31. PUF – Krug izvedbom od posthumanizma do tehnofeudalizma

Uz 31. PUF, Međunarodni kazališni festival, Pula, Pula, 1.-5- srpnja 2025. Umjetnički ravnatelj: Branko Sušac

Krenimo uz i niz ovogodišnje nagrade. Nagrada Kaplja dodijeljena je predstavi Kamen. Tuga portugalskoga koreografa Daniela Matosa. Scena evocira posthumanističku pseudopastoralu na kojoj tri satira, točnije – jedan satir i dvije satirice (Elia Pangaro, Joana Simões i Lia Vohlgemuth) obitavaju u nekom utopijskom ili možda distopijskom krajoliku prije ili nakon katastrofe, ovisno o perspektivi čitanja. Satiri su, za razliku od faunova, mitski kiborzi poluljudi, polukoze, ukratko, s kozjim nogama, šiljastih ušiju, a ponekad i rogova. Kao što navodi autor, usredotočio se na reprezentaciju obitelji s fokusom na hijerarhijske konstrukcije tradicionalnoga mentaliteta odgoja u kojemu roditeljstvo preuzima mitološku ulogu kao nedodirljivi prostor. Pritom tu tročlanu satirsku obitelj autor postavlja u prostor kamenoloma (u Portugalu do danas ih je prebrojano 2500, od kojih je više od polovice neaktivno). Koreograf Daniel Matos, ovim se satirskim i satiričnim djelom u odnosu na sadašnji kapitalocen, ponovno osvrće na glazbeno djelo koje je obilježilo povijest plesa 20. stoljeća: Poslijepodne jednoga fauna Claudea Debussyja. Posthumanistička obitelj u toj sceni poslijepodneva jednog fauna, a zapravo trojnoga satira, u tom kamenolomu preispisuje granice između ljudskog i neljudskog i postavlja pitanja o humanizmu kao sjedištu tradicionalnoga roditeljstva koje je nažalost neke od nas negativno obilježilo i zabilježilo.

Nadalje, nagrada Vjetar dodijeljena je rumunjskoj predstavi Lift M Studija (koreograf: Fehér Ferenc), koji se odvio unutar kvadrata dimenzija tek 2 x 2 metra u okviru kojega trojica izvođača označena poslovnim odijelima (Deák Zoltán, Szekrényes László, Veres Nagy Attila), a „zarobljeni unutar stiješnjene geometrije svakodnevice“, kako je to istaknuo stručni žiri ovogodišnjega PUF-a (briselsko-beogradska pjesnikinja, dramska spisateljica i književna prevoditeljica Svetlana Spaić, francusko-iranski umjetnik Mehdi Farajpour te povjesničarka umjetnosti i producentica Paola Orlić), “evociraju prizore koje svi poznajemo – od vožnje liftom, stajanja u tramvaju sve do trenutaka napetosti na radnom mjestu kao i posve običnih svakodnevnih susreta u hodniku – redom situacije koje koliko god banalne i repetitivne bile istovremeno su podvlačile pitanja univerzalnog iskustva suvremenog čovjeka i njegove (ne)slobode djelovanja“. Ili kao što je zabilježeno u konceptu predstave: „Dizala su najmanji prostori u kojima možemo postojati u neposrednoj blizini jedni drugih, a da pritom nismo povezani. Dizalo uvijek negdje ide. Može ići gore ili dolje, ali ako se iznenada ZAUSTAVI, može se dogoditi bilo što.“

Nagrada Oblak dodijeljena je predstavi Slijepi vode slijepe Montažstroja. Naime, Montažstroj ovoga puta polazi od planetarno poznate znanstvenofantastične Čapekove drame R. U. R. objavljene dvije godine nakon Prvog svjetskog rata, a najpoznatija je po tome što je u njoj prvi put korištena riječ „robot“. Radnja se odvija u tvornici robota (R. U. R. = Rossumovi Univerzalni Roboti) koji se koriste kao jeftina radna snaga (kako to predočava drugi dio predstave nakon interpretacije Brueghelove slike). Problem nastaje kad potpuno obespravljeni roboti se kolektivno pobune (generalni štrajk) s ciljem izjednačavanja vlastitih i ljudskih prava, i to s pravom. Stravično je kada Hellemeier odlučuje da će praviti Robote Crnce, Robote Šveđane i Robote Talijane, a onda „će im netko napuniti glave organizacijom i bratstvom“.

