IZLOŽBA U GALERIJI GENERALI U LJUBLJANI:
„NARCISOV STOLP“, 15. 04. – 6.06. 2025.
Dana 15. travnja 2025. otvorena je od 19:00 sati nadalje u GENERALI Galeriji izložba dvojice značajnih i znakovitih „Ex-Yu“ odnosno slovenskih umjetnika: Aleksija Kobala i Narcisa Kantardžića. Obojica su na (pred-)ratnom prijelazu iz 80-ih u 90-e izlagali svoje davne radove i u Rijeci, na Biennalima mladih jugoslavenskih umjetnika 1989., 1991. (vidi kataloge i video 16.Biennale mladih, 1991.). Aleksij Kobal je i nakon toga višekratno izlagao u Rijeci i na Kvarneru, o čemu svjedoči dokumentacija i „fundus“ MMC d.o.o Rijeka, te „Rijeke Underground“ i DKC Galerije Lamparna. Koncepcija i naziv izložbe „Narcisov stolp“ upućuje ne samo na Kantardžićeve radove, slike, objekte, performanse i video uratke, samostalne i kao člana slavne skupine „Zvono“, kontinuirano rađene, razvijane i varirane od konca ’80-ih do danas, travnja 2025., već i na nutarnju i „vanjsku“ korespondenciju između Kobalovih umjetničkih interesa, razmišljanja i prakse – razvijanih istodobno, kroz epohu istih društveno – političkih predratno – ratnih i poratnih „tranzicija“, transformacija i „transverzala“.
Umjesto na deskriptivno osvrtanje na sam čin nedavnog otvorenja i na trans-babilonsku kompleksnost Kobalove i Kantardžićeve „Kule“ (tornja, slovenski: stolpa) u zajedničkom postavu u Generali Galerije u Dunajskoj 63 u Ljubljani, odlučio sam ovom prigodom malo opširnije i dublje izložiti trans-nacionalne i trans-epohale sveze, „uskrsla“ ukrštanja/križanja, poveznice cijele jedne uzdrmane i „katastrofalne“ ART/ RAT/TRANZICIJSKE situacije povezana sa „SAMOSPALJIVANJEM“ ranih i kasnijih „ Narcisovih kula“! Naime, riječ je o potresnom razdoblju realizacije POSLJEDNJIH velikih izložbeno – performerskih manifestacija SFRJ/EX-YU „ART SCENE“ 1989. – 1991.
MOJ PRILOG BAŠTINI /EX-/JUGOSLAVENSKIH DOKUMENATA ODNOSNO „DOKUMENTACIJI DOKUMENTACIJE“ – oficijelne i „apokrifne“ („gnostičke“) 1989. – 2017. – 2025.
(Usporedi: “Dediščina 1989/ The Heritage of 1989/Case Study: The Second Yugoslav Documents Exhibition
Moderna galerija/Museum of Modern Art, Ljubljana, 2017.)
FOREVER YOUNG YU-DOCS *89 OR INVISIBLE EX-YU – ARTISTIC HERITAGE OF Y. D.89 AS NEVERENDING STORY
Na drugom mjestu (Sarajevo – Ljubljana), u drugo, kasnije, “a posteriori”, “after” vrijeme (1989. – 2017.) poduzet je značajan, promišljanja dostojan, problemski bremenit izložbeni pothvat: organizirati i izvesti kompleksan, ne samo obuhvatan već i “dubok”, produbljen, intenzivan, intelektualno angažiran i aktivan to jest “živ” – “reenactment” odnosno ponovno uprizorenje (Zdenka Badovinac, Razstava o razstavi/ Dediščina 1989,…) ove velike sarajevske, “jugoslavenske”, izložbene manifestacije koja je pred sam kraj ne jedino decenije već i cijele jedne epohe okupila, da ne kažemo “umrežila”, “cvijet”, “mandalu” ondašnje YU- a danas EX-YU – umjetničke scene, s izrazito internacionalnim, europskim, kozmopolitskim referencijama, intencijama, ambicijama i projekcijama; nikad “dovršenim”, ne držimo li fatalni prekid, raspad jednog kasno-socijalističkog, federativnog državno-političko-ekonomskog sistema / poretka “zaključenjem” cijele te priče. A ne držimo, pošto se niti egzistencijalna niti estetička, kulturalna, intelektualna stvarnost / pitanja ne može, ne mogu administrativno “ukinuti”. Ratna zbivanja, tranzicija, ekonomska i migrantska “kriza”, post-postmoderno i postkomunističko “stanje”, sve je to na neki način upleteno, uključeno, a ne “ostavljeno po strani” – u tu naraciju, u samu “izložbu o izložbi”. Pored brojnih artističkih i kustoskih veterana, od kojih poneki nisu više među živima ili pak “nazočnima”, “prisutnima” pri ponovnom uprizorenju 89-017, u taj “reenactment” su uvršteni i neki značajni i znakoviti ondašnji “emerging artists”, čije je vrijeme tek “svitalo” na prijelazu iz 80-ih u 90-e. Što želimo reći? Pa to da ta moćna, utjecajna, “maratonska” djedovina, baština, materijalna i nematerijalna, vidljiva i nevidljiva, nije “mrtva”, “ubijena”; nije istrunula u “ropotarnici historije”, te je “depografski”, da se poslužimo tehničkim terminom Jusufa Hadžifejzovića, prezentirana u jednom novom postavu, konceptu, momentu, prvo u Ljubljani, a potom će, uskoro, biti i u Sarajevu, na “prvobitnom”, “rodnom” mjestu, u samoj kolijevci, alkemističkom “uterusu” Yu-dokumenata iz 80-ih prošlog stoljeća. U Skenderiji.
Tijekom mjeseci koji su prethodili toj značajnoj manifestaciji komunicirao sam (u svojstvu kustosa iz Rijeke, ondašnje Moderne galerije Rijeka odnosno MMSU) i s Jusufom Hadžifejzovićem i s brojnim drugim bosanskim odnosno jugoslavenskim umjetnicima i umjetnicama koji su sudjelovali na još nekim velikim, značajnim i znakovitim skupnim izložbama u Rijeci (Biennale mladih jugoslavenskih umjetnika), a potom i u Banja Luci (Umjetnost za i protiv/ Umjetnost – ideologija – politika, B.Luka, 1989.)- u suorganizaciji s MGR. Spomenimo autore poput Narcisa Kantardžića, Vesu Sovilja, Sadka Hadžihasanovića, Davora Ljubičića… (Bosna i Hercegovina ), “Irwin”, “Veš Slikar Svoj Dolg”, Markovačić, Huzjan …(Slovenija ), “Alter Imago” ( N.Alavanja/ T.Lušić), Laszlo Kerekesz, Slobodan Peladić ( Srbija )…da ne nabrajamo dalje, koji su ranije bili predstavljani i na riječkim skupnim izložbama poput Biennala mladih i “Kontrolirane geste / znak, gesta, materija – po drugi put” i samostalno (“Alter Imago”, te mnogi drugi iz svih republika i pokrajina SFRJ, koji su među sudionicima na Jug.dok. ljeta 1989.). Mirko Zrinšćak je sudjelovao u selekciji Željka Kipkea/ Mladena Lučića/Antuna Maračića, kao i sam Željko Kipke.
Snažne veze i interferencije između ondašnjih art- i-supkulturnih scena Rijeke i Sarajeva s Ljubljanom ovdje mogu biti tek spomenute kao digresija, koju ne treba mimoići. (Kustosica Bojana Piškur dodirnula je, u širem kontekstu njenog teksta o Jugoslavenskim dokumentima, i tu temu.) Posebno treba istaknuti pojavu i prisutnost na jugoslavenskoj art sceni novih skulptora, novih apstrakcionista, “simulacionista”, novomedijskih umjetnika i snažnu afirmaciju”retroavangardista”, sa značajnim utjecajem na kulturnu i političku javnost uoči raspada SFRJ i ratnih zbivanja 90-ih.
Sjećam se afektivnog i intelektualnog intenziteta društvene svijesti Organizatora, kustosa i umjetnika da se na ovoj i drugim spomenutim manifestacijama “potkraj 80-ih” bližimo klimaksu i enantiodromiji cijele jedne povijesne epohe i spleta artističkih i organizacijskih interakcija i interferencija koje su činile fenomen “jugoslavenske umjetnosti”. Sjećam se obilaska Galerija Grada Sarajeva (G. ALU – Energoinvest, Novi Hram, Roman Petrović, G.XIV. ZOI) u kojima su bila postavljene izložbe djela avangardnih umjetnika Avgusta Černigoja, Ive Gattina, Marija Pregelja, Ivana Tabakovića. Sjećam se Igmana i kupanja u bazenu. Uskoro po “kraju Epohe” neki od tamo prisutnih kolega i umjetnika su umrli, mnogi su otišli u inozemstvo na neodređeno vrijeme ili su već tamo bili (Kerekesz, Alavanja, Lušić, Hadžifejzović…), a kolegica Jolanda Todorović se iz Sarajeva vratila u Rijeku. Zemljotres još nije nastupio, ali bilo je predznaka, tlo je već podrhtavalo. Uskoro potom, uslijedili su i performansi simboličkog i faktičkog paljenja vlastitih djela (Narcis Kantardžić je izveo svoj performans spaljivanja vlastite „Kule“, pred Skenderijom u Sarajevu 1989. te na platou pred Ex-Željezničkom stanicom u Banja Luci. Potom “Veš Slikar Svoj Dolg” (Alen Ožbolt / Janez Jordan) u Ljubljani pred Cankarjevim domom pali svoju „Goreću sliku“. Radovi Mladena i Svena Stilinovića,te “Irwina” i “Retrovizije” već su se bavili “bojama smrti” i “zastavama”.
Jaka prisutnost “druge linije” (Ibid.:Ješa Denegri, Razlog za drugu liniju,katalog JD 1989,str.13-20)u nizu novijih predstavnika određenih postkonceptualnih, novo-skulptorskih i “medijskih” praksi važna je i dojmljiva u mnoštvu “nesumjerljivih” specijalnih jezika, stilskih idioma i “privatnih mitologija” zastupljenih na ovoj velikoj “mostri”/smotri. Zatim mreža poveznica između “Gorgone”, Todosijevića, Stilinovića i “Irwina” (odnosno cijele Neue Slovenische Kunst kao “organizacije”), ali i nekih drugih autora na izložbi (onkraj administrativno-republičkih podjela), nemimoilazna je za razumijevanje umjetničke situacije i “umjetničkog materijala” (Adorno) potkraj epohe 80-ih. Na izložbi su i rani radovi Damira Babića i Sandra Đukića koji upućuju na jednu novu poetiku i metodologiju u “baudrillardovskom” svijetu simulacije i simulakra (kod Đukića kroz 90-te i 00-te razvijen u pravcu ispitivanja fotografije, videa, dokumentacije, arhiviranja, medijskih umjetnosti). Prisutno je i niz osebujnih slovenskih istraživača i mislitelja “pogleda”, “slike”, „podobe“, Lacanove teorije pogleda, poput Bojana Gorenca, “Veš Slikar Svoj Dolg” (Alen Ožbolt/Janez Jordan), Zdenka Huzjana i drugih. Sa slovenske scene istaknuto mjesto pripada Marini Gržinić (koja je i kao jedna od selektora za JD 89 i kao video umjetnica,s Ainom Šmid, djelatna na izložbi). Tu su i Nuša i Srečo Dragan, Marko Modic, Jani Štraus (fotograf), Retrovizija… Među skulptorima, starijim i “novim”, dojmljiva je uvijek Olga Jevrić, bard skulpture još iz vremena ranog, a radikalnog “Informel-a”, s radom iz druge polovice 80-ih; zatim Marjetica Potrč, Duba Sambolec, Stanko Pavleski, Jovan Šumkovski, Krunoslav Stipešević, Mirko Zrinšćak, Ademir Arapović, te izbor novih makedonskih, srpskih i slovenskih skulptora. Važnost bosanskog i europskog umjetnika Jusufa Hadžifejzovića za Dokumente naravno da nadilazi okvire ovog priloga. Taj čovjek je, naime, jedna od nekolicine markantnih umjetničkih osobnosti čije djelovanje nadilazi okvire epohe 80-ih “na tlu Jugoslavije”, a djelatne su i dan danas.
Zajednička /post-/modernistička i /post-/avangardistička baština, posebno razvijen senzibilitet za Nove umjetničke prakse i suvremenu umjetnost, koji podrazumijeva spremnost na bavljenje radikalnim i kontraverznim pitanjima i problemima, bili su snažni i djelatni, te se čitava manifestacija u Sarajevu ni u jednom trenutku nije srozavala na konfesionalne ili pak nacionalističke prepirke koje bi se spustile ispod intelektualne i artističke razine postavljene izložbom i odabirom sudionika. A da smo već svi bili suočeni s dekadencijom Federacije, političkog poretka, “Komunizma”, e pa to su iole razumni umjetnici osjećali još od ranih Osamdesetih, a oni radikalniji, upoznati sa supkulturnim, alternativnim dešavanjima, još od vremena ranog Marka Brecelja i grupe “Buldožer”, te prvih lasta punk-pokreta i novog rocka, od Ljubljane, Rijeke, Zagreba do Sarajeva, Beograda, Skopja, Prištine… Godina je bila 1989., godina “pada Berlinskog zida”, “pada Komunizma”, “Željezne zavjese”, godina omasovljenja, globalizacije Interneta i PC-a, a Laibach Kunst, Irwin, cijela “mašina” NSK/NK etc., bila je već godinama etablirana, “kontraverzna”, općepoznata. Već se desilo Kosovo, Gazimestan, “marševi istine”, razni sudski procesi (prvo “Šestorici” u Beogradu, “orwellovske” 1984., potom “Četvorici” u Ljubljani) na “lokalnoj”, “republičkoj” i “saveznoj” razini. Bilo je već “ratobornih” fundamentalizama, no Sarajevo se do posljednjeg trenutka trudilo da održi mir. Inače Jugoslovenski dokumenti 1989. ne bi bili realizirani. Demokratičnost i sofisticiranost diskurza, respektabilan nivo komunikacije o Contemporary Art-u, o svim prezentnim i mogućim “ekstremima” u umjetničkim habitusima, poetikama, konceptima, metodologijama, strategijama i praksama dalekosežna je i trajna baština Dokumenata 1989, koja “a priori” pruža otpor i djeluje “subverzivno” prema ideološkim, političkim, totalitarnim tendecijama i trendovima potiskivanja ili zatiranja tog civilizacijskog postignuća, na razini “tisuću platoa” (Deleuze/Guattari). Ta “nomadska”, “tranzitorna”, “migrantska” otvorenost prema iskustvima “Drugog”, oličena već u umjetničkoj biografiji Jusufa Hadžifejzovića, jednog od nekolicine inicijatora, ideatora, organizatora Dokumenata u Sarajevu ( uz Radu Tadića, Sašu Bukvića, od početaka Dokumenata 1984. nadalje) idejno i projektivno unaprijed izdiže ono suštinsko, bit te manifestacije, iznad entropičnog, “fatalnog” fakticiteta “kraja 80-ih” i skorog sloma dane Države (SFRJ). Upravo ta dimenzija manifestacije iz 1989. otkriva smisao njenog ponovnog uprizorenja nakon “prohujalih”, “zametenih”, “pojedenih” desetljeća. Ne radi se pritom ni o kakvom antikvarnom ili pak monumentalnom historicizmu, ahistoričnosti, “jugo – nostalgiji”, “titoizmu”, pasatizmu. U sam “umjetnički materijal” (Adorno) i njegovu dokumentaciju ugrađena je svijest o povijesnosti, temporalnosti, transgresiji jedne paradigme, epohe, “trenutka”: od radova Vladimira Dodiga Trokuta (koji sam već predstavlja određenu “nematerijalnu baštinu”,”The Invisible Heritage”! ), Raše Todosijevića, Mladena i Svena Stilinovića, preko “Laibach Kunst”-a, “Irwin”-a, “V.S.S.D.” do Narcisa Kantardžića i Jusufa Hadžifejzovića. U kojem se plodotvorno sustiču duh duesseldorfske akademije, Fluxusa, Arte povera i “domaće” art – depografije, “anti-kolekcionarstva”, “anti-muzeologije”.
