Kardinal Ladislav Nemet: Govor mržnje, ako se dovoljno ponavlja, postaje stvarnost

Kardinal Ladislav Nemet ne pripada crkvenim ljudima koji svoje stavove skrivaju iza općih mjesta i sigurnih formulacija. Beogradski nadbiskup poznat je po otvorenim javnim istupima, zauzimanju za međureligijski i ekumenski dijalog te spremnosti da govori o temama pred kojima crkveni ljudi nerijetko radije zašute.

Njegova je životna i crkvena biografija gotovo jednako široka kao prostor o kojem govori. Rođen je 1956. godine u Odžacima, a od 1977. član je Družbe Božje riječi, odnosno verbista. Doktorirao je dogmatsku teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, djelovao kao misionar na Filipinima, predavao u Poljskoj, Austriji i Hrvatskoj te surađivao sa Stalnom promatračkom misijom Svete Stolice pri Ujedinjenim narodima u Beču. Za zrenjaninskog biskupa imenovan je 2008., a beogradskim nadbiskupom postao je 2022. godine.

Papa Franjo uvrstio ga je 7. prosinca 2024. u Kardinalski zbor, čime je Ladislav Nemet postao prvi kardinal u povijesti Srbije. Dodijeljena mu je naslovna crkva Santa Maria Stella Maris, a početkom 2025. imenovan je i članom vatikanskog Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana.

Kao beogradski nadbiskup djeluje u sredini u kojoj nije uvijek jednostavno govoriti otvoreno, jasno i nedvosmisleno, pa smo razgovor započeli upravo komplimentom na njegovoj hrabrosti.

– Kada je riječ o važnim stvarima, čovjek pokušava nekako odgovoriti na njih, kratko je uzvratio.

S kardinalom Nemetom razgovarali smo u Domu pastoralnih susreta u Lovranu, gdje se održavaju Mediteranski teološki susreti, ove godine posvećeni temi „Prorokovati mir okruženi bukom rata: Mirotvorstvo u doba militarizma“. Upravo je ondje govorio o političkoj potrebi za stvaranjem neprijatelja, govoru mržnje, klerikalizaciji i snazi koju religija može usmjeriti prema dobru, ali i prema zlu.

U razgovoru za Artkvart dotaknuli smo se odnosa Hrvatske i Srbije, odgovornosti političkih i vjerskih elita, suradnje Katoličke i Srpske pravoslavne crkve te društva koje, prema njegovim riječima, nikada nije živjelo bolje, ali nikada nije toliko govorilo da se sve raspada.

Tijekom izlaganja rekli ste da političar bez jasno određenog neprijatelja gubi polovicu svoje političke moći. Jesu li Hrvatska i Srbija danas jedna drugoj korisni politički neprijatelji?

– Kao katolik i biskup, kada govorim o društvu i politici, uvijek nastojim polaziti od katoličkoga društvenog nauka. Za mene nije pitanje čiju ću stranu zauzeti, nego koja načela pomažu razvoju dobrosusjedskih odnosa, a koji elementi u njima ne bi trebali biti toliko zastupljeni. Ne radi se o političkoj liniji, nego o načelima prema kojima bismo mi kao kršćani trebali živjeti. Gledajući odnose Hrvatske i Srbije posljednjih godina, vidim da ima previše govora mržnje. Govor mržnje jedan je od najvećih izvora svih nedaća. Ako se dovoljno ponavlja, postaje stvarnost, a ta se stvarnost poslije može pretvoriti u postupke koji mogu biti ubitačni. Znamo da je na ovim prostorima u novijoj povijesti bilo mnogo krvoprolića.

S druge strane, važni su suradnja i prijateljstvo među narodima, posjeti ljudi iz jedne države u drugu, turizam. Hrvatska je turistička velesila na ovim prostorima i vidim da se turisti iz Srbije polako vraćaju. Međutim, trideset godina nakon rata to ide previše sporo. To nije baš normalan proces. Uvijek uspoređujem Francusku i Njemačku, dva velika neprijatelja iz Drugoga svjetskog rata, koji su već petnaestak godina nakon rata postali najveći suradnici i graditelji nove Europe. Dakle, uz dobre namjere i političko djelovanje usmjereno prema općem dobru, pomirenje je moguće. Pritom mislim na opće dobro koje ne promiče samo dobro vlastite nacije, nego dobro cijele ljudske obitelji na ovim prostorima. Trebalo bi mnogo više raditi na jačanju prijateljskih veza i mostova, a smanjivati napetosti koje su uvijek prisutne i koje se vrlo lako mogu ponovno rasplamsati.

Čini se da je među običnim ljudima manje problema nego među političkim elitama. Ljudi surađuju i razumiju svakodnevne probleme koje svi živimo, dok političke elite međusobne odnose često koriste za ostvarivanje vlastitih ciljeva.

– Temelj svih dobrosusjedskih odnosa jest prijateljstvo među običnim ljudima u svakodnevnom životu. Tako je uvijek bilo. Ljudi koji žive zajedno dijele iste probleme i izazove te pokušavaju ostvariti svoj ljudski život. Među njima se napetosti mnogo lakše mogu smanjiti. Naravno, i među susjedima postoje svađe, to je normalno otkako postoji čovjek. Međutim, problem nastaje kada se u taj odnos umiješaju interesi pojedinih grupa, manjina ili većina, politički ciljevi i planovi. Tada treba biti zaista jak i dosljedan želi li čovjek živjeti prema načelima crkvenog učenja.

Čak i kada netko nije vjernik, postoje humane vrijednosti koje može prakticirati bez deklariranoga vjerskog pristupa. U čovjeku postoji nešto izvorno dobro. Naravno, prisutno je i zlo, ali to izvorno dobro omogućuje nam da budemo ljudi čak i kada ne spominjemo Boga. Najbolje primjere toga vidimo u ratnim sredinama, kada ljudi pomažu jedni drugima na temelju vrijednosti ljudskog života i urođene empatije.

Samokritičan čovjek postavit će sebi pitanje koje proizlazi iz Isusova zlatnog pravila: ono što ne želiš da drugi čine tebi, nemoj ni ti činiti drugima. To pravilo postoji i u kineskoj filozofiji. Prije nego što nešto učiniš drugome, zapitaj se bi li i sam želio doživjeti isto. Od čovjeka kojega vidiš na ulici očekuješ da ti bude prijatelj, da te pozdravi ili barem mirno prođe pokraj tebe, a ne da pljune pred tobom. Zašto se onda ti ne bi ponašao na isti način?

Rekli ste da je govor mržnje jedan od ključnih problema današnjice. Jesu li Mediteranski teološki susreti prilog Crkve borbi protiv takve javne komunikacije i pokušaj da se unutar vjerskih zajednica proširi prostor suradnje?

– Mislim da je ovo iznimno pozitivna inicijativa. Pratimo li razvoj događaja tijekom posljednjih dvadeset ili dvadeset i pet godina, osobito od napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku, vidjet ćemo da se religija ogromnom snagom vratila na pozornicu svjetskih zbivanja. Nažalost, ne uvijek u pozitivnom smislu. To pokazuje da sve religije mogu igrati iznimno važnu ulogu u promicanju boljeg i ljudskijeg života, ali isto tako mogu sudjelovati u ratovima, sijanju mržnje i isključivanju svih koji vjeruju ili misle drugačije. Kada bismo ispitali stavove mladih i ostalih sudionika pri dolasku na ove susrete, a zatim posljednjeg dana, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko su se promijenili njihovi pogledi i razumijevanje drugih.

Ali ne dolaze li oni već s unaprijed oblikovanim stavovima?

– Naravno da dolaze. Svatko ovamo dolazi s određenim stavom i već se prvoga ili drugoga dana, prema reakcijama, može vidjeti kakav je taj stav. Ali četiri dana „bombardiranja“ idejom moguće civilizacije ljubavi ili civilizacije suživota svakako mijenjaju i mlade i predavače.

Upozorili ste i na opasnost pretjerane klerikalizacije društva. Gdje ona počinje i kako joj se suprotstaviti?

– Važno je da svi članovi vjerskih zajednica koji sudjeluju u oblikovanju javnog mišljenja, dakle pastiri, biskupi i vladike, budu samokritični i prepoznaju područja u kojima nemaju što tražiti. Ako sam po svom pozivu zadužen brinuti se za vjernike, moja zadaća nije kontrolirati njihovo mišljenje niti ih voditi pod svaku cijenu. Trebam im pomoći da samostalno donose odluke na svom životnom putu i da samostalno pronađu put do Boga. Postoje područja u kojima ja jednostavno nemam što tražiti. Moja je zadaća propovijedati Isusa i pomoći ljudima pronaći smisao života. Neću im ja dati smisao.

Za mene klerikalizacija počinje onda kada odlučim da je moj put jedini ispravan. A nije. Svatko od nas ima svoj put, kao što i svaka zajednica ima svoj put. Treba jasno razlikovati svjetovno uređenje države i zajednice od onoga što pripada religiji.

Religija je jedan od najdubljih osjećaja u čovjeku i povezana je s dostojanstvom života. Važna je pojedincu i zajednici, ali mora uzeti u obzir sve ostale čimbenike. Ne mogu religije same odlučivati o životu. Imamo znanost, politička strujanja i mnoge druge čimbenike. Religija može biti glas savjesti i reći da bi nešto trebalo biti drugačije, ali nije na nama da o tim stvarima odlučujemo.