Naime, u prvom dijelu predstave riječ je o izvedbenom preslikavanju slike Parabole o slijepcima Pietera Brueghela iz 1568. godine gdje se obično ističe kako je Brueghel naslikao te ljude bez suosjećanja, no s odličnom mogućnošću dijagnoze različitih očnih oboljenja ili pak uzroka sljepoće: tako je osoba na lijevoj strani patila od leukoma rožnjače (zidno oko), a osoba na desnoj strani od amauroze, dok su očne jabučice nekih slijepaca bile izvađene, možda za kaznu ili kao posljedica svađe. Slika je dobila tek naknadno naziv, a naslovi su se mijenjali s obzirom na interpretativne niše. Slika je poznata i pod nazivom Pad slijepaca, a odnosi se na Kristovu parabolu o farizejima (Matej 15:14), kako su to interpretirali Rose-Marie i Rainer Hagen u monografiji o Brueghelu. Ovdje ću se zadržati samo na početnoj izvedbenoj re/interpretaciji navedene slike; dakle, Montažstroj nam uvodno postavlja pitanje kako bi navedenu sliku interpretirali Isus, Karl Marx, Janis Varufakis te Platon. Naime, Janis Varufakis u knjizi Tehnofeudalizam – Što je ubilo kapitalizam tvrdi da naše preferencije više ne proizvodi tržište, već to čini mreža mašina – ono što naziva „kapitalom u oblaku“. Amazonova Alexa, na primjer, zapravo je portal jednog totalitarnog, centraliziranog sustava za kreiranje preferencija i njihovo zadovoljavanje. To je sustav koji nas prvo obučava kako da naučimo što je to što želimo, i tu je jasno da Borut Šeparović, kao autor navedene predstave, preslikava Varufakisovu knjigu preko Brueghelove slike kao i Čapekova R.U.R.-a. Ukratko, Čapekova drama razmatra implikacije znanstvenih intervencija u ljudski život i prirodni poredak stvari, dakle, ako se znanstveni dosezi zloupotrebljavaju, o čemu je, primjerice, već 1980. godine pisala Carolyn Merchant u svojoj ekofeminističkoj knjizi Smrt prirode.

Nagrada Munja dodijeljena je zračnoj predstavi Skyline kolektiva Il Posto (uz glazbenika Marca Castellija), izvedenoj na unutrašnjem dvorišnom zidu KC „Rojc“. Troje izvođača, mladić u bijelom, djevojka u crnom i djevojka u bijelom, zračnim akrobacijama raščarali su sve dihotomije života, što je scenografski bilo praćeno videozidom kao izvedbenom podlogom.

Kao i svake godine, PUF je otvoren produkcijom Anno Domini, a ove godine u izvedbi Góbi Dance Company (Novi Sad), koju smo prošle godine mogli gledati u produkciji Freestyle, nadalje, članovima_icama Soul Flow – prostora za ples i pokret te polaznica Dramskog plesnog studija INK. Pritom je kao novi prostor izvedbe odabran Kampus Sveučilišta J. Dobrile, njegov Park gdje su odabrane kružne klupe postavljene oko dvorišnih stabala. Izvedba je bila označena plešućim figurama s plivaćim kapama, koje sferu glava svode pojedinačno lice na minimum, i koje su često, što se tiče Góbi Dance Company, poistovjećene s figurama, figurinama Oskara Schlemmera. I kao što je navedeno u programu, u toj praznini navedenoga parka stvoren je pokret u tišini.

Jednako tako te prve večeri poslušali smo i pogledali partituru za improviziranu izvedbu O tome kako nešto i ništa trebaju jedno drugo (u izvedbi Udruge Rondo Histriae i SAKUD-a – Saveza amaterskih kulturno-umjetničkih društva), a koja je proizašla iz soundpaintinga. Gošća iz Beograda multimedijalna umjetnica Nataša Milojević izvela je vrlo jak performans Sama koji tematizira opraštanje, oproste i odlaske izgubljene generacije, „decu devedesetih“, kao i one (nju) koja ostaje i ispraća svoje prijatelje u bolje sutra. Potresno pismo prijatelju koje čujemo u off-u i čitamo na videozidu univerzalni je oprost na mrtvoj zemlji: Zbogom, dragi prijatelju, i molim te seti me se kad budeš otkrio svet u kom može bolje, u kom ti nešto znaš, ti si u nečemu dobar, u kom te ljudi cene zbog toga što jesi, a ne zbog toga čiji si i kad budeš bolji čovek zato što si nekome pomogao, a ne zato što si nekome slomio kičmu. Početak performansa označen je njezinim pokušajima da umijesi na mrtvoj zemlji, zemlji posutoj solju kruh. Iznimno jak performans za cijelu nezavisnu scenu regije. Da, dočekala nas je djelidba okrugla kruha/ hljeba/ hleba na ulazu u prostor izvedbe. Kao što je umjetnica u jednom razgovoru istaknula: Hleb se nekada služio gostima kao simbol dobrodošlice, i ja sam ga tako upotrebila u performansu, kao dobrodošlicu u realnost, kako se uz hleb služi i sol; ja sam so poslužila u nastavku performansa. U savremenom društvu, još od devedesetih, simbolika hleba je povezana sa lakom zabavom „hleba i igara“, a beli hleb nečega čega ima i biće ga kao jedinog simbola blagostanja. U isto vreme taj beli hleb nam je svima preseo, jer smo od onog da će ga uvek biti došli do toga da samo hleba ima, samo što ipak nije onako jeftin kao što su nam obećali da će biti.

Nadalje, tu je bila i izvedba Jebeno prekrasno proljeće Spitfire Company (koncept i režija: Petr Boháč) iz Češke. Scena je kružna, izvođačica u samom središtu a publiku na sjedištu čekaju slušalice kojima su postavljeni u središte prostorne percepcije glazbe; pritom tu su i pokretna svjetla koja „plešu“ zajedno s izvođačicom Markétom Vajdovom. Zvuk koji do svakog pojedinog gledatelja dopire kroz slušalice većim dijelom produkcije produbljuje intimnost iskustva. Predstava Jebeno lijepo proljeće obrađuje temu neplanirane trudnoće i rođenja djeteta vrlo mladoj djevojci na duhovan, pa čak i mitski način, tako da kao i portugalska predstava tematizira vrlo ozbiljno pitanje obitelji kao teorije zavjere u malom.

Zatim, mogli smo pogledati i predstavu Levanat u izvedbi Petre Hrašćanec i Alena Sinkauza (autori: Petra Hrašćanec i Saša Božić) gdje se perspektiva i prisustvo navedenoga vjetra pored akustičke izvedbe postigla i velikim prozračnim bijelim zavjesama. Ujedno zagrebačka nezavisna scena predstavila se i akrobatskom predstavom Jeka Tricycle Traume, koji u ovom slučaju, kako navode u programskoj knjižici, polaze od Thomasa Ligottija da se od užasa postojanja možemo sakriti samo u samom srcu užasa. Ili kao što je često izjavljivao da se i neki znanstvenici za koje se gotovo uvjerljivo može dokazati da nisu u pravu i dalje drže svojih pogrešnih stavova, o čemu je pisao u svome djelu Zavjere protiv ljudske rase. Pored navedenoga književnoga izvora te igre dvojništva s crnom i crvenom haljinom između dviju protagonistica predstava je jednako tako inspirirana i grimiznim vizualom Twin Peaksa.

Priču o ovogodišnjem PUF-u završavam s dvama sjajnim off-programima. Sjajnom izložbom Savičenta in the Morning Od Hase do Bobe Šikuti Machine, odnosno Darko Pekica izložbeno je označio put od Makine pa sve do galerije Bojana Šimonje. Bila je to izložba, kako je navedeno u najavi, „Pekinih litrati“, a inspiraciju je, kaže Darko Pekica, “ukreja iz kultnega filma Dim, kadi je Harvey Keitel svako jutro sprid svoje tabakerije slikiva isti kadar lit i lit. Duh tih Pekinih i Keitelovih litrati bi triba biti deboto isti, aš ka diferenca je mriž njujorške kružere i savičentinske?” Dakle, kao što je u Brooklynu, u malom dućanu s cigarama, cigaretama koji vodi Auggie Wren (Harvey Keitel) svakodnevno fotografirao isto mjesto ispred svoje trgovine – i to uvijek u isto vrijeme – što simbolizira njegov pogled na život i prolaznost, tako je i Darko Pekica fotografirao Savičentu in the Morning te u niz vinjeta dokumentirao svakodnevicu. Iznimna fotoizložba svakodnevice i sjajno osmišljena kao ulična izložba u Ulici Sergijevaca. Za pamćenje. Pritom, isto tako u off-programu PUF-a, u Art Parku (još jedan odličan noćni klub, bar u/ kod KC „Rojcu/ Rojca“) Marina Štembergar priredila je „funky pičvajaz pachwork modnu reviju od recikliranih materijala“ za sve generacije. Antimodele tog antimuzeja su nosile i žene iz udruge Gea koje su preboljele rak dojke.

Rekapitulacija. Dakle, ove je godine prvi put PUF ugostio umjetnike iz Rumunjske, nagrađeni Lift. Nadalje, bili su tu gosti iz Češke, Italije, Mađarske, Srbije i Portugala uz domaće. Ovogodišnji plakat modificirao je rimsku vučicu u crnu PUF-ovsku mačku koja doji dva štakorčića; odslik stvarnosti. Da, i svake godine povratak u Pulu za mene je svečanost sjećanja na prvi dolazak 2000. godine i prvi Anno Domini koji je te godine bio izveden u kamenolomu Stoja. Hvala…

Tekst je nastao u sklopu projekta PostEKO

Istaknuta fotografija: Nataša Milojević: Sama