Popratne izložbe, instalacije i performansi na otvorenju u Modernoj galeriji Ljubljana predstavljaju i “pogled unatrag” i “u realnom vremenu”, “before and after” Daytona, u postdaytonskom razdoblju (Azra Akšamija, Palimpsest *89, “Prebavljanje Daytona”, instalacija projektne skupine i interaktivni performans na otvorenju). Performanse su izveli i bardovi Ilija Šoškić (zašivanje fikusa) te Jusuf Hadžifejzović (iz ciklusa “Charlama”, na samostalnoj izložbi). Video snimke performansa možete pogledati na webu Moderne galerije Ljubljana, naći i preko Facebook profila te ustanove, na internetskim “društvenim mrežama”.
Težnja Organizatora je, prema riječima Zdenke Badovinac, da se izložbu – o – izložbi percipira kao događaj u realnom vremenu, koji se razvija u nekoliko (šest) različitih formata, dispozitiva koji baštinu godine 1989. nude na “upotrebu” današnjoj publici.
Potkraj godine 2017. sve bi zajedno trebalo biti iznova prezentirano “in situ” u Skenderiji, gdje već godinama živi duh “Dokumenata”, sa CEKA Charlam-a Galerijom, Hadžifejzovićevom kolekcijom djela suvremene umjetnosti, sa “Emporio Drangularium”-om i nizom domaćih i međunarodnih izložbi, performansa, akcija, dešavanja. Djeluje i Collegium Artisticum. Dakle, projekt “internacionalnog umjetničkog Olimpa” nipošto nije nešto “bilo pa prošlo”. Ovo je prilika da se sve dostojno preispita, “iznova uprizori” i – reaktualizira. Na čelu s i danas živim i djelatnim inicijatorima.
FOREVER YOUNG
Za razliku od nekih neuspjelih (skinutih s programa tijekom prve decenije trećeg milenija) pokušaja da se na određeni način uprizore putem izložbi s dostupnim “Ex – Yu” radovima s posljednjeg/-ih riječkih biennala mladih (16.Biennale mladih, Moderna galerija Rijeka, 1991.- pokušaj okupljanja sudionika i radova na izložbi s nazivom “When I WasYoung” u novosadskom MSU-u od strane beogradskog kolege Stevana Vukovića!), ljubljanski projekt ponovnog uprizorenja sarajevskih Jugoslavenskih dokumenata 1989. uspio je 2017.- dvije godine prije 30-e godišnjice te manifestacije. Zahvaljujući agilnosti i ustrajnosti svih starijih i mlađih protagonista današnje CEKA Charlam-e u Skenderiji i čvrste jezgre sarajevske art scene, koja je uspjela prebroditi sve krize i prepreke (kojih nije nedostajalo),te se i regenerirati, podmladiti i internacionalizirati, ne radi se tu tek o “when I was young” nesretnoj svijesti nego, prije, o živom i perspektivnom “forever young” projektu koji je moguće realizirati u suvremenoj praksi i u ljubljanskoj i u sarajevskoj verziji / kontekstu.
U Ljubljani je 2017. bilo najavljeno da će Arhiv izložbe Baština 1989.Studijski primjer: druga izložba Jugoslavenski dokumenti, koji uključuje također određenu arhivsku građu JU DOK’89, bit će koncem godine 2017. prezentiran u izložbenom prostoru Collegium Artisticum i u Galeriji suvremene umjetnosti Charlama u Skenderiji u Sarajevu (Ibid. 6. format/dispozitiv; Z. Badovinac, Razstava o razstavi) no (ne-) dešavanja su se zakomplicirala . Stvar je stala na „2017.“.
#Aleksij Kobal #Branko Cerovac #Galerija GENERALI #Narcis Kantardžić #Narcisov stolp #Narcisova kula
