Da bih ovo napisao morao sam se odreći dva večerašnja događaja. Prvog, koncerta TBF-a sa simfonijskim orkestrom HRT-a na Sustipanu sam prekrižio još prije podne, što mi nije bilo osobito teško: već sam ih više puta slušao pa mi novi aranžmani starih stvari, u proširenoj simfonijskoj izvedbi, nisu bili velika kušnja. Drugo odricanje mi je bilo teže jer još nisam gledao film „Gluha“, na kojeg me je, u ljetno kino Bačvice, pozvala jedna unikatna i delikatna ženska osoba (kontesa delikatesa). Postupio sam, dakle, kao Odisej kad se brodom našao između Scile i Haribde pa je produžio svojim putem, via Itaka, između njih. Što se mora nije teško (kao što sam rekao, u ulogici nedoklanog Cige, u Zafranovićevom zadnjem filmu).
I koncert i film počinju u isto vrijeme, u 21:00 sat; jedan na zapadnom dijelu Splita, a drugi na istočnom. Zajednički nazivnik je što su ta oba društvena događaja na otvorenom, u prirodnom ambijentu, blizu mora. I kao takvi su najbolja mjesta za slušanje glazbe i gledanje filmova u Splitu ljeti. No, vrijeme leti pa odluke moram donositi brzo, a onda ne griješim (kao kod premišljanja) jer je brzina moja prijateljica, a druga je preciznost koja je prati. Pa sam tako izabrao tišinu u kojoj najbolje pišem i dišem. Duty first , pleasure later. Moram broditi morem hrvatskoga jezika (Navigare necesse est) jer jedino tako mogu stići Kući. It’s my split Odity, people!
Sinoć sam slušao koncert grupe „Nouvele vague“ pola sata, i bilo mi je dosta. Nisam čuo ništa osobito novog, a ni val nije bio velik pa nije došao do mene u zadnjim redovima. Publike je bilo dosta, otprilike kao na prva dva koncerta zajedno. Normalno, ipak je to mainstream music, French one but mainstream. Mene dublje dira sve što dolazi iz painstreama, od muzike do obične informacije pa mi je onaj prvi koncert (Michelle Gourevitch) i najbolji. Na njemu sam bio s jednim prijateljem muzikoljupcem, koji je navigavao podosta po čitavom svijetu, dok se nije skrasio na Visu, koji je njegova Itaka. Na drugome koncertu sam bio s drugim prijateljem muzičarem, koji i dalje navigava morem nota, a on je napustio Sustipan nakon po’ ure, ja sam ostao do kraja. Isplatilo se izdržati 20 minuta teške improvizacije sa škripanjem Marca Ribota jer je na završetku dao najbolje od sebe i tako popravio dojam na kvadrat. Painstreaming…
Puna usta Boga
Srećom, Split nema hipodrom (iako ima konja za trku, ali to su black horses). „Crna mačka – bijeli mačor“ – E. K. „Crni konj – bijeli jahač „ – A.K. Sinj i Zagreb su hipodromski gradovi, Split je hiperdromski pa u njemu nema mjesta za Thompsonovce en masse. „Nosi se“ – festival u Benkovcu izazvao je branitelje na zabraniteljsku reakciju: akcija – reakcija, akcionari – reakcionari. Umjetnost i kultura su akcijašice, rat i pendrek su reakcijaši. One se nude svima (a nisu kurve!), a nikomu se ne nameću – nametnici i U-metnici se nameću, umjetnici ne. Njima je najveća briga sačuvati zdravlje (od zdravog razuma do zdrave probave) u bolesnom društvu. Toliko bolesno društvo, kao ovo naše, odbija art-terapiju pa priziva ratnu. Taktika je blatna: nabacivanje blata na brata Hrvata koji ne misli isto što i oni pa je onda „ljevičar, komunjara, jugonostalgičar“ ili, u najmanju ruku, „peder“. Takvima vide i one koji se okupljaju u Šibeniku na festivalu „Fališ“ pa za/branitelji traže i njegovu zabranu.
Ne shvaćaju, a onda ni ne prihvaćaju (ne mogu!), da postoje i hranitelji koji gladno pučanstvo hrane duhovnim jelima (književnim, glazbenim, kazališnim, filmskim…). Zaboravljaju riječi Onoga na kojeg se pozivaju: „Ne živi čovjek samo od kruha, već od svake riječi koje izađe iz Božjih usta“. Pa postupaju u suprotnosti od Njegovih zapovijedi i uputstava. To je taj njihov unutarnji split, ta pukotina, rascjep (između riječi i djela), ta njihova duboka kontradikcija (pa nije jasno jesu le instrumenti plitke ili duboke države). U svakom slučaju, ja je volim na svoj, splitski, način ( TBF-ovci su ga o/t/pjevali prije više godina). I zato ipak nema Splita do Splita i kad mi ga je puna kita i kad je stroj zaustavljen radi Split tilta. Pa tko ima čime da shvaća neka shvati o kome/čemu se ovdje radi (i kad se ništa ne radi).
