Punokrvna punkerica francuskog filma, od tinejdžerskih dana u borbi protiv nametnutih normi, puritanizma i cenzure. Prepoznata i priznata po filmovima koji tjeraju na razmišljanje o seksualnosti, represiji, intimnosti, nasilju. Spisateljica i redateljica koja niti u svojoj 77. godini nimalo nije izgubila žar, govoreći uzbuđeno o budućim projektima.
Kao fanu njenog rada, bila mi je izuzetna čast i privilegija preko 2 sata provesti s Catherine Breillat na terasi hotela Bitoraj u sklopu Cinehill festivala gdje joj je uručena nagrada Maverick. Klasični intervju gotovo odmah se pretvorio u filmofilsku ćakulu i završio toplim zagrljajem.
Uz sva vaša postignuća, sam početak karijere obilježila je gluma. Ni više ni manje, debitirali ste u Bertoluccijevom klasiku „Posljednji Tango u Parizu”. Kakvo je bilo to iskustvo, mišljenje o kontroverzi koja je kasnije nastupila zbog, u najmanju ruku, eksploatacije vrlo mlade Marie Schneider? Što ste naučili snimajući taj film?
Tijekom snimanja bila sam, dan prije i poslije te kontroverzne scene, prisutna i u društvu s Mariom. Nije bilo apsolutno nikakvih problema. Make-up artistica ju je zvala pogrdnim imenima, što ju je kasnije i pratilo ostatak karijere, nažalost. Društvo je bilo iznimno nemilosrdno i grubo. Bilo je prilika kada bi znala sjesti u restoran i nakon nekoliko minuta donijeli bi joj maslac za stol (tko je gledao film, zna referencu). Tako da, ljudi su bili agresori, ne Bertolucci ni Marlon Brando. Nije govorila ništa protiv Bertoluccija. Bila je vrlo mlada kada je snimala taj film, postala sex simbol i potpuno nepripremljena na sve što ta titula znači. Na setu sam provela puna dva tjedna, što nije malo vremena. Vidjela sam izbliza što znači režirati, te mnoge tehničke aspekte koje sam kasnije usvojila. Me too pokret i sve što je nakon njega uslijedilo je loše utjecalo na filmaše, radikalne feministkinje žele gušiti autore, sve prošle, sadašnje i buduće režisere se preispituje za vrst seksualnog nasilja na setu. To je fašizam.
Jeste li usvojili štogod o pristupu glumcima?
Možda to što volim koreografirati scenu i ne pričati s njima, osim kad je potrebno na setu. Ta koreografija je moja vrst jezika, kao i tjelesnost. Upravo tjelesnost mi je najbitniji aspekt pri snimanju filma. Nikad ne improviziram.
Imali ste samo 17 godina kada ste napisali svoj prvi roman koji je bio zabranjen za mlađe od 18. Kako je do romana došlo, kako je dane mlada Catherine provodila?
(Smije se) Da, bila sam „premlada” da čitam što sam napisala. Primjer je to (ne)bitnosti cenzure i potpunog neshvaćanja od društva što znači biti mladom djevojkom, što sam tada bila. Inače sam iz puritanske obitelji koja se iznimno bojala seksualnosti, odnosno neminovne činjenice da ću početi imati odnose, moguće zatrudnjeti što bi obavezno značilo brak. Vrlo rano sam se razvila, s 12 godina, dobivši grudi i menstruaciju, bila sam još dijete, a izgledala kao djevojka. Začudili biste se, jer nevinost sam kasno izgubila, s 19! Moje je utočište u tinejdžerskoj dobi bila knjižnica gdje sam upijala skandalozne i nasilne naslove i autore. Volim mizoginiju i nasilje u književnosti, muškarci su vrlo dobri u tome, poput ubojica. No, samo u književnosti, stvarni život je nešto drugo.
