Koja je granica između slike i stvarnosti, percepcije i ideje, osobito u razdoblju obilježenom umjetno generiranim sadržajima? Ovo pitanje otvara izložba Ne(real)nost koja se ovoga petka otvara u Galeriji O.K., ali ujedno opisuje i opus umjetnice Ane Petrović.
Rođena u Bjelovaru, Petrović je diplomirala na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, gdje je trenutačno viša asistentica na kolegijima Video i film, Multimedija i intermedija i Fotografija. Iza sebe ima brojne grupne i samostalne izložbe, nagrade i projekte, a neki od njenih radova, kao što je Pičkin dim iz 2010., izazvali su snažne reakcije i polemike. Umjetnost i politika se ipak ne bi trebali miješati, tvrdi umjetnica, unatoč tome što umjetničko djelo uvijek može biti polazište koje otvara društvene razgovore.
Izložba Ne(real)nost tematizira odnos stvarnosti i njene reprezentacije – kada je to pitanje došlo u fokus, i zašto je u njemu opstalo?
– Moji su se prvi radovi, u karijeri koja sada traje već petnaestak godina, bavili time kako gledati umjetnost zatvorenih očiju. To je bio i moj diplomski rad. Uvijek me zanimao odnos između onoga što mislimo da vidimo i onoga što nam slika može ponuditi kao takva. Slika me ne zanima toliko u holivudskom smislu, iako sam velika ljubiteljica filmova i konzumiram društvene mreže. I kao vizualnu umjetnicu, zanima me i AI. Ali u svom se izričaju prvenstveno bavim umjetnošću jer mislim da nam ona daje priliku baviti se slikom na drugačiji način.
Aktualna serija Zgužvano je krenula nježno i vrlo lagano na jednoj koloniji u Makedoniji, gdje sam sam napravila fotografije na kojima nosom dodirujem rub fotografije. To su trebali biti anti-razglednice koje bi u svom kadru obuhvaćale tipične prizore, one na koje ne obraćamo pozornost, i ja koja odabirem kadar stojim na rubovima fotografije, ukazujući na taj rub. Tu kreće priča o tome tko radi sliku, zašto radi sliku, i sve što se nalazi između.
Fotografija bi trebala govoriti istinu, tako je prihvaćamo i na sudu, kao istinitu i točnu, ali znamo da nije uvijek tako, one se mogu manipulirati, i pogotovo se danas mogu lako u par sekundi izmijeniti. Slika nikada ne može biti odraz realnog svijeta. Moje fotografije Zgužvano vraćaju nas u to što slika prvobitno može značiti. Koristila sam kolaž papir, zgužvala ga, pa fotografila i vratila sve natrag u 2D. Kada gledatelj vidi fotografiju, kolaž izgleda zgužvano, ali one to nisu, već su vraćene nazad u 2D poziciju.
Htjela sam pitati što vam je u tom procesu najzanimljivije: materijal, transformacija ili činjenica da se papir ne može vratiti u svoje prvobitno stanje, ali zapravo na neki način može.
– Želim da gledatelj dobije prvotni osjećaj varke, a onda da otkrije u čemu je štos. Stalo mi je da ne lažem gledateljima, pa tako videima i fotografije pokušavam što manje manipulirati na digitalan način. Ako manipulacija postoji, ona se sastoji u prikazu drugačije situacije, ili je vrlo vidljiva, kao što je u slučaju fotografije Rezanje gdje lopta dodiruje okvir. Kada gledatelj gleda taj video, vrlo brzo shvati da je manipulirano oštrim rezovima.
Luca Vargiu u tekstu Images that Reflect (on) Themselves piše da recepciju vaših radova određuje ono što naziva “načelom malih otkrića”, a u opisu radova spominje i “vizualnu elastičnost”. Mislim da ste sada potvrdili ono što on naziva načelom malih otkrića, a možda i vizualnu elastičnost. Možete li uopće tako teoretski i objektivno sagledati svoje radove?
– Kada radim, odabirem teme koje me zanimaju, i proizvodim umjetnost za koju mislim da treba biti proizvedena. Kao autorici mi je teško odvojiti se dovoljno daleko i vidjeti širu sliku, ali mislim da se ona češće događa u ciklusu nego konkretnom radu, jer se strahovito trudim da kad smislim neku ideju razmislim kako bi joj gledatelj mogao pristupiti. Što bi gledatelj trebao vidjeti, kakav osjećaj dobije gledatelj kretanjem? Slika nije uvijek samo slika, ona uvijek ima dubinu, razmišljam o prostoru i materijalu, i video je ravna ploha, ali sam TV ima nekakav okvir i prostor. Mislim da se i kod radova koje sljedeće izlažem vidi ta težnja da izađu iz svog okvira. Razmišljam o tome što će gledatelj vidjeti kad se kreće kroz prostor.
Čime postaje i sudionik radova.
– Tako je. On mora ući u prostor, i koji je prvi rad koji vidi, koje su sjene, koje boje, koje ideje… Ne možeš naravno sve kontrolirati, prostor ima vlastitu priču, ali trudim se da radovi korespondiraju s ljudima i probiju njihova očekivanja o tome što slika može značiti. Da to bude iznenađenje, ali da bude i igra. Ovdje ima dosta elemenata igre. Osim toga, glavni akter su lopte.
Povezuje li neka tematska nit sve vaše radove, ili svaki ciklus i izložba otvaraju neko potpuno novo pitanje? I što nastaje prije, ideja o značenju ili estetski okvir?
– To jako ovisi o radu i o tome što konzumiram. Ako puno čitam, imat ću generalno više ideja. Zanima me puno tema, tri života bi mi trebalo da pročitam i pogledam sve što želim, a kamoli kreiram. Krećem od ideje, a onda ideja dobiva oblik. Iako to nije uvijek slučaj… Također mislim da je umjetnost najzanimljivija u neobičnim trenucima. Umjetnost tu pokušava svjesno probiti granice, gdje drugi ne uspijevaju na takve načine.
Što je s onim što se dogodi kasnije, reakcija i polemike? Fotografiju Pičkin dim napravili ste 2010. godine, a nakon izlaganja u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku postala je predmet javnih polemika i političkih prijepora… Koliko danas umjetnost može kvalitetno otvoriti društveni razgovor?
– Mislim da umjetnost sve više otvara razgovore, ali umjetnost nažalost nije najbolje aktivističko mjesto. Ona može biti okidač, ali aktivizam je najefikasniji kada ostaje aktivizam. Umjetnost također ne treba biti politika, kad god su se umjetnost i politika miješali nije dobro završilo. Teško je ponekad doduše razlučiti gdje počinje umjetnost, a gdje politika.
Ne postoji tradicionalna tema poput klišeja ljubavi koja je toliko puta predstavljena, opisana i opjevana u svim mogućim medijima, a mislim da se na tu temu mogu stvoriti radovi s elementom iznenađenja i inovacije. Tako i teme društvenih pitanje mogu biti umjetnost, jedino je pitanje kako. Osim toga, da je društvo oko mene drugačije, i moja umjetnost bi izgledala drugačije. Cilj umjetnost je prikaz današnjeg društva na različite načine. To je ljudska djelatnost, ona u staru opisuje društvo ili individuu u društvu.
Cilj moje fotografije nikada nije bio šok, nego humor, a na kraju je nastalo nešto sasvim drugo. To ne znači da umjetnik treba pobjeći od javnog mijenja ili pitanja. U tom sam periodu pazila da odgovorim svima i svakome tko je imao potrebu postavljati pitanja.
A utjecaje drugih na vas, osobito mlađih generacija? Koliko rad sa studentima utječe na vaše stvaralaštvo i način razmišljanja?
– Ne želim reći da su zeleni, friški ili naivni, jer je činjenica da smo svi zbunjeni jer svijet jednostavno prebrzo mijenja. Od drveta ne vidimo šumu. Ali zato mi je izvrsno u radu s njima vidjeti reakcije na ono što moja generacija nije pozitivno doživljavala ili obratno. Vidim drugačije poglede na svijet, i to me čini oštrijom. Tjera me da konstantno ispravljam svoj pogled na svijet. Postoji tuđa perspektiva, i to mi otvara puno perspektiva koje mogu iskoristiti u svojoj umjetničkoj praksi, ali i na ljudskoj razini me to čini otvorenijom za bilo kakve teme.
Svijet se nesumnjivo ubrzano mijenja, pogotovo po pitanju upliva umjetne inteligencije. Vi ste pitanje razlike slika i simulirane stvarnosti otvorili još davno, koliko je ono sada postalo hitnije, odnosno koliko vam se tu perspektiva promijenila?
– Imam sjajnu ideju za jedan video rad koji kad bih ga ručno radila, završila bih ga oko 2030., i to uz veliki, skupi tim ljudi. Ono što bi mi taj rad omogućio je upravo AI, naravno uz puno mog angažmana. U radu se nisam konkretno dosad bavila AI-jem, jer me prvenstveno zanima slika u kojoj je manipulacija vidljiva, za koju sam ja zaslužna. