Tišina je moguća kao individualno stanje svijesti, bez obzira gdje se čovjek nalazio i kojem društvenom uređenju pripadao. Tiho se raspadam i u tom procesu postajem divna silueta moćne srebrne ništavnosti i ništa više ne trebam, o ničemu ne ovisim i sasvim tiho sebi priznajem da je Smrt kruna Života i da ustvari cijelo vrijeme slavim njenu vječnu moć poništavanja, i to je sasvim divno, biti poništen, ali ne i uništen, već tiho, sasvim tiho, uronjen u sebe, sa spoznajom da je sve ustvari sneni lahor prolazne igre vječnog nestajanja kroz postojanje. Sve je ustvari specifično stanje svijesti, raj, pakao, čistilište, sreća i nesreća, pa tako i sretni kolač uspomene na dostojanstvenu svjetlosnu paradigmu i moć utisaka koji se ugraviraju u svijest i postanu pokretači bivanja, ali, tko zna, zagonetka je to, pa se može pretpostaviti, a što ako jedino samoubojice odlaze u raj, a u pakao pak vječne potrebe za vječnošću, s garavim krilima koja su umorna i pljesnivo su dosadila sama sebi. Neki ljudi vjerojatno i žive u pustinji otkrivenja, unutar svojih tjelesnih formi. Trenutačno sam umoran, a u solarnom pleksusu je lagano strujanje, ali, sve to ne mora biti ničija briga, već može biti tek poetska aproksimacijska kvaliteta, jer unutar svojeg subjektivnog svemira, moram sam sa sobom raskrstiti, što ustvari ja to tražim, ili želim, ili nastojim postići, dok u objektivnom svemiru, prostornom određenju Čabra, sada vani bruji neki auto, neko pije piće, a neko se smije, tamo daleko lete rakete, dok tamo negdje drugdje igraju nogomet i navijaju, cirkulira tako krvlju svašta, a svijet, luckast kakav već jeste sam po sebi, sve to probavlja, doduše, Čabar je sada ljeti poprilično, da, tih, a ja sam valjda samo pomalo otuđena i uskomešana lava koja nastoji sve to pohvatati i možda i zadržati u sebi dovoljno snage za posljednji urnebesni smijeh, prije nego odem u raj, ili u pakao, ili, bez patetike, jednostavno, ujutro, kada se naspavam, u trgovinu, pa opet starim ritualnim kaskadama dadnem sebi novu infuziju smisla i zagrlim Čabar, divan kakav je, i u sebi shvatim, da je biti Čabranac itekako važan doprinos sveukupnom čudesnom lampionu istine. Ako je sve stanje svijesti, tada se i čovjek može shvatiti kao stanje i norma nekog prilagođavanja suptilnim strujanjima. Kao individualno stanje svijesti istina je moguća u odnosu na stvaranje veze sa svijetom. Umor je ponekada velik, ali treba odraditi posao. Nije bitno društveno uređenje, pa čak ni materijalni status kojem čovjek pripada, već jednostavno pomirenost sa samim sobom, neki unutrašnji mir i blagostanje. To se postiže na način trezvenog i svjesnog artikuliranja realnosti. Spremnost na istinu, ili na laž, je odluka kao i svaki oblik djelovanja. Ne treba se trošiti oko nemogućih stvari i iskrivljenih pojmovnih konstrukcija, jer ljudi prije svega žele imati neki unutarnji mir i spokoj. Individualno rašljarenje po makadamu mogućnosti je garancija mira ili rata. Ako se sve svodi na stanje svijesti, tada se i ljudski okviri stvaraju u odnosu prema nekom gabaritu odgovornosti. Ne postoji biće koje je lišeno odgovornosti prema cjelokupnom kozmosu. Svi mi postojimo kako bi svjedočili ljepotu.
Život od nas učini svece ili monstrume, a sve je ionako slijed okolnosti, a između, u međuprostoru, plutamo kao ljudi u svojim mentalnim i emocionalnim filmovima, kojih najčešće nismo režiseri, nego oni režiraju nas, iako ih mi sami stvaramo. Opet, ne treba se previše nadati.
Količina bijesa proizvedenog u povijesti čovjeka slična je količini emanirane i stvorene ljubavi. Ne može postojati svijet potpuno dobar ni potpuno loš. Naime, ljudi su ti koji stvaraju određena pravila i norme. Spoznaja je individualno stanje. Istina kao državno uređenje bit će ostvarena kada svi ljudi odluče biti sveti, a prokleti su ideali koji ne mogu postati egzistencijalna praksa, već samo strše kao poetske forme i teoretski obmanu čine povoljnim rješenjem za propuste i pogreške. Možda je svetost jedini ultimatum koji se mora dogoditi da bi neko društveno uređenje postalo spasenje. To znači da se svetost mora dogoditi na kolektivnoj razini i da svaki čovjek treba to postati. Svetost je način života u kojem živimo čistu ljubav, bezuvjetnu i oslobođenu potrebe za kontrolom i dominacijom. To znači da je svetost moguća samo ako je čovjek oslobođen relacija strujanja usmjerenih u emaniranje zla. Svetost je odluka, to znači beskompromisno žrtvovanje vlastitog ega u svrhu stvaranja takvog stanja duše i tijela u kojem su zadovoljene sve potrebe milosti i ljubavi. Živjeti unatoč zakonu dominacije boli. Ambiciozno, možda, međutim, isplati se izgarati i izgorjeti na lomači snova koji utješno plamte.