Smatrate li da je činjenica da ste ženski autor bila uvelike faktor da se knjiga zabrani?
Ne, smatram da je to bilo nebitno. Mnoštvo je muških sunarodnjaka koji su također bili zabranjivani zbog „nepoćudnih” naslova, mnogi riskirali i odlazak u zatvor.
Upravo je iz vašeg književnog prvijenca proizašao i vaš prvi film „Prava Mlada Dama”, koji je je imao neobičnu putanju. Snimljen 1976., ugledao je svijetlo dana tek 1999. Gdje je zapelo? Je li i tu došlo do cenzure?
Bio je to propust producenata, nažalost. No, žele me uvijek cenzurirati. Žele me posramiti, smatrajući da radim porno filmove, no uvijek sam se borila i izborila. Moji filmovi nisu samo hrpa golih snimaka, iza toga stoji objašnjenje. Da gledate samo masturbaciju ili spolni odnos na filmu, to je pornografija, no to nije slučaj s mojim uracima.
Stav prema glumcima i simbioza istih s autorom?
Što se glumaca tiče, to je naporan posao. Usporedila bih ga s vrhunskim sportašima, puno je to odricanja i rada (na setu). Oni daju svoja tijela i dušu da prikažu što vjernije karakter lika. No, završni rezultat je vrijedan toga. Također, oni su lice filma, oni privlače publiku, posebice u Hollywoodu. No, isto tako ukoliko pristanu na snimanje filma i unaprijed znaju kakve će scene biti u filmu te potpišu ugovor, ne smiju kasnije odbijati snimati. Treba se držati pravila. Javnost režisera vidi u drugom planu. Ali, tko je autor filma? Režiser, koji je srce, oko, um filma. Amerikanci vole govoriti da je to kolektivni rad. Ne slažem se. Ja sam arhitekt svog filma.
Je li bilo ikad slučajeva da ste morali „stati na kočnicu” i popustiti pred zahtjevima cenzora?
Nikad. Neprihvatljivo mi je to. Primjerice, u „Romansi”, glavna glumica Caroline (Ducey) je pristala na eksplicitne scene. Kasnije je bilo mnoštvo problema oko toga, žalila se i kritizirala me po medijima.
Spominjući „Romansu”, u njemu i njegovom svojevrsnom nasljedniku „Anatomiji Pakla” glumi poznati talijanski porno glumac, Rocco Siffredi. Kako je došlo do te suradnje?
Iskreno, djelomice sam htjela i nešto revolucionarno napraviti. Gledala sam ga po talk show-ovima u to doba i iznenadio me svojom inteligencijom. S Roccom uistinu imam samo najbolja iskustva i sve najbolje o njemu za reći. On jest porno glumac, ali u radu sa mnom izbacimo prefiks, on je zaista glumac. Mada on uvijek za sebe voli reći, van eksperimenata sa mnom, ja nisam porno glumac, ja sam porno zvijezda! Toliko je bilo lako i jednostavno raditi s njim.
Što mislite o porno filmovima?
Uh, mrzim ih! I Rocco je znao da ih mrzim. Porno filmovi su čista laž, egzibicionizam.
Ima li tema koje se ne usudite doticati u svojim filmovima?
Nema. Prihvaćam i spremna sam na sav rizik. Uvijek sam ustrajala u tome da budem neustrašiva i da se borim protiv cenzure. Na kraju krajeva, ja sam stavila X na poster od „Romanse”! Bilo je zabranjeno prikazati erekciju, oralni seks, penetraciju – ja sam ih sve prikazala. Sa beskonačnim objašnjavanjem zašto je to bitno za film, a i financijski smo bili zakinuti.
Koje je vaše mišljenje o koordinatorima intime na setovima? Oni su danas postali gotovo pa norma, većina glumaca je oduševljeno ovim novitetom, neki smatraju da ubijaju spontanost.
