Zapala me neugodna dužnost da napišem osvrt. Nije da baš imam nekog iskustva u pisanju osvrta, niti sam neki turbo expert za povijest grupe Sisters of Mercy, ali oni su sa mnom od moje šesnaeste godine, svih proteklih 38 godina. Za dvije godine bit će 50 godina od kada su aktivni i pomislili bi da iza njih stoji barem dvadesetak izdanih albuma. Iza njih? Moja isprika. Više-manje radi se o „one man bandu“ koji to nije – Andrew Eldritchu kao središnjoj figuri koja stoji iza sestara milosrdnica.
Povijest piše da su Sisters of Mercy osnovali 1980. godine u Leedsu Gary Marx i Andrew Eldritch. Neki izvori spominju i 1977. kao godinu osnutka. Ime za bend preuzeto je od naslovne pjesme Leonarda Cohena „Sisters of Mercy“. U to vrijeme Andrew je bio na bubnjevima, a iz prvotne postave izašli su klavijaturistica i gitarist. Ubrzo im se pridružio basist Craig Adams te Andrew ulogu bubnjara prepušta ritam mašini koju su nazvali „Dr. Avalanche“ i hvata se tekstova. Uz Marxa kao gitaristu objavljuju početne singlove poput „Body Electric“. Mnogi početni singlovi im završavaju kao singl tjedna na nezavisnim britanskim ljestvicama. Objavljen je prvijenac „First, last and always“, koji je imenom zaista i označio da je prvi i posljednji album u staroj postavi grupe.
Zbog sukoba s Eldritchem bend napuštaju Craig Adams i Wayne Hussey, koji osnivaju dosta uspješan „The Mission“.
Andrew zadržava pravo na ime Sisters of Mercy i s basisticom Patriciom Morrison objavljuju album „Floodland“, koji ih na neki način predstavlja široj publici. Zarazni melankolični bariton i početak pjesme koja otvara album „This Corrosion“, s izuzetnom bas linijom kojom započinje mega hit „Lucretia My Reflection“, kao da su trebali biti počeci velikog uspjeha. Na albumu „Floodland“ se još nalaze i dvije pjesme koje mi osobno spadaju u dragulje – „1959“ i „Driven like the snow“. No, idila nije dugo trajala i došlo je do razlaza s Patriciom Morrison. Prema izvorima, uzroci razlaza su bili financijske prirode, a zatim dolazi i do svojevrsnog skandala kada se otkrilo da je poznatu bas liniju koja otvara pjesmu „Lucretia My Reflection“ ustvari isprogramirao sam Eldritch i da je Patricia bila, kako bi se reklo, samo za lijepo vidjeti. Andrew ni s čim nije bio zadovoljan pa je kroz vrijeme stvaranja sam kreirao ritam, bas, gitare na elektronskim uređajima.
Andrew je tada odlučio okupiti novu postavu. Objavljuju third and last album „Vision Thing“ i … to bi bilo to. Bend je promijenio brojne članove koji su suradnju s frontmanom opisivali nemogućom. U sadašnjoj postavi nastupaju zadnjih 15-ak godina, a novi materijali objavljuju se na kapaljku.
No, da se vratimo na koncert koji održan 26. srpnja 2025. godine u Cave Romane u Vinkuranu nedaleko Pule, u ambijentu što se zaista ističe svojom posebnošću.
Sisterse sam gledao tamo neke devedesete. Davno je to bilo. Mlad, zaljubljen u taj glas koji na albumu zvuči savršeno. Zaljubljen u te pjesme, te kompozicije. Sistersi su zaista bili ljubav, a ljubav je slijepa. Ajde, bio sam puno mlađi pa im taj koncert koji je bio poprilično loš nisam uzeo za zlo. Silom prilika ili neprilika nisam ih imao više mogućnosti gledati uživo sve do nastupa u „kamenolomu“. Sad je prošlo neko vrijeme, 30+ godina pa sam se nadao da je nastup produkcijski doveden u red, iako su i dalje pisali o lošem nastupu, nerazumljivom vokalu, preglasnom svemu. Ma nije tako. Ljudi stare pa im sve smeta.
Veselio sam se najavljenom „audio vizualnom nikad viđenom“ spektaklu. Bas linijama, njegovom glasu koji s CD-a zvuči savršeno, veselio me odabir pjesama iako su na playlisti bile neke koje mi nisu poznate. Pa ima da se razvalim na Lucretiju, da na Marian utonem na dno Marianske brazde, da se na This Corrosion vinem prema nebesima s madrigalima s početka pjesme, da na Temple of Love sam izvadim komade kamenja i sazidam ga na licu mjesta…. Puno očekivanja, a opet isto kao i prije 30+ godina ako ne – i lošije.
„Sisters of Mercy održao je sat i pol vrhunskog nastupa u sjajnom ambijentu starog rimskog kamenoloma. Usklađenost članova benda uz ritam sekciju, koja je, istina, dolazila s matrice, nije umanjila doživljaj baršunastog baritona koji, iako u sedmom desetljeću života, nije pokazivao znakove umora. Koncert je započeo pjesmom Doctor Jeep/Detonation Boulevard i preko starih hitova i novijih pjesama dovodio publiku do ekstaze. Na poziv publike bend je odsvirao još tri pjesme na bis i zatvorio ovu predivnu večer za pamćenje. “
Umjesto toga dobili smo nastup čovjeka koji je mješavina Nosferatua i Dr. Evila iz Austin Powersa, dobili smo nerazgovijetno mumljanje pjesama prošarano jedino vokalno čistim refrenima kad je trebalo viknuti „Hey“. Na trenutke sam imao osjećaj da slušam Cannibal Corpse kako izvode pjesmu Adriana Celentana „Prisencolinensinainciusol“. Ol rajt!
A dobili smo sat i pol mrcvarenja mikrofona mutnim vokalom koji je ponekad graničio s režanjem. Ritam sekcija i sve ostalo jednostavno je bilo preglasno za njegov live vokal koji blago rečeno, nema veze s onim uz što smo sazrijevali i stasali.
Veliki dio stvari puštan je s matrice, a taj famozni „Dr. Avalanche“ je ipak samo stroj koji ne može prenijeti emocije. Ostali članovi benda Kai (japanski multiinstrumentalist) i Ben Christo proveli su koncert uglavnom u mraku pa su se neki u mojoj blizini pitali sviraju li oni na plejbek. Publiku je višekratno pokušavao animirati Frederick Thunder zadužen za „pomoć“ na pozornici i „medicinska sestra“ ritam sekcije.
Jedine svjetlije trenutke osjetio sam uz „Marian“ koja me umjesto Marijanske brazde potopila u plićak plaže kod Morskog prasca i zadnje dvije Lucretia My Reflection (čija je prepoznatljiva bas linija na početku pjesme nestala da bi se kasnije pojavila) i This Corrosion. Na moju veliku žalost svojom izvedbom trajno mi je uništio predivnu akustičnu „I was wrong“, a na moju veliku sreću nije izveo „1959“ i „Driven like the snow“ uživo pa mi je barem to ostalo od Sistersa. Odnosno od „kuma gotike“ za ubuduće. Rezime nastupa možda je najbolje opisala prijateljica riječima „Žao mi je što sam došla jer mi je ovim koncertom uništio sve njihove albume na CD-ima koje imam“. Slegnuo sam ramenima. Barem sam pretpostavljao što me čeka.
Sistersi zaista imaju potencijal, ali s pravim čovjekom na bas gitari, pravim bubnjarem, pravim klavijaturistom i pravim pratećim vokalima. Andrew je sjajan stihopisac, zna ubosti u mozak i srce ali treba imati vokal. Recimo, možda bi odličan izbor bio Brendan Perry iz Dead Can Dance koji je po meni najbolji vokal današnjice. I nakon ovog koncerta ne mogu se ne sjetiti Deanove crne „sisters of mercy“ VW bube koja je prometovala ulicama Rijeke davnih godina. Ona je barem imala uštiman motor.
No, da ne završim ovaj osvrt skroz negativno. Kao predgrupa nastupili su Godfathersi. Dečki su odradili posao žestoko, pjevno, s puno interakcije s publikom. Onako kako treba, britanski! Za razliku od njihovog nastupa u Rijeci 1989. (?) u Dvorani mladosti, ovaj njihov nastup nije završio razbijanjem bubnjeva i riječima „nikad više u Rijeku“, već skupnim „selfijem“ s publikom.
Fotografije snimio Svetozar Nilović Tozo
#Andrew Eldritch #Cave Romane #Pula #Sisters of Mercy #Vinkuran
