U svibnju prošle godine Nebojša Slijepčević („Gangster te voli“, „Srbenka“) postao je sa svojim kratkim igranim filmom „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ prvi hrvatski redatelj koji je osvojio Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu. Nakon toga uslijedio je niz nagrada i nominacija za njegov film, a među njima i nominacija za Oscara, također prva za Hrvatsku otkako je samostalna država.
Njegov najnoviji kratkometražni dokumentarac je „Crveni tobogan“, koji je nakon svjetske premijere na ZagrebDoxu prikazan i na 31. Liburnia film Festivalu. A upravo je Zagreb, Slijepčevićev rodni grad, s kvartovima Savica i Trnsko, mjesto radnje njegova novog uratka. U filmu se Slijepčević ponovno bavi društvenim temama, bilježeći dva slučaja u spomenutim kvartovima u kojima su dječja igrališta trebala ustupiti mjesto crkvi.
Za ArtKvart je u Sarajevu, gdje je „Crveni tobogan“ imao međunarodnu premijeru, Slijepčević govorio o svojem novom filmu i o tome što ga pokreće nakon velikog međunarodnog uspjeha u protekloj filmskoj sezoni.
Što vas je potaknulo i koja je zapravo bila glavna ideja iza vašeg novog filma „Crveni Tobogan“?
„Crveni Tobogan“ je film koji je došao meni na neki način. Prve snimke koje su nastale 2006. je zapravo bila moja privatna arhiva protesta u naselju u koje sam odrastao, u Travnom, gdje se sagradila crkva umjesto dječjeg parka. Proteste na Savici organizirali su moji dugogodišnji prijatelji pa sam onda i ja bio na nekima od tih protesta i bilježio sve to i kamerom.
Neki presudni moment kad sam shvatio da imam film je bio kada je policija intervenirala u parku i kada smo snimili te bizarne kadrove lijepog i urbanog gradskog parka podijeljenog po pola s policijskom trakom „Stop policija“ i sa specijalcima koje razdvajaju dvije grupe građana. To je meni zapravo bila nadrealna scena i tu sam shvatio da od toga trebam napraviti film.
Koliko ste dugo zapravo razmišljali o filmu s obzirom na to da su zadnji prosvjedi bili 2016.?
Da, razmišljao sam o montažnom dijelu jedno dulje vrijeme, a prvo sam čekao kako će se cijela priča rasplesti na kraju. Nakon toga je umro gradonačelnik Bandić, promijenila se cijela politička situacija u gradu, htio sam vidjeti kako će se to odraziti na zbivanja u parku. Mali je bio onda razmak između snimanja i početka montaže, no kad smo počeli montirati, film je bio gotov relativno brzo.
Ovo je Vaš prvi film nakon uspjeha kratkometražnog filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, koji je bio nominiran za Oscara. Sigurno da takav uspjeh utječe na svakoga, je li se nešto promijenilo u ciljevima u daljnjoj karijeri Vas kao filmaša?
Ono što se promijenilo je novac koji ljudi žele uložiti u moje filmove. Moj sljedeći film će biti puno ambiciozniji nego što sam ikad mogao sanjati da bude. Za film je novac bitan, nije najbitniji, ali zasigurno mijenja način na koji ga može snimiti.
Zahvaljujući tom filmu su mi producenti iz Antitalente ponudili da radim film „Črna mati zemla“, koji je, rekao bih, „vrući“ komad proze. To je neki izazov koji bi malo redatelja odbilo, nisam ni ja i to se zasigurno ne bi dogodilo bez tog kratkog filma.
Kolika vam je važnost snimati kratkometražne filmove kao što je Crveni tobogan i hoćete li ih snimati i dalje u karijeri, bez obzira na to koliko ćete raditi dugometražne igrane filmove?
Dugometražni film je nastao pod diktatom kino-distributera. Kina sad više nisu primarni način distribucije, nažalost, ali tako je. S druge strane, dobro je što više ne postoji jedna dominacija dugometražne forme. Vidimo da sada cvjeta tisuću svjetova kada je u pitanju trajanje filmova i serija, što znači da ću i ja u daljnjem radu „šarati“ i dalje.
Sigurno da ću jedno vrijeme odmoriti od dokumentarnog filma jer treba određeno vrijeme da snimim igrani film. Apsolutno ću snimati i kratkometražne filmove, ovisi naravno i o temi i pristupu temi, ali ne bih rekao uopće da se to neće dogoditi.
Osobno bih rekao da je ovo jako dobra godina za hrvatske dokumentarne filmove. Vidio sam i da ćete uskoro u Zagrebu imati projekciju filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ zajedno s filmom „Mirotvorac“ (op.a., dokumentarac Ivana Ramljaka). Jeste li zadovoljni s time kao redatelj koji je počeo kao dokumentarist i kako vidite budućnost hrvatskog dokumentarnog filma?
Nije to stvar natjecanja da bih ja trijumfirao zato jer je to dokumentarni film. Meni je zapravo i malo žalosno što igrani film kaska, to je i razlog dominacije dokumentarnog filma. Prvenstveno bih rekao da igrani film kaska u izboru relevantnih tema, meni je žao zašto još netko nije snimio igrani film o ubojstvu Josipa Reihla – Kira. Mislim da bi to bila savršena tema i da bi ta priča doprla do još šire publike.
Tako da jesam zadovoljan s uspjesima dokumentarnog filma, ali nisam zadovoljan jer mislim da i igrani film treba biti uspješan. Mislim da je recept jednostavan: treba raditi filmove za koje publika, već pri izboru teme, osjeća strašnu želju da ih ide gledati. Takve teme treba raditi, da ljudi jednostavno ne mogu izdržati od iščekivanja da pogledaju taj film, a ne da ih moraš dovlačiti na silu da idu pogledati film.
#23. Liburnia Film Festival #Crveni tobogan #Liburnia film festival #Nebojša Sljepćević #razgovor