Apsolutno su beskorisni i nepotrebni. Čemu oni doprinose na setu? Kakve veze oni imaju sa filmom? Mnogo koštaju, nemaju kompetencije, nikakve adekvatne izobrazbe. Apsurdno mi je sve to! U Hollywoodu su obvezni ugovorima, no ponavljam, bez kompetencija, umjetničkih diploma. Poput napasti su, diktatura je to koja nam je nametnuta. Glumci se ne protive u načelu tome da su u rukama autora, na neki način poput lutaka. Potpuno se odričući svog ega da bi utjelovili lik, da proniknu u fikciju. Tu je potrebna koncentracija, povjerenje, nema mjesta koordinatorima.
S „Romansom” ste glasno pokucali na vrata art house kinematografije, no s „Za Moju Sestru!” potpuno ste ih srušili. Pričajte malo o iskustvu snimanja.
Nakon „Romanse”, koji u međuvremenu stekao kultni status, imala sam namjeru napraviti zaista maleni film. Poput svog debija. Tako da mi je ogromni uspjeh došao kao uistinu veliko iznenađenje. Moram istaknuti Roxane Mesquida (jedna od dviju glavnih uloga). Kakva glumica, impresivno! Nažalost, u Francuskoj nije ostvarila karijeru ni približnu svojim kapacitetima jer je riječ o mizoginoj državi koja lijepe glumice ne doživljava ozbiljno. Savjetovala sam je da otiđe iz Francuske i poslušala me. Ostvarila se kao glumica, no ni blizu svojim mogućnostima.
Ženska nevinost i gubitak iste jedna je od fokalnih točki u vašim filmovima. Za razliku od društva i holivudskih filmova, vi je ne romantizirate.
Tako je otprilike bilo i u mom životu (smijeh). Nešto što sam „obavila” i čemu nisam pridavala pažnju, niti tražila posebnu osobu. Društvo stavlja veliku važnost na žensko djevičanstvo, a i kada se ona gubi da to mora biti prava osoba. Ne prihvaćam takve ideje.
Stvarnost i fikcija prepliću se kroz „Za Moju Sestru!” i vaš turbulentni odnos sa sestrom.
Istina. Sam kraj filma inspiriran je stravičnim stvarnim događajem, dok je odnos sestara donekle sličan onome kakvog smo sestra i ja imale u djetinjstvu. Nikada, koliko je meni poznato, nije ni pogledala film. Ljubomora je tu odigrala najveću ulogu, moja sestra je glumica, starleta koja ne cijeni visoku umjetnost. Uspjeh „Romanse” joj je najviše zasmetao i otada nismo u dobrim odnosima. No, kako mi je jedan od mogućih budućih projekata vlastita verzija „Što se Dogodilo s Baby Jane?”, imala bih pregršt inspiracije!
Izjavili ste da ste htjeli postati redateljica nakon što ste pogledali Bergmanov „Sawdust and Tinsel” kao dijete.
Tako je, s 12. tada me uhvatio i „crv” za pisanjem, a i glumom. Od glume sam ubrzo odustala, nije mi bilo prirodno transformirati se u tolikoj mjeri. Pisanje se nastavilo, svjesna sam svojih kvaliteta, ali i limita. Što se režije tiče, možda nisam najbolja, ali sam definitivno jedinstvena.
Koga cijenite od autora, čiji senzibilitet vam je blizak?
Izdvojila bih Davida Cronenberga, posebice „Sudar” te Paula Verhoevena. Obojica su, poput mene, borci protiv cenzure, posebice Verhoeven. Cenzura je nasilje nad umjetnošću, nad autorom. Uzimaju naše poslove i stvaraju dosadne, konvencionalne scene. Moj čitav opus je borba protiv društvenih normi i cenzure, nije mi namjera raditi skandalozne filmove. Ja sama jesam skandalozna.
Istaknuta fotografija: Maja Fristacky
#Breillat #Cinehill #intervju