Anyway, bitan je redoslijed u svemu pa i u ovome: DUHA i KRUHA!! Više prvoga znači manje drugoga, previše drugoga znači premalo prvoga. A izgleda da se upravo o toj neuravnoteženosti kod nas radi: stomaci prepuni kruva i janjetine impliciraju izvjesne praznine u glavi (a što je glava veća, veće su i praznine u njoj). Pa se s njima lakše mogu loptati njihovi treneri, mentori i sponzori. Izdresirani jednom čvrstom rukom (u mekim rukavicama) imaju, naravno, i svoj dress code: crne majice kratkih rukava. Najprije sam čuo pa vidio neku večer njihov pomladak na djelu u busu broj 6, koji vozi od Kile do HNK (Nomen est omen). Najprije su nas, sa zadnjih sjedala (gdje je i njihovo prirodno-društveno mjesto), maltretirali bučnim prostaklucima (želeći time doći u prvi plan pažnje ostalih, civiliziranih putnika), sve dok hrabra muška intervencija vozača nije uvela kućni red u njihov grupni nered. Bus je bio naša privremena kuća putujuća, a deranje te momčadi u crnim majicama (bilo ih je desetak, možda baš 11) prijetilo nam je nastavljanjem verbalnog nasilja sve do izlazne stanice tj. HNK.
Pun kufer bogova
Prijetnju su otklonili dvojica pridošlih korpulentnih kontrolora putnih karata, a među putnicima su se našla i dvojica muškaraca, spremnih da priskoče u pomoć snagama reda. Ostatak putnika su činile ponajviše djevojke iste generacije od delinkvenata koje su sve to pažljivo gledale i slušale i tako naučile jednu važnu lekciju iz kulture života. E, kada bi ti momci po/slušali svoje vršnjakinje i kasnije, kao vjerenici i muževi (ne bi morali toliko klečati). To je malo vjerojatno radi starog patrijarhalnog programa dinarskog tipa u njima ali je ipak moguće. Barem će jedan od njih desetorice, jedanaestorice, kojeg sam vidio s leđa, skupa s drug/ov/ima, po izlasku iz busa. On je, naime, jedini nosio bijelu majicu i crne kratke hlače, dok su svi ostali bili odjeveni skroz u crno (koliko izvana toliko otprilike i iznutra). To je ta arhetipska yin-yang slika: u moru crnoga jedan mali otok bijeloga, a u moru bijeloga mali otok crnoga.
I taj se kotač Evolucije i Povijesti stalno okreće: tko bi gore, bit će dolje et vice versa. Nije to nikakav problem, osim problematičnima. Oni bi da se ta kozmička vrtnja zaustavi u statičnosti kvadrata (brata Rata) pa ne čudi što upravo „Prljavo kazalište“ pjeva „Zaustavite Zemlju, silazim“. Otuda, iz tog stupnja svijesti, proizlaze zaustavljanja raznih festivala i koncerata te potreba za njihovim zabranjivanjem. Slute što mogu očekivati i dočekati ako dopuste da se Zemlja i dalje okreće oko svoje osi i istovremeno oko Sunca. Pa onda žele barem svoju zemlju ravnu kao šahovsku tablu, ti naši ravnozemljaši i ravnozemljaci. A ravna linija na kardiografu znači smrt. No, pitanje je koliko njih uopće zna što je kardiograf pa kako onda mogu shvatiti značenje prethodne rečenice (koja je istovremeno točna informacija i bočno upozorenje). Riječ je, dakle, o ofenzivi kulture monologa uperene protiv kulture dijaloga. Na djelu je, ergo, doslovno, bukvalno i bukvarno shvaćanje monoteizma (na koje se glasno pozivaju), a upravo monoteizam omogućava kulturu dijaloga (vjere i znanosti, teizma i ateizma itd. itsl.). Politeizam pak potiče upravo suprotno, kulturu monologa jer tu svatko monologizira, a sa svojim božanstvom (a ima ih pun kufer).
Da skratimo priču (inače kako bismo je mogli finalizirati?!): stranih turista na filmskim projekcijama, koncertima, operama i izložbama ima sve više, što potvrđuje i moj prijatelj koji im iznajmljuje apartman: „Nisu im više dosta dobra spiza, čisto more i sunce. Sada traže i neke umjetničke i kulturne događaje za navečer. I ja ih onda na njih upućujem, inače mi neće doći i dogodine“. Kada se zbroje dvije prednje noge s dvjema stražnjim dobiju se četiri noge stolice na kojoj sjediš svojom guzicom (kao svoj na svojoj). Ako samo ne sjediš (guzicom) nego i razmišljaš (glavom) onda ti je jasno da ako objektivno radiš protiv interesa države i društva subjektivno zabranjujući koncerte i festivale (na koje bi došli domaći i strani turisti), onda de facto radišne samo protiv turizma nego i protiv svojih vlastitih interesa. To jest: pilaš jednu pa drugu nogaru vlastite stolice. Što znači da si, eo ipse, luzer. Gubitnik u kulturi mira i u mirnoj kulturi, u dvije riječi, dvostruki gubitnik!! Tim napadnije što si pobjednik u prethodnom ratu.
Istaknuti vizual: Marta Ožanić
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #koncert #Split #Sustipan
