Riječke devedesete: između rata, pisaćih mašina, satelitskih antena i Tuhobića

Devedesete su u Rijeci počele na pisaćim strojevima, vinilnim pločama i nekoliko televizijskih programa, a završile osobnim računalima, CD-ima, mobilnim telefonima i prvim ulascima na internet. Između toga stali su rat, privatizacija, nestanak brojnih tvornica, eksplozija novih medija, snažna glazbena scena, videoteke, pirati, satelitske antene i nekoliko civilizacijskih skokova koje je trebalo svladavati u hodu.

O tom šarenom, kaotičnom, uzbudljivom i često brutalnom desetljeću govorilo se u Gradskoj knjižnici Rijeka na retro panelu „Devedesete kroz šarene naočale: godine koje su nas stvorile“. Razgovor je vodio Bojan Mušćet, a svoja su iskustva i sjećanja podijelili Kristian Benić, Dragan Ogurlić, Dražen Baljak i Vladimir Mrvoš. Najavljena Iva Ribarić iz opravdanih razloga nije mogla sudjelovati, pa se razgovor pretvorio u, kako je primijetio Mušćet, posve muško prisjećanje na godine velikih promjena.

Mušćet je devedesete otvorio simbolično, pjesmom Prljavog kazališta „Devedeseta“, podsjetivši da država, društvo i način života 1990. godine nisu bili ni približno isti kao na kraju desetljeća. Početkom devedesetih još su se slušali vinili, dok su do 1999. CD-i već gotovo potpuno preuzeli tržište, a u džepovima su se pojavili Siemensovi, Ericssonovi i Nokijini mobilni telefoni.

Desetljeće nestajanja i nastajanja

Kristian Benić u devedesete je ušao kao šestogodišnjak sa Škurinja, iz, kako je rekao, klasičnoga radničkog naselja koje je više nalikovalo spavaonici nego zaokruženom gradskom prostoru.

– Bilo je to dinamično, brzo i sadržajno desetljeće. Na Škurinjama su nestajali Tvornica konopa, Adriamont, Parkovi i nasadi. Kao klinci razbijali smo stakla na napuštenim objektima Adriamonta. Bio je to period nestajanja, ali i brutalnih transformacija, rekao je Benić.

Dok su tvornice i stari oblici rada nestajali, otvarali su se mali dućani, videoteke i prvi privatni poslovi običnih ljudi. Uz teške osobne i društvene drame, devedesete su za djecu i mlade bile prepune novih sadržaja, tehnologije i pop-kulture.

Vladimir Mrvoš početak desetljeća opisao je kao ulazak kapitalizma na velika vrata. Stabilizacijski program Ante Markovića i odnos dinara prema njemačkoj marki preko noći su učinili dostupnom robu koja je dotad bila gotovo nedostižna. Otvarali su se free shopovi, informatička oprema prodavala se preko sindikata, a ljudi su kuće počeli puniti televizorima, glazbenim linijama i računalima.

No, taj je proces imao i mnogo tamniju stranu.

– Počela je privatizacija i najveći lopovluk koji je kod nas napravljen. Firme su propadale, počela je masovna pljačka. Početak devedesetih pamtim kao divljački kapitalizam, rekao je Mrvoš.

Benić je podsjetio da je i tehnološko opremanje mnogih obitelji bilo povezano s propadanjem poduzeća. Tvrtke bez novca radnicima su plaće ili dugovanja nadoknađivale bonovima i robom, pa su se upravo na taj način u kućanstvima pojavljivali videorekorderi, DVD uređaji i glazbene linije.

Iz nebodera u čizme i blato

Dragan Ogurlić devedesete je opisao kao godine u kojima je njegova generacija preskočila nekoliko civilizacijskih etapa, ali i kao desetljeće koje je vrlo brzo pokazalo svoje najgore lice.

Za Rijeku je 1990. bila važna i zbog praizvedbe „Vježbanja života“, predstave koja je probudila zanimanje za riječku povijest, Fiumane, esule i multietničko nasljeđe grada. Radio Rijeka iste je godine produžio program sa sedam na trinaest sati, Veljko Vičević postao je glavni urednik Novog lista, izašao je posljednji broj omladinskog lista Val, a pokrenut je i RI telefaks, prvi privatni list u Hrvatskoj.  No, već tijekom ljeta počela je Balvan revolucija, nagovijestivši, Ogurlićevim riječima, „veliko sranje koje dolazi“.

– Riječka mladost, kao i mladost čitave Županije, iz nebodera je otišla u čizme, blato, vojne jedinice i ličke kuće. To je svima nama bilo potpuno novo, rekao je Ogurlić, prisjetivši se mračne epizode iz kolovoza 1991. godine, kada je s pokojnim fotoreporterom Srđanom Vrančićem otišao u Osijek. Dok su se ljudi u Rijeci još kupali, nad Osijekom su avioni prolazili u visini četvrtog kata hotela.

Na ratište su ponijeli Unisovu pisaću mašinu i opremu za razvijanje fotografija, dok su ispred hotela stizale ekipe sa satelitskim antenama, prijenosnim računalima i tada gotovo nestvarnim mobilnim telefonima.

– Bio je to istodobno susret s ratom i tehnologijom koja će tek kasnije postati dio naše svakodnevice, rekao je.

Palach, riječki bendovi i problem zvani Tuhobić

Za Dražena Baljka devedesete se dijele na dva dijela. Prvu polovicu obilježio je rat, ali život u Rijeci nije stao. Upravo suprotno, živjelo se intenzivno, ponekad kao da je svaki dan posljednji.

– Bilo je zanimljivo, opasno i bez puno kontrole. Brzo smo sazrijevali, upijali svijet i glazbene utjecaje koji su dolazili preko MTV-a. Naša je glazba zato bila puna različitih žanrova, rekao je Baljak.

Riječka scena bila je snažna, a Palach je punio i odgajao generacije riječkih srednjoškolaca i studenata. Samo je na Ri Rocku 1993. godine nastupilo čak 115 bendova. Sviralo se u Palachu, Hadu na Kantridi, Tetri, u Dva boda, Šporovoj jami, na Zametu i u Lovranu.

Instrumenti su prvi put postali dostupniji, na Korzu su se mogli kupiti ozbiljni komadi glazbene opreme, a na Kontu su se okupljali ljudi koji su razmjenjivali glazbu, ideje i informacije.

Problem je bio, i ostao, prijeći Tuhobić.

– Bendovi izvan Zagreba nemaju istu podršku medija, diskografije i publike. Da bi riječki bend uspio, morao je biti izniman i originalan. Do Tuhobića smo bili strašno jaki, ali preko njega je prošlo možda desetak bendova, rekao je Baljak, izdvojivši Jonathan kao posljednji riječki bend koji je ostvario širu prepoznatljivost.

Rijeka je zato bila među prvima u nekim drugim glazbenim pravcima, poput rave kulture i klubova kao što je Quorum Colors, no i dalje je ostalo otvoreno pitanje zašto se snaga riječke scene tako teško pretvarala u nacionalni uspjeh.

Mrvoš je ponudio jednostavnije i provokativnije objašnjenje:

– U Rijeci svi sviraju rock, ali ga gotovo nitko ne sluša.

Satelitske antene kao statusni simbol

Tehnološke promjene činile su jednu od najživljih dionica razgovora. Od ZX Spectruma i Commodorea stiglo se do osobnih računala i Windowsa 95, koji je, prema Beniću, potpuno promijenio shvaćanje računala i njegove poslovne, kreativne i igraće primjene.

Prvo stolno računalo dobio je 1996. godine, a mjesecima je igrao demo verzije igara s CD-a časopisa Hacker. Važno je bilo poznavati nekoga tko je kopirao igre, a Benićev se „dobavljač“ zvao Mađar.

– Da nismo imali Super Mario, Duke Nukem i sve te piratske igre, naše bi djetinjstvo bilo siromašnije, rekao je.

Televizija je prolazila jednako dramatičnu promjenu. Nakon godina provedenih uz nekoliko domaćih i talijanskih programa pojavile su se satelitske antene, koje su ljudima otvorile pogled prema globalnim televizijskim sadržajima.

– Satelitska antena na balkonu postala je statusni simbol. Ako ju je imao susjed, morao si je imati i ti. Ljudi su tražili sve veće antene, a u nekim su ih naseljima i krali pa su vlasnici željeli da ih zavarimo, prisjetio se Mrvoš.

Devedesete su bile i zlatno vrijeme videoteka, VHS kazeta, „Dosjea X“, „Hit Depoa“, „Parlaonice“ i brojnih televizijskih fenomena koji su određivali razgovore u školama i na ulicama. Na samom kraju desetljeća stigao je dial-up internet, zajedno s golemim telefonskim računima i roditeljskim pitanjem s kim si to razgovarao.

Bitka za medije

Ogurlić je podsjetio da su devedesete u Rijeci bile i godine snažne borbe za medije. Nakon prvih demokratskih izbora Rijeka je ostala grad SDP-a, što joj, prema njegovim riječima, Franjo Tuđman nikada nije oprostio.

HDZ je na različite načine pokušavao uspostaviti utjecaj nad Novim listom, preko financijskih i poreznih kontrola, osporavanja nove tiskare i osnivanja konkurentskih dnevnih novina. Paralelno se razvijala borba na radijskom i televizijskom tržištu, uz Kanal Ri, RiTV i druge lokalne projekte.

– Novi list tada je imao priliku postati velika medijska kuća, ali to nije uspio. Ipak, tko je kontrolirao Novi list, imao je veliku političku perspektivu, zaključio je Ogurlić.

Mrvoš je pogled prema sadašnjosti obojio znatno pesimističnije, ustvrdivši da su tradicionalni mediji izgubili nekadašnju moć te da će ih društvene mreže i umjetna inteligencija nastaviti mijenjati.

Njegov je defetizam izazvao i dobacivanje da je „uništio panel“, no upravo su takva neslaganja dala razgovoru potrebnu živost.

Frka, nada i razočaranje

Na pitanje po čemu će najviše pamtiti devedesete, Ogurlić je ponovno istaknuo tehnološke skokove. Od pisaćih strojeva i telefaksa redakcije su stigle do računala koja su novinarima u početku služila gotovo isključivo za igranje Tetrisa, a zatim potpuno promijenila način rada.

– Tko je preživio i svladao sve promjene od devedesetih do danas, taj danas može sve, zaključio je.

Baljak je desetljeće sažeo u tri riječi: frka, nada i razočaranje.

– Dogodilo se nešto što se sto godina nije dogodilo. Rat nam je uzeo dobar dio života. Danas, tridesetak godina poslije, živimo u još luđem svijetu. Ali barem nam nije dosadno.

Beniću je jedna od prvih asocijacija ostao „Duke Nukem 3D“, uz prvi kućni internet, goleme račune i klub Točka s kraja devedesetih i početka novoga tisućljeća.

Rasprava se nastavila i među publikom, koja se prisjećala Klape Luka, Fortunala, Putokaza, televizijskog centra Rijeka i emisije „Ča val“. Ponovno je otvoreno i vječno riječko pitanje: tko je kriv što mnogi riječki projekti, bendovi i ideje nikada nisu uspjeli prijeći Tuhobić?

Sami smo si krivi. Što i nije bitno. Bitno je da su se devedesete još jednom pokazale kao desetljeće u kojem se istodobno rušio stari i stvarao novi svijet – često nepravedan, ponekad opasan, ali toliko dinamičan da je generacije koje su ga proživjele zauvijek obilježio.

Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich