravo na tom primjeru upozorila na kontradikcije koje nastaju kada se politički identitet počne pretvarati u brend. Govorila je o prijeporima koji su posljednjih godina nastali unutar međunarodne St. Pauli zajednice, ali i navela primjer ciparske Omonije 29M, kluba koji su navijači osnovali nakon razilaženja s izvornom Omonijom i koji je, krenuvši iz najnižih liga, uspio doći do najvišeg ranga, zadržavajući direktno demokratsko upravljanje i naglašenu antifašističku politiku.
Pritom je otvorila i temu o kojoj se, kada se govori o nogometu, govori mnogo manje nego o milijunskim ugovorima – položaj ogromne većine igrača.
Iza vrlo malog broja superzvijezda postoji, upozorila je, čitav svijet nogometaša koji rano ulaze u sustav, često bez završena obrazovanja, s nesigurnim ugovorima, neisplaćenim plaćama i vrlo kratkim profesionalnim vijekom. Upravo bi prema njima, smatra Perić, trebalo razvijati mnogo veću klasnu solidarnost.
Još je teža situacija u ženskom nogometu. Razgovor se tu spustio i sasvim lokalno, na primjer riječkog ženskog nogometa, koji desetljećima opstaje unatoč izrazito lošim financijskim uvjetima.
Klub kao dio kvarta, a ne proizvod
Iz povijesti riječkog sporta tijekom večeri stalno se vraćala jedna gotovo zaboravljena slika: klub kao produžetak kvarta, tvornice ili lokalne zajednice.
Kramarsich je podsjetio na vrijeme kada su riječka poduzeća imala svoje nogometne klubove, kada se igralo prvenstvo riječkih poduzeća i kada klub nije bio nešto što se samo „konzumira“, nego institucija oko koje su se ljudi okupljali.
Nikolić je sličan obrazac prepoznao u brojnim klubovima nastalima neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Prostorije i igrališta gradili su sami stanovnici, klubovi su postajali dio lokalne infrastrukture jednako kao vatrogasni domovi i druga društva, a njihova vrijednost nije se mjerila trofejima nego time što su djeca iz kvarta imala gdje igrati.
– Naše bi društvo bilo puno siromašnije da takve organizacije ne postoje, bila je jedna od poruka tog dijela razgovora.
I upravo se tu otvorilo možda najvažnije pitanje večeri: kome danas pripada nogomet?
Klubovima i njihovim vlasnicima? Sponzorima? Televizijama? Navijačima? Ili još uvijek i onom čovjeku koji dva puta tjedno s prijateljima igra na igralištu u svom kvartu?
Navijači nisu jedno tijelo
Kada je razgovor stigao do navijačkih skupina, odgovor na pitanje jesu li one politički homogene bio je uglavnom negativan.
Nikolić je upozorio da unutar masovnih navijačkih skupina postoje različite grupacije i pojedinci koji nameću određene narative, dok je Perić naglasila da cilj možda uopće nije postići političku homogenost, nego graditi neke osnovne zajedničke vrijednosti i oblike organiziranja.
U raspravi s publikom čula se i teza da navijači možda nisu generator najgorih društvenih pojava, nego njihov izrazito vidljiv odraz – svojevrsno tamno zrcalo društva.
Perić je tome dodala zanimljivu opasku: u Hrvatskoj su nakon raspada brojnih industrijskih, sindikalnih i drugih društvenih struktura dvije sredine ostale organizirane gotovo svugdje – crkva i nogomet. Nogometni klub ili društvo navijača mogu se pronaći i ondje gdje su gotovo svi drugi oblici zajedničkog organiziranja nestali.
Upravo zbog toga navijačku kulturu možda i nije moguće promatrati samo kroz incidente, nacionalizam i nasilje. Ona je i mjesto identiteta, pripadanja i zajednice – pitanje je samo kakve će vrijednosti ta zajednica preuzeti.
Može li drukčije?
Tribina nije završila pesimistično.
Na pitanje može li se danas ponovno govoriti o antifašističkom sportu, Perić je odgovorila da to u velikoj mjeri ovisi upravo o nama. Ni mnogi klubovi iz prošlosti, podsjetila je, nisu nastali kao antifašistički, nego su kroz sindikalne, radničke i druge društvene veze s vremenom preuzimali takvu ulogu.
U završnom dijelu podsjetila je i na pokušaje organiziranja alternativnih sportskih događaja, uključujući Narodnu olimpijadu planiranu 1936. godine u Barceloni kao protutežu Hitlerovim Olimpijskim igrama u Berlinu, te govorila o bojkotu velikih sportskih spektakala i podržavanju lokalnog, amaterskog sporta kao mogućim oblicima djelovanja danas.
Nikolićev recept bio je još jednostavniji: počnite na malo. Zagreb 041 danas okuplja više od stotinu djece, iako nema ni vlastito igralište. Nekadašnji igrači postaju treneri, roditelji i članovi sudjeluju u radu, a klub se reproducira upravo zato što nije izgrađen samo oko prve momčadi.
Nogomet se vjerojatno neće preko noći osloboditi kapitala, nacionalizma, nasilja, politike ili svih svojih proturječja. Ali ako je tijekom svoje povijesti mogao biti prostor u kojem su se ljudi organizirali, pomagali jedni drugima, gradili igrališta i klubove, onda možda nema razloga da to ne može biti ponovno.
A ono upozorenje zbog kojega je tribina s Pajola preseljena u IVEX?
Srećom, ostalo je samo upozorenje. I bolje da jest. Jer svaka drukčija slika te večeri bila bi slika Rijeke koju, uvjeren sam, malo tko želi gledati.
#antifašizam #Igor Kramarsich #Ivana Perić #IVEX #nogomet #Zlatko Nikolić
