Hrvatska suza i božji plač

Dnevna doza umjetnosti

         Što je to hrvatska suza? Ima li neki posebni kemijski sastav po kojemu je baš hrvatska i po kojemu se može detektirati kao takva? Je li hrvatska po tomu što Hrvat koji suzi udiše hrvatski zrak pa je on – taj kisik „made in Croatia“ – čini specifično hrvatskom? Svojevremeno su neki hrvatski ljudi (možda i mnogi) kupovali limenke ispunjene hrvatskim zrakom. Krajnje je vrijeme je da se na hrvatskom tržištu pojave bočice hrvatskih suza i, da ne bude kasnije nekih problema na sudu oko autorskih prava, ja sam intelektualni vlasnik te ideje (all rights reserved) i ona je ovim javnim objavljivanjem pravno zaštićena. 

          Hrvatske ljude se ne može prodavati (oni to rade sami i nisu baš skupi), ali se može postaviti pitane što znači ta sintagma – „hrvatski ljudi“ – i koji je njen smisao (ako ga uopće ima). Jesu li to ljudi s nekom posebnošću u svojoj DNK, imaju li nešto što svi drugi ljudi nemaju (npr. neki skriveni, sitni organ u tijelu ili slijepo crijevo s naočalama) ili im se mali mozak nalazi iznad velikoga?  I u čemu se „hrvatski ljudi“ razlikuju od Hrvata pa nije dovoljno reći tu jednu, zbirnu imenicu nego treba jezik zamarati s dvije riječi  (atributom + imenicom)? Je li i za njih – „hrvatske ljude“ – vrijedi logika koja kaže da ako ima hrvatskih ljudi mora biti i hrvatskih neljudi, kao što ako ima dana mora biti i noći? Ili za „hrvatske ljude“ vrijedi „hrvatska logika“? I ako vrijedi, gdje je neupućeni mogu kupiti?

          Po hrvatskoj logici logično je  da hrvatski ljudi hrvatski dišu. Pitanje je (retoričko) znači li to da dišu plitko. Hrvatski ljudi iz „Hrvatskog tjednika“ pišu kako dišu – plitko. To je vrišteći očigledno na naslovnici zadnjeg broja na kojoj stoji naslov „Zbogom Papi“ i podnaslov . „Nije vrijedan ni jedne hrvatske suze“. Da čovjek proplače na licu mjesta. Tu se nameću neka pitanja sama od sebe. Kad netko  plače, plače li prvo ljudskim suzama pa tek onda, ako je hrvatski čovjek, hrvatskim suzama? Drugim riječima, je li netko prvo čovjek pa onda Hrvat?  Za hrvatske ljude iz „Hrvatskog tjednika“ odgovor se zna: prvo je Hrvat pa onda tek čovjek.

Vrijeme je više od novca

          Papi Franji svatko je bio prvo Čovjek pa onda kršćanin, katolik, pravoslavac, musliman, ateist, siromašan, bogat, učen, neuk itd. A crkvu je znao nazivati „poljskom bolnicom“ koja je uvijek otvorena i spremna da primi ranjene (grijehom) tj. svu Božju djecu, bez obzira na rasu, spol, nacionalnost.  Ponavljao je da je rat zlo i da su u njemu svi gubitnici, kako pobjednici tako i poraženi, jer svi gube na ljudskosti. Mogu pobijediti Rusi, Amerikanci pa čak i Hrvati, ali svi pri tomu gube kao ljudi. Tako govoraše taj Papa („nevrijedan ijedne hrvatske suze“), posve u duhu Evanđelja, onako kako je svoje učenike naučavao Princ mira tj. sam Isus Nazarećanin. No, hrvatskim ljudima iz „Hrvatskoga tjednika“ puno bi bliži bio Isus Imoćanin, kada bi netko takav bio moguć u stvarnosti ijedne povijesne epohe (moguć je samo u nezbiljnosti ironične mašte distopijskog tipa).

          U predstavi „Sokol ga nije volio“ Fabijana Šovagovića, u režiji Fabijana Šovagovića, a u izvedbi dramskog ansambla HNK u Osijeku, koja je bila– kako piše u knjižici program 35. Marulićevih dana – „jedan od najiščekivanijih naslova na ovogodišnjem festivalu“, također se plače, ali više ljudskim nego hrvatskim suzama. Majka (Anja Šovagović), kada sazna da joj je jedan sin poginuo u ratu,  plače kao majka pa tek onda kao hrvatska majka. Priča je to iz Drugog svjetskog rata: drugi sin je otišao u pobjedničku vojsku (partizane) i ostao živ, a prvi je poslan u gubitničku (ustašku) pa ga je raznijela granata. Život u toj dobrostojećoj seljačkoj obitelji mora ići dalje, kako na privatnom planu (vjenčanje) tako i na društveno-političkom (prisilna kolektivizacija), ali za glavu obitelji – koja ostaje ukopana u prošlosti – ne može pa ona gubi život od kopita konja zvanog Sokol. Ništa čovjek ne može do kraja kontrolirati, niti svoj a kamoli tuđi život, a onaj koji tvrdoglavo i dalje to  nastoji (da ga barem jedan konj podvrgne njegovoj volji), završava smrtno polomljen.

          Predstavi koja obiluje uvjerljivim glumačkim ostvarenjima, može se zamjeriti pretjerana dužina (oko tri sata), skroz ispunjena tradicionalnim postavkama i sentimentom i u tom smislu vrlo hrvatski intonirana, po dužini i širini ali po cijenu manje dubine. S njom pod ruku ide predstava „Smrt u Dubrovniku (temeljeno na osobnim i arhivskim materijalima)“ dramskog studija „Prazan prostor“, u režiji Petra Pejakovića, koja također traje oko tri sata. Gledao sam njen prvi čin, a drugi „Sokola“: držim da se – komprimiranjem radnje – ono što je razvučeno na 180 minuta može sažeti u 120 minuta. Vrijeme je puno više od novca pa valja mudro investirati, a ne ga rasipati na razvučenosti i preopširnosti.

          Livija Pandur, redateljica predstave „Čekajući Oresta“, u izvedbi ansambla HNK u Varaždinu, toga je svjesna pa je muku i sukob Klitemnestre i Elektre sabrala u vremenski okvir od malo više od jednog sata, dobivajući tako na intenzitetu i stilskoj čistoći. Iz te grčke tragedije (prema motivima Sofoklove „Elektre“) izbijali su svevremenski proplamsaji sve do suvremenih obitelji, u kojima i danas plamte  ti stari, arhetipski antagonizmi između sina i oca (Edipov kompleks) i kćeri i majke (Elektrin kompleks). Ono što u životu traje godinama i decenijama kazalište može i treba integrirati u sat-dva intenzivnog predstavljanja bitnog u tim konfliktnim obiteljskim situacijama. Ekonomija vremena se onda lako uspostavlja. 

Prostor je manje od vremena

          Ratovi se vode radi prostora; mali (npr. obiteljski) zbog par kvadrata, a veliki zbog par stotina tisuća ili kvadratnih kilometara (npr. rat Rusije i Ukrajine). Pri tome svi uvučeni u rat (vojnici i civili) gube vrijeme, a krajnji gubitak vremena je Smrt: kad ona nastupi, Vrijeme usmrćene osobe odstupi. Smrt = nula vremena! A prostor kojeg mrtvac zauzima svojim tijelom pri tomu ostaje isti. Naizgled paradoksalno je da netko (kao npr. Pablo Escobar u seriji „Narcos“) imajući svakim danom sve više novaca i nekretnina (njih oko 800) ipak, u istom ritmu, ima sve manje vremena.  Pa su mi draže vremenske umjetnosti (muzika i film) od prostornih (slikarstvo, kazalište). A najtužniji prostori su mi prazne galerije i muzeji, u kojima je sve puno nečega a nema nikoga.

          Osim na njihovim otvaranjima, izložbe su kod nas mjesta praznine i tišine. Pa se čovjek pita kome/čemu sva ta likovna produktivnost kada se njena djela ne sele sa zidova galerija na zidove stana kupaca; njihov život se rađa u ateljeu u umire u galeriji, tijekom dva tjedna (koliko prosječno izložbe ostaju otvorene), u nečujnoj agoniji (kao ribe na suhom). Prije par godina sam imao samostalnu izložbu „Summa summarum“ u prostoru Prokulture na Peristilu u Splitu i trajala je jedan dan! Tog sam dana ujutro postavio radove, a sutradan ujutro sam ih skinuo. I bila je jedna od mojih najboljih, kako po intenzitetu događanja tako i po broju posjetitelja, a čak sam nekoliko radova i prodao. Najveće prostorno sažimanje neke izložbe sam imao pak u muškom i ženskom WC-u oštarije „U Viđakovi“, također u Splitu. Moto i motiv su bili jednostavni; kada narod neće na izložbu, izložba će narodu! Morat će se suočiti s umjetnošću prije i/li poslije obavljanja male i/li velike nužde. I tu izložbu držim jednom od mojih najuspješnijih.

          Stvari postaju za mene neugodne kada na otvaranju neke izložbe nema crnog vina, a ja bijelo ne podnosim (baca me u crnjak). Jedno vrijeme je splitski HULU forsirao rasističku vinsku politiku, stavljajući na stol samo bijela vina (pod izgovorom da se mrlje od crnoga teško peru s poda), ali nakon nekoliko mojih oštro intoniranih protesta vratio se crno-bijeloj vinskoj demokraciji. A ja se vraćam početku ovog teksta tj. Papi i hrvatskoj suzi. Franjo je često znao reći, kada bi se referirao na neke veliku nepravdu i stradanje ljudi zbog nje (npr. u ratovima i genocidima): „Bog plače“! Kojim suzama? I božjim i ljudskim jer je pravi s obje strane, kako božanske tako i ljudske. Kakav bi to bio Bog kada bi plakao samo hrvatskim (ili srpskim ili ruskim ili američkim) suzama? Bio bi sakat tj. ne bi bio nikakav Bog.