Pojilicama na Džubili stritu u Savičenti obilježeno 25 godina rada umjetničke grupe Šikuti Machine

U Savičenti je na uskršnji dan Darko Pekica na stupove na Džubili stritu, uz kaštel Grimani Morosini postavio pojilice za blago. Tom izložbom obilježio je 25 godina rada umjetničke grupe Šikuti Machine čiji je član. Ovu izložbu postavio je samostalno.

Za službeni početak djelovanja umjetničke grupe Šikuti Machine, koja već samim imenom spaja suprotnosti – ruralno i urbano, slovi Uskrs 2000. godine. Tada su točno u podne, članovi grupe – Darko Pekica, Andi Bančić, Mauro Macan, Elvis Lenić, Valter Pekica, te snimatelji Denis Lenić i Neven Peršić – izveli svoj prvi performans pod nazivom “Fitness”. U prizoru koji će se kasnije prepoznati kao njihova umjetnička inicijacija, traktorom su se spustili u Žlinju, dolinu uz kaštel Grimani Morosini u Savičenti, s prikolicom punom gnoja. Rastresli su ga ručno, vilama, nazdravili s nekoliko bukaleta vina, zapjevali “Oj Tonina” – i otišli. Na pitanje o poruci performansa, Lenić je poručio da je cilj bio jednostavan: „osvješćivanje ljudi“. Ili kako je on to sažeo: „Zašto bacati novce na fitness, kad možeš otići raditi u polje?“

Nedugo nakon “Fitnessa”, na imanju Darka Pekice u Šikutima, pokrenuta je neobična galerija – prostor smješten u štalici, nadomak Savičente, gdje su se gotovo dva desetljeća odvijale jednodnevne izložbe u ležernoj, neslužbenoj atmosferi. U toj intimnoj i autentičnoj sredini okupljali su se mnogi suvremeni hrvatski umjetnici – ali i neki neočekivani gosti. Tako je, primjerice, sezona 2006. godine otvorena izložbom radova Vassilyja Kandinskog. Uz vino, sir, dobru glazbu i prisustvo prijatelja – bez velikih riječi i bez formalnosti.

Bez velikih formalnosti bilo je i na ovogodišnji Vazan.

“Inšoma, kako je moj Frane učistija garažu ud svakakovih škovac ke litima se naberu, a ne rabe, jeno deset dan sa balija u to želizo i nikakor da ga popeljen u Bibiće kadi ga skupljaju. Ni mi drago da ga rastale i čine ništo drugo ud njega almeno još kakov dan, pak san ga prova vezati za palun ud Slimljaka i vidija da kumpare. Prvu reakciju san dobija ud Valtera komunskega ki je prasa ud smiha kad je to vidija. To je bija dobar znak, ja san ništo balega da ni javnih špin, da ni lokav, da ni već blaga u štalah, ma nis rabija. Z jenon tako malon stvari kako ča je pojilica za blago da moreš nasmijati čovika z Foli, ke voi piu della vita?”, napisao je Pekica u najavi ovoga događaja.

Plakat za Pojilice na Džubili stritu izradio je Nadan Rojnić Biondo

“Sva moja preokupacija je uvijek tu, nekako vezana uz Žlinj gdje smo prvi performans napravili prije 25 godina, a kojeg smo nazvali Fitness kada smo razbacivali gnoj. Od onda je uvijek imam preokupaciju prostora i onoga čime se bavimo, dakle poljoprivredom mjesta u kojem živimo. Ovaj rad nastao je zbog pojilica koje su bile za baciti ih u smeće, a palo mi je na pamet kako je glupo takvu stvar bacati u smeće, htio sam probati s tim nešto napraviti. Probao sam prvu staviti na stupić, ona je dobila ime Franci i super mi je funkcionirala. Spojilo mi se to nešto”, rekao je Darko Pekica te dodao: “I voda kao materijal. Ona nosi svoju priču. Nema je više. Nemamo u Savičenti javnih špina, nema lokvi više. Kad se igraš s vodom tek onda vidiš koliko je moćna, koliko je široka. Ovo je jedna metafora života. To su ljudi koji su mene pojili. Svi koji su tu. Franci, Drago Orlić, Slaven Tolj, Tom Gotovac. To su ljudi koji su mene pojili i ja reagiram na njih. I na svoju familiju. I onda su posvećeni njima. Na taj sam način pokušao dobiti punoću”.

Darko Pekica

“Ja bih rekao da je ova izložba pojila Darka Pekice u produkciji Šikuti Machine ostvarila početak obilježavanja 25 godina rada grupe Šikuti Machine, a izabran je dan Uskrsa jer je prije 25 godina upravo na Uskrs i krenula priča o njima kada su došli s traktorom poslije mise i istresli gnoj u Žlinj, odnosno u oklop ranorenesansnog dvorca Kaštela u Savičenti. Kad su mi rekli da je 25 godina ni sam nisam vjerovao kako je to vrijeme brzo prošlo, ali oni su apsolutno obilježili kulturu i umjetnost, ne samo Savičente, čak i ne samo Istre, nego cijele Hrvatske s jednim svojim pristupom koji se de facto da iščitati iz imena jer Šikuti su naziv sela pored Savičente, a Machine predstavlja tehnologiju, tehnološki napredak. Taj spoj jučer i danas je ustvari ultimativni znak za raspoznavanje dijelova Šikuti Machine”, rekao je povjesničar umjetnosti Mladen Lučić.

Mladen Lučić i Darko Pekica

Grupa Šikuti Machine pored toga što je posvećena izvedbama, jednako tako bavi se i snimanjem filmova te organizacijom izložbi i koncerata, a izričaj članovi grupe zasnivaju na prirodi i kulturi istarskoga sela, u okviru čega upozoravaju na umjetničku i civilizacijsku vrijednost ruralne kulture.

“Ovo je napravio Pekica samostalno, a Pekica je ustvari motor cijele te grupe; u njegovoj štali se događaju izložbe. Na ove stupove koji se nalaze uz cestu prema Žlinji, prema oklopu starog kaštela je stavio pojila za stoku, pojila za krave koja su davno izašla iz upotrebe. Tu imamo jednu priču čije porijeklo je ruralno, ali je stavljeno u jedan urbani kontekst. Savičenta je grad, ne samo po statusu, već grad po srednjevjekovnoj definiciji. Invocira priču o tome kako su, kada se nekada dolazilo u grad, postojale javne fontane, česme, pojilice i kako se svatko mogao na tome napiti, utažiti žeđ. To je bio i jedan znak dobrodošlice kada bi došli u drugu sredinu”, nastavlja Lučić.

“Upravo o toj empatiji govore ova pojila smještena na ovim stupovima. O empatiji koja je danas izgubljena, koja u današnjoj civilizaciji više da gotovo ništa i ne znači; ta briga o čovjeku pa čak i o stoci je nestala. Nestala je jer stoku više individualno de facto ne možete uzgajati. To su sada sve velike farme, veliki pogoni i tehnologija. Nestao je taj jedan humani odnos, jedna priča koja je stoljećima postojala, a koja je držala i oformila našu civilizaciju. Osim toga što je povješao stara pojila na stupove, on je stupove označio imenima koja kreću od Savičente i Šikuti, preko njegovih roditelja do osoba iz javnog i kulturnog života koji su na Pekicu utjecali, kako na njegovo umjetničko formiranje, ali i na formiranje njega kao osobe. In genius loci. Sve je ovdje učinjeno u spomen na empatiju. Povratak empatiji, povratak čovjeku, povratak humanizmu. To je ono o čemu simbolički govori ova priča”, rekao je Mladen Lučić.

Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić

#Darko Pekica #obljetnica #Pojilice #Savičenta #Šikuti Machine

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh