Po svemu sudeći radi se o dvije skupine modernih i međusobno povezanih mitova. Ovdje će naglasak biti stavljen na film Dan kada je Zemlja zastala (1951) redatelja Roberta Wisea i snimljen prema scenariju Edmunda H. Northa. Odrediti ovaj film kao znanstvenofantastičan svakako nije pogrešno, no takvo će se određenje pokazati prekratkim jer ne nudi uvid u funkcioniranje njegovog značenja, točnije rečeno o upotrebi tehnika filmskog pripovijedanja. Može se to lako provjeriti već gotovim pregledom fabule što ga nude entuzijasti oko kinotečnog Kina Tuškanac. NLO sleti u blizini Washingtona i iz njega izađu izvanzemaljac Klaatu i dvometarski robot Gort. Izvanzemaljac hoće svim Zemljanima prenijeti važnu poruku. Zemljani, međutim, nisu složna bića, nepovjerljivi su i spremni su poslušati jedino svoje vođe. Kada Klaatu hoće predati poklon američkom predsjedniku jedan od vojnika pomisli da se radi o oružju i hicem obori izvanzemaljca. Na to Gort zrakom iz svojega vizira sprži tenkove što su bili okružili NLO. Klaatu se ipak čudotvorno oporavi i razmišlja da samo ubrza neminovan tijek događaja te oružjem kojemu na Zemlji nema premca uništi nedokazano i obnevidjelo čovječanstvo. Nakon što u znak osvete Gort razornom zrakom iz svog vizira tenkove i svo oružje pretvori u bezvrijednu hrpu metala, Klaatu će biti prebačen u bolnicu gdje će se vrlo brzo na zadivljujući način oporaviti. S vremenom će pod lažnim identitetom stupiti u kontakt sa znanstvenicima te na pola sata na čitavoj Zemlji isključiti napajanje električnom energijom. A da bi ostvario svoje zamisli i ljude prisilio da ga saslušaju, Klaatu će posegnuti za silom i zaprijetiti uništenjem čovječanstva.
Scenarist Bates vješto portretira svojeg protagonista. Klaatua je zamislio s pomoću “suptilnih, ali prepoznatljivih biblijskih motiva te djelo protkao asocijacijama na lik Isusa Krista“. Bates tematizira strah od zlouporabe atomske energije, uz snažan zagovor miroljubivosti i afirmaciju humanizma. U vrijeme premijere izazvalo je priličnu kontroverzu, jer se pojavilo u jeku antikomunističke histerije i ´lova na vještice´ senatora Josepha McCarthyja. Do ovdje je sažetak filmskih entuzijasta pouzdan. No, u tome sažetku nigdje se ne upućuje na znakovite riječi što ih Klaatuu pouzdana Zemljanka po imenu Helen treba prenijeti Gortu: “Klaatu barada nikto“. Time se potezom film prestaje smatrati pripadnim trivijalnom filmskom žanru znanstvene fantastike – njegov gledatelj nije više puki konzument medijskih, političkih i drugih poruka. Na njemu je da tu poruku sada interpretira i snese odgovornost za učinjenu interpretaciju. Drugim riječima, on od toga trenutka nadalje nije više pasivan promatrač nego aktivan sudionik.
Žanr ne bi bio žanr kada bi na neki način ovaj film bio jedini svoje vrste. Signal u tome svijetu jesu filmovi Invazija kradljivaca tijela (1956) i Invazija s Marsa (1953). U prvome od njih izvanzemaljski osvajači posve su nalik Zemljanima jer su – ukrali ljudska tijela. Što odaje njih jest dojam jednog liječnika koji zapazi da je jedno ljudsko tijelo kao da izraslo iz ogromne mahune. Daleko od pogleda Zemljana, kradljivci ljudskih tijela mijenjaju ponašanje bića koja samo nalikuju na ljude. Za razliku od toga, u drugome filmu osvajači s Marsa na prvi pogled pokazuju se autentičnim alienima. Zaštitni prozirni vizir, ticala na leđima, sjajna koža – sve to potvrđuje invaziju s Marsa.
Valja se ovdje prisjetiti dviju tehnika filmskog pripovijedanja kojima autori pribjegavaju u delikatnim situacijama. Jedna od njih govori o sadašnjosti tako što govori o prošlosti. Razlozi tome jedva da variraju. Ili autor želi zaštititi samoga sebe od moguće represije nad sobom ili pak u tolerantnijoj atmosferi zaštititi prije svega ekonomske interese filma ili kakvog drugog umjetničkog ostvarenja. Kod znanstvenofantastičnih ostvarenja vrijedi ipak obratna logika. Ovdje se govori o sadašnjosti tako što se govori o zamišljenoj i fantastičnoj budućnosti. Nepoznati leteći objekti upućuju na pretpostavku da Zemljani nisu sami u svemiru te na to da postoje nama nepoznate civilizacije koje raspolažu tehnologijom kakve ovdje do daljnjega neće biti. Mit o Marsovcima, naravno, dovodi neku od tih nepoznatih civilizacija upravo na naš planet. Događa se to i u ovoj filmskoj alegoriji jer Marsovci imaju ovdje vrlo važne konotacije. Mars je Zemlji najbliži planet u “vanjskom svemiru”, nije kakav izmišljeni svijet i plod ne baš sjajne mašte te, ovdje posebno važno, koji je dobio je ime po rimskom bogu rata. To je “crveni planet”. Dan kada je Zemlja zastala bilo je rano upozorenje da u hladnoratovskim okviru lako može zavladati masovna histerija s nesagledivim posljedicama.
Postoji ilustrirana knjiga znakovitog naslova: UFO – The Definitive Casebook. Ona predstavlja sebe na dva načina: a) kao selekciju izvora materijalnih izvora o ovoj temi i b) kao rad nakon kojega je svaki rad na istom području istraživanja samo bespotrebno ponavljanje, kao točka na i. Znakovito, jedno od njezinih poglavlja govori o putu od letećih tanjura do (teorija) zavjera. S time u vezi jest nastojanje njezinog autora Johna Spencera da opovrgne vjerovanje kako su nepoznati leteći objekti bili uočavani jedino u Sjedinjenim Državama Amerike pa da stoga ova dva mita imaju svoje rodno mjesto upravo u toj zemlji. Takvo što ne bi trebalo čuditi – hladni rat vodio se doduše bez razmjena vatre, no ipak se vodio bez milosti. I to s pomoću praktičnog lukavstva, ne birajući sredstva. Usput rečeno, postoji također i film Raj za Marsovce (1950) u eksterijerima Velikog kanjona i to u kolor tehnici. Po svoj prilici njegovi su autori bili skloniji ironiji negoli kritici hladnoratovske logike. Otuda i prizori s mladim ženama u kupaćim kostimima i astronautskim kacigam koje se na ligeštulima sunčaju, uživaju u lagodnom i bezbrižnom životu, luksuznim hotelima i odmorištima. Marsovci su ovdje tek dobrodošli turisti.
Kako se uopće postaviti prema ova dva moderna i međusobno povezana mita? Za početak pomiriti se s time da mitovi općenito nisu pojava vezana uz drevne i egzotične kulture; oni nastavljaju nastajati još i danas, bez obzira što u modernom svijetu imaju konkurenciju u znanostima i historiografiji. Uzmimo za primjer Njemačku 20. i 21. stoljeća. Pojedini mitovi u tome podneblju pokazuju se antimodernističkim (Wagnerov Prsten Nibelunga i nacionalsocijalistički mitovi), drugi pak slave tehnička dostignuća poput automobila ili bijele tehnike, “zemlju pjesnika i filozofa”, pučka jela i pića (krumpir, kupus, kobasice, pivo, šnaps …). Već bi se ovdje trebalo vidjeti da mitovi značenjski osciliraju te upućuju kako na bezazlene tako i opasne fenomene. Egipatski faraon Ramzes II. bio je kod Abu Simbola podigao hram uklesan u podnožje brda uz obalu Nila te ga opremio četirima golemim statuama boga Ozirisa; tko je s Nubije htio u vojni pohod nije mogao ne uočiti te natprirodne božanske figure jer one su odvraćale od sukoba s neprijateljem koji uživa tako moćnu zaštitu. Povodom posjeta Abu Simbelu piše Furio Jesi, mitolog i germanist te profesor na sveučilištima u Palermu i Genovi: “I onaj isti brod što je plovio Nilom prema Abu Simbelu, a mogao je odlično pobuditi egipatske mitove o brodovima po vodama svijeta mrtvih, bio je zapravo sa svim svojim mahagonijem i sjajnim mesingom jedan od preživjelih brodova koji su poslužili lordu Kitcheneru da uguši pobunu u Sudanu. Ako je tada valjalo govoriti o mitovima, u toj je prilici bilo mnogo mitova moći što su se podno zvijezda gomilali oko nubijskih granica”. Drugim riječima, mit upućuje na neku moć koja može, ali ne mora biti neutralna.
Hladnoratovska kultura straha bilo je plodno tlo za uzgajanje mita o Marsovcima i mita o NLO– ima. Oni su u svojem zajedničkom djelovanju funkcionirali poput političke alegorije na tada aktualne političke događaje, konkretno na strah od komunizma i “lov na vještice” senatora Josepha McCarthyja. Vrijedi spomenuti da su navedeni filmovi iz 50–ih godina doživjeli prošlog desetljeća svoje prerade, ali naravno bez glazbe Bernarda Herrmanna koji je slavu stekao s hororima Alberta Hitchcocka. Industrija straha kao da se ne gasi. Ne samo da strah postoji, cijela se industrija brine da strah ne zamre. To je cinizam našeg vremena.
#Dan kada je Zemlja zastala #Film #Marsovci #SF