Koliko je važna međureligijska suradnja? Kakvi su danas odnosi Katoličke i Srpske pravoslavne crkve?

– Rekao bih da su posljednjih pet ili šest godina dobri. Pandemija koronavirusa bila je granica koja je donekle promijenila ljude i odnose. Zajedničko trpljenje pomoglo nam je shvatiti da smo jedni drugima bliži nego što nam neke ideologije žele reći. Ne smijemo zaboraviti snagu koja se krije u religiji. Izvorna snaga svake religije golema je. Pogledajte umjetnost i oblike zajedničkog života koji su se razvili iz religije, naravno, zajedno sa svim ostalim vrijednostima.

Ta se golema snaga može upotrijebiti za dobro ili za zlo. Cilj našeg života nije da budemo zli. Vjerujem da nas je Bog stvorio za dobrotu i za sudjelovanje u njegovu životu. Zato moramo biti otvoreni prema unošenju snage religije u zajedničke pothvate. Snagu ima Katolička crkva i svaki katolik, ali ima je i istinski muslimanski, protestantski ili pravoslavni vjernik. Zbog toga ljudi zaduženi za vođenje vjerskih zajednica imaju ogromnu odgovornost. Moraju shvatiti koliko je velika pozitivna moć religija kada se ujedine i koliko mogu mijenjati razmišljanje svojih sljedbenika te pozitivno djelovati na društvo.

U sjećanju mi je ostao veliki susret u Asizu koji je papa Ivan Pavao II. organizirao osamdesetih godina prošlog stoljeća. Okupio se velik broj predstavnika različitih religija. Mogli su biti zajedno i razgovarati, a bilo je moguće i zajednički biti u molitvi, premda se svatko molio na svoj način.

Nije jednostavno otvoreno govoriti u sredini u kojoj djelujete. Kako se nosite s kritikama?

– Neke jednostavno isključim. Druge prihvatim i pokušavam razumjeti zbog čega su izrečene i kako su nastale. Neke se kritike rađaju automatski, samo zato što se pojavila nova misao ili novi čovjek koji pokušava nešto napraviti. Međutim, postoje i kritike koje upozoravaju na nešto što sam mogao drugačije reći, učiniti ili razumjeti. Postoje različite vrste kritika.

Ono što ne mogu razumjeti jest slijepa kritika koja se pojavljuje samo zato što nekome nešto ne odgovara, bez stvarnog i objektivnog vrednovanja izrečenoga ili nečijeg ponašanja.

Istina, drugačije je biti pastir ovdje, a drugačije ondje gdje sam ja. Sve okolnosti treba uzeti u obzir i prema njima donositi odluke.

Ali dignuti glas ipak je poslanje Crkve?

– Točno. Trebamo dignuti glas, ali ne da bismo ranjavali ili isključivali, nego da pokušamo pokazati kako bi moglo biti drugačije. Da nije bilo takve hrabrosti, pitanje je na koji bi se način Crkva razvila. Prva tri stoljeća bila su vrijeme hrabrih ljudi i mučenika.

Kako danas doživljavate hrvatsko društvo?

– Čini mi se da je Hrvatska zemlja kojoj ide dobro, ali koja pati od plača i nezadovoljstva. Mnogo putujem i danas u gotovo svakoj europskoj državi ljudi plaču kako im je loše. A nikada nam nije išlo tako dobro. Možda se baš zato toliko žalimo. Prije tri tjedna bio sam u Slovačkoj, prije mjesec dana u Poljskoj, a nešto ranije u Njemačkoj. Posvuda su isti plač i jauk: nikada nismo tako loše živjeli, raspada se društvo, raspada se sve. Ne raspada se. Mijenja se. Društvo se oduvijek mijenjalo.

Ono što je danas mnogo gore jest ratnohuškačko razmišljanje, naoružavanje i militarizam. U svakodnevnom životu, međutim, imamo previše hrane, previše stvari i previše odjeće. Živimo u konzumerističkom društvu koje nas tjera samo da trošimo. Sve imamo. Rođen sam 1956. godine i sjećam se kako se početkom šezdesetih, dvadesetak godina nakon rata, u bivšoj Jugoslaviji živjelo prilično siromašno. Živjeli smo u gradiću s desetak tisuća stanovnika i uvjeti su bili sasvim drugačiji nego danas. Kada bi autobus prošao našom ulicom, trebalo je pet minuta da se prašina slegne. Danas je asfalt posvuda.

Mislim da previše plačemo. Trebalo bi biti više pozitivnog razmišljanja i optimizma te realno pogledati što sve imamo. Postoje ljudi koji žive mnogo skromnije, a ipak su zadovoljniji, zaključit će Ladislav Nemet.

Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich