Ugodna hladovina dvorišta Gradske knjižnice Rijeka, kroasani i poticajni književni razgovori u netipičnim jutarnjim satima: ideja iza programa Knjiga na jutarnjim mjestima. Susreti često rezultiraju velikim interesom publike, što se dogodilo i jutros, u gostovanju književnice i prevoditeljice Ivane Šojat.
Uz moderiranje riječkog književnika Zorana Žmirića, Šojat je na sebi svojstven otvoren i zaigran način govorila o svom životnom putu, kao i o spisateljskoj karijeri obilježenoj romanima Unterstadt, Ezan i najnovijim Sanjao sam snijeg. Razgovor je tako otvorio mnoga pitanja bliska autoričinom stvaralaštvu, poput obitelji, identiteta, upliva politike u svakodnevicu i ljudske prirode.
Govoreći o vlastitom stvaralaštvu, Šojat je istaknula kako se različitim književnim oblicima uvijek iznova vraća sličnim preokupacijama. Jedna od njih je obitelj, koju je, pozivajući se na Hegela, opisala kao ishodište svakoga čovjeka, mjesto na kojem započinje oblikovanje osobnosti. Osobna iskustva pritom nisu odvojena od književnosti, pa su tako i njene obiteljske okolnosti, ne uvijek lijepe niti imalo jednostavne, oblikovale njenu autorsku perspektivu.
Druga velika tema njezina opusa jest istina, osobito ona bolna i neugodna. Osvrnula se na povijesne činjenice o progonima vještica, naglasivši kako su ih, suprotno dominantnom narativu, spaljivali civilni sudovi te da je najveći broj progona zabilježen u Švicarskoj i Njemačkoj, u sredinama u kojima je prevladavala protestantska crkva. Crkva ima mnoge krimene, istaknula je Šojat, ali ovo nije jedan od njih, upozoravajući na pojednostavljene interpretacije prošlosti.
Žmirić je razgovor usmjerio i prema autoričinu temeljitom istraživačkom radu i predanosti koja je dio njezina pisanja. Tako je primjerice za potrebe pisanja romana pohađala sate jahanja kako bi što autentičnije opisala iskustvo svojih likova. – Moram znati o čemu pišem, istaknula je Šojat, dijeleći svoju duhovitu priču susreta s konjima koji, ipak, nisu isto što i vožnja bicikle.
Govoreći o romanu Ezan, Žmirić je postavio pitanje može li čovjek promijeniti vjeru ili narodnost, a ostati isti. Tu se autorica prisjetila svog lika Vasilise, čije točno podrijetlo nije važno.
– Zašto je nužno definirati tko sam? To je pitanje uvijek važnije onima vani nego nama. Nas definira odnos prema drugima i svijetu, zaključuje Šojat. Neke je ljude, doduše, teže ili nemoguće promijeniti, previše se drže vlastitih sagrađenih struktura i uvjerenja. Šojat također tvrdi da se ljudska priroda kroz povijest nije bitno promijenila, temeljne ljudske osobine ostale su isto, dok se ljudi prilagođavaju političkim sustavima u kojima žive. Dakle, politika u suštini ne mijenja ljude. Jednaka količina dobra i zla postojala je u zajednicama i prije, a danas je, zahvaljujući društvenim mrežama, ono što je nekoć ostajalo skriveno postalo vidljivo. Komentari na internetu i olako etiketiranje su tog aspekta oblici starih obrazaca ponašanja.
I Šojat iza sebe ima mnoge susrete s negativnim online komentarima koji su je u početku dirali, a kasnije ih je odlučila zanemariti. Njen roman Unterstadt i danas izaziva reakcije; svjesna težine nacističkih zločina, Šojat tvrdi da to ne može biti opravdanje za zločine počinjene nad njemačkim civilima nakon završetka rata. Tu je spomenula razmišljanja Hannah Arendt o pitanju kolektivne krivnje te podsjetila na silovanja njemačkih žena koja je počinila Crvena armija, kao i na partizanske logore koji su postojali i u okolici Osijeka.
– Riječ je o dijelu povijesti o kojem nismo učili, i to je zlo koje se perpetuira tako što se opravdava nečime što se dogodilo prije, istaknula je Šojat.
Žmirića je zanimalo poticajno ali ipak ne često postavljano pitanje: što je u stvaranju interesantnije, žrtva ili krivac? Šojat je pritom rekla kako je zanima što se događa u glavama ljudi koji svjesno čine zlo, kao i fenomen stada koja pojedincu omogućuje da izgubi osjećaj osobne odgovornosti, ali se i predaje bez otpora. Tu se neizbježno otvara i pitanje fašizma i antifašizma, pri čemu Šojat naglašava koliko nam je antifašizam nužan. Potrebne su i priče kao što je njen roman Sama za kojeg je nagrađena i Fricom. Šojat je ispričala kako problem nasilja nad ženama i femicida nije isključivo hrvatski problem, nego je prisutan i u drugim europskim zemljama poput Francuske. A njene su joj osobne priče, prolazak kroz dva teška braka i osuda javnosti, omogućile da piše o slojevitosti toga što “sama” podrazumijeva.
Na koncu se dotaknula i pisanja za mlade čitatelje, priznajući da ju je isprva bilo strah upustiti se u taj književni prostor jer mlađi čitatelji, kako kaže, nemaju figu u džepu. Bavila se time kako djeci govoriti o teškim temama poput smrti bliske osobe, a reakcije su bile odlične, premda odnos prema čitanju uvelike ovisi i o okruženju u kojem odrastaju.
Ivana Šojat bez premca uranja u teme koje nisu jednostavne, nekima su možda i provokativne, a ono što sigurno jesu, bez obzira koliko se nekome svidjele, jest da su zapamćene. A bolje je biti zapamćen nego voljen, zaključila je pri kraju razgovora autorica, ostavljajući nas načelno s osjećajem pozitivnog kraja kakvog i sama voli vidjeti u filmovima i pričama.
Istaknuta i ostale fotografije: Franka Blažić
#GKR #Ivana Šojat #Knjiga na jutarnjim mjestima
