Šilo je u jesenskim danima tiho. Tiho i mirno. Mirno je i more. Nema buke, galame. Tišinu s vremena na vrijeme remeti šum valova što se lome o rivu. Oni koji obilaze Šilo ljeti – kada sve vrvi – teško mogu zamisliti ovu uspavanu sliku. Ali baš sada, kada se povuče u sebe, kada se riva isprazni, Šilo prodiše na neki čudan način. I samo je to vrijeme u kojem se još može na miru osluškivati prošlost, u koje se može o prošlosti razmišljati, pričati… Naravno, pod uvjetom da naiđeš na čovjeka poput Tončija Cara.
Na rivi smo u srcu Šila. Tonči Car stoji uz rub mora, osluškuje, kao da traži neki stari, poznati šum. Oči mu sjaje dok priča, a u glasu mu se miješaju mir, ponos i tuga.
– Vidiš, govori Tonči Car kada smo došli na željenu lokaciju i pokazuje rukom. – Ovdje je bila posljednja Placa za mel. Bilo ih je četiri, pet, ali sve ostale su utihnule ranije i s vremenom nestale. Ova je posljednja djelovala i sačuvala se je. U početku se je pijesak kopao u kavi pola kilometara od Šila i vozio se volovskom zapregom. Kada je zaprega pomalo utihnula, onda je građevinsko poduzeće Tiha iz Šila nabavila traktore, pa se onda pijesak traktorima dovlačio. Tiha je imala i tri broda. Dva broda su prevozila žuti pijesak, većinom u Rijeku, usudio bih se reći da je sedamdeset posto Rijeke šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, napravljeno tim pijeskom. No, to je bio pijesak samo za žbukanje, ne i za betonažu. Pijesak za betonažu je dolazio s Grobničkog polja, gotovo u jednom dahu je ispričao Tonči Car, kao da se sve to događalo jučer, prekjučer, a ne u nekim mnogima već zaboravljenim vremenima.
A Tonči je prava mala narodska-enciklopedija, riznica znanja, čovjek koji čuva sjećanja na vremena kada je more disalo s ljudima i kada je svaki pokret imao smisao, a svaki val znao svoj red.
– Od ta tri broda Ubac je bio najmanji, 40 kubika, i jedini je mogao doći do ove place. Kada bi brod pristao uz placu vadili su baje, okrugle posude od bačve s jednom polugom, u baje se krcao pijesak, a uz pomoć jarbola i derića te su se baje s pijeskom krcale u štivu Dolin je vadio fini pijesak iz mora, imao je dugu cijev i sak na kraju. I taj je pijesak uglavnom išao za Rijeku i koristio se za završnu ruku u građevinarstvu. Petrina je, pak, bila najveća, 80 kubika, nju su krcali na glavnoj rivi, nastavlja Tonči i rukama pokušava dočarati kako se što radilo, kao da sve to još jednom, po tko zna koji put, oživljava pred sobom.
– Pijesak se u baje krcao ručno, u tišini, po suncu. Nije bilo strojeva, nije bilo nervoze. Samo ljudi, brodovi i more.
S vremenom su došle promjene, prvo su se odrazile na Ubac, Dolin i Petrinu, a taj trend nastavio se i kasnije.
– Ubac, Dolin i Petrina su bili drveni brodovi. Prvo se prodao Ubac, zatim Dolin, a zadnja Petrina. Onda je došla Soča – brod s dvije štive i dizalicom. To je već bilo moderno, sve je išlo brzo, bez ljudi. Ali, znaš, kad nestanu ruke, nestane i duše. Također, sa Sočom su mogli voditi pijesak iz mora. Pijesak se vadio u uvalama Petrina i Veterna, i u još dvjema gdje se godinama taložio.
A onda je prodana i Soča.
– Most je izgrađen 18. srpnja 1980. godine, nestali su trajekti, ali je ostao trajekt u Šilu. I preuzela ga je Tiha. Posada koja je bila na Soči prebačena je na trajekt, ali to nije bio financijski isplativ posao pa se nastavilo s prijevozom turista između Šila i Crikvenice. Inače, trajektna veza Šilo – Crikvenica je otvorena u travnju 1959. godine i to je bila prva trajektna linija na Sjevernom Jadranu. Trajekt se zvao Bodulka, na njega je stalo dvanaest automobila ili trinaest Fića. Bodulka je prodana u Rovinj, preimenovana je u Rovinjanka i prevozila je turiste na Crveni otok do prije nekoliko godina, kao iz rukava izbacuje podatke o maritimnoj povijesti ovoga kraja simpatični Tonči Car.
– Tiha je utihnula devedesetih godina, premda firma Tiha i dalje postoji, samo više nije građevinska firma. I ja sam radio u Tihoj kao vozač kamiona. Prevozio sam i mel, ali ne samo to. Tiha i danas postoji, prebacili su se na stolariju, more se povuklo iz njihovih kancelarija. I mel također.
Šilo danas živi od turizma, nekad je živjelo od – pijeska.
– Place za mel su značile puno, jako, jako puno. Prije svega, ljudi su imali gdje će delat. Bilo ih je nekoliko – Matova, Gašpićeva… Žuti pijesak se vozio i prije rata, ali pedesetih, kad je krenula obnova, to je opet zaživjelo. Brodovi su uglavnom bili na jedra, s pokojim motorom. Ljudi su gledali kako proći što jeftinije.
Tončijev otac Ive Car bio je kalafat, odnosno brodograditelj, a bio je i ribar i prijevoznik svega što se moralo i moglo morem prevesti.
– Kažu da je moj otac imao tri morska zanata. Radio je barke, ribario, prevozio goste. A prevozio je sve. Drva, ovce, junce, vozio je mrtve, vozio je žive. A vozio je i mel, ponosno govori Tonči pa na trenutak iznova zastane, a oči mu se zacakle.
– Sjećam se kad smo vozili pijesak na otočić Kirinčić, za renoviranje gostione. Kamion bi nakrcali na ruke, iskrcali u barku, pa plovili. Stavljali bi tavalune da se mel ne ispere. Sve to bila je muka i ponos u isto vrijeme.
Budući da je Tonči jedan od preostala dva ribara iz Šila, Tunera je u njegovom društvu nezaobilazna tema.
– Tunera se počela obnavljati osamdesetih godina. Tada smo osnovali Ribarsko društvo Čikavica, ja sam bio jedan od osnivača. Prava tunera je postojala još tridesetih, ali za moje mladosti nje više nije bilo. Kad smo je obnovili, sve je opet živnulo. Ribari, djeca, fešte, sve. Kako je tunera funkcionirala? Jedan bi bio na osmatračnici, drugi bi zatvarali mrežu. Bilo je dana kad ništa ne bi ulovili, a bilo je i dana kad ne bi imali gdje s ribom. A riba baš tu prolazi, valjda joj paše taj prolaz. Znaš, 2006. i 2012. godine sam tamo ulovio lisicu dugačku četiri metra, tešku više od 130 kila, govori Tonči naslonjen na tuneru s osmijehom djeteta koje još uvijek vjeruje u čuda.
– No, sad je ribe malo. Sve manje. I sve manje ljudi koji bi je znali uloviti, kaže naš sugovornik.
U jesen, Šilo šuti.
– Nekad je bilo manje ljudi, ali više života. Sad je turizam, a svi su zatvoreni doma. Malo nas je ostalo, i još manje nas ide na more. Nekad si ujutro mogao sresti sve, sada sretneš tu i tamo nekoga, nekada nikoga. A mel? Mel je ostao samo riječ, a nekad je bio život, zaključit će Tonči Car.
Da. Jesen u Šilu miriše na sol i tišinu. Placa za mel odavno je pusta kada se razbježe kupači, ali ako staneš i poslušaš, još se može čuti šum mora, lupanje baje, škripa broda, glas što doziva s rive. A možda je to samo bila jeka riječi Tončija Cara, jer dok on govori i more upija svaku njegovu riječ.
Jer poznato je da more pamti glasove onih koji ga vole.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimila Klara Stilinović-Tušek