Živjeti beskompromisnu ljubav i isijavati ju kao supstancu realnih postavki, znači postati dovoljno spreman za život bez grijeha, ili pogrešaka, neovisno o institucionalno paradigmatskim značenjima. Melankolično popodne, sanjao sam da plačem i da zagrljen tugom pomiješanom s ljubavlju, gledam u vrijeme i čudim se nevjerojatnoj ljepoti nestajanja. Svetost je kada smo spremni žrtvovati sebe radi nekog općeg dobra i to na način bez kalkulacija. Ali, i to može biti programirana realnost, jer danas sve podliježe algoritamsko – digitalno – informatičkom proračunu, i sada je bitno da znam, da tugovati, ili, jednostavno biti žalostan znači biti dio putanje prema odlučnom bivanju u kojem, da, postat ću slobodan kao zlatna ptica bezvremena. Naravno, uvijek se javlja problem ljubavi i odricanja. Čega ću se sve odreći, od čega odustati, zašto jednostavno ne bi taj moćni ego podredio duhu i tako postao čista prisutnost blistave harmonije. Danas će žute patkice teći Čabrankom, divna manifestacija, svi ionako tečemo svojim vlastitim koritom u rijeci života/smrti, a ja, u laganoj tjeskobi i usamljenosti, slušam glazbu, nastojeći ne biti patetičan, niti zaljubljeno problematičan, a ljubavne pjesme Divlje Jagode, Majke, Riblja Čorba, Massimo, Vatra, i ono u meni, ljubavna pjesma samo meni svojstvena, ne znam hoću li otići na igralište Čabarsko, na feštu i u provod, jer trenutačno kroz sebe provodim tihu rezignaciju i ljetnu nostalgičnu frekvenciju tužnog trzanja super očaja. Jedino u beskompromisnoj ljubavi možemo stvoriti dovoljno metafizičkog prostora za oblikovanje čistoće bitka. Kada svi ljudi odluče biti sveti tada više neće biti potrebe za ratovanjem i tužnim umiranjem. Upravo tako, sve je odluka i svaki aspekt djelovanja mora se prvo dogoditi u odluci i postavljanju kriterija koji stvaraju neki aspekt smisla. Svetost kao stanje svijesti je pomirenost sa svim živim i mrtvim te stanje u kojem se živi čista ljubav. Paradoksalno, ali ljubav je odluka i svaki dio realnosti odnosi se prema nama u odnosu na neku odluku. Mi odlučujemo kako i na koji način ćemo se postaviti prema sebi u odnosu na neki kriterij odgovornosti. Tako iskonstruirana realnost u meni budi neku silu koja me osvježava.
Interesantno, ali ljudi se pretvaraju u robove sami od sebe. Robujemo nekim principima i rebusima, matricama i okolnostima koje smo sami stvorili. Dobro i ja robujem aksiološkim/vrijednosnim kategorijama, ali, želim definirati oslobađanje od antropomorfnih naslaga, stvaralački proces je bitniji od proizvoda samog, angažmanom savjesti ispraznost estetike može se transformirati u disciplinu etike. Ja jesam pomirio Lucifera i Krista u sebi i to je divna realnost, iako, još uvijek nisam imun na bol i promatram ja to sve u sebi i spoznao sam, u redu je emocije proživljavati i davati im narative i priče, ali, pobogu, pa ja sam ipak gospodar i pakla i raja i svega onoga što je u meni, jer sve je to moje vlasništvo i o meni ovisi što ću uraditi sa tom cjelokupnom energijom, hoće li me ona stvoriti, ili, razoriti. Čistoća je idealno stanje, ali čovječanstvo već posjeduje dovoljno resursa, znanja i bogatstva u kojem bi se moglo realizirati takvo stanje, samo je bitno na koji način se odnosimo prema sebi samima. U konačnici to je jedino i bitno, jer tijelo je forma koja se ispunjava različitim sadržajima, paklenim ili rajskim. Naše tijelo je forma u kojoj se manifestira život. Tijelo je crkva i hram Božji. U tijelu je sažeta cjelokupna definicija životnih počela i mogućnosti. To opet znači da jedino tijelom možemo dosegnuti raj ili pakao. O nama ovisi kako i na koji način tretiramo vlastito tijelo. Duh je također vrsta energetskog tijela koje postoji paralelno s fizičkim, samo još uvijek ga nisam u mogućnosti percipirati osim u pojmovnim apstrakcijama, vjerovanju i u polju osjećanja koje je drugačije nego osjetilno. Za sada mi preostaje samo da se odnosim prema sebi kao prema biću koje ima svoja ograničenja i status prema kojem definira neki stav, a moj stav je britak i neprikosnoven, sada, zagrliti Čabar, tu divnu kotlinu, i reći sebi, dobro je to sve ipak, pa kako god bilo, jer, moramo sebe izdržati i sjajiti, bez obzira na trulež svjetova.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #brzojav #Čabar #Crtice iz Čabra #Gorski kotar #pustinja #tišina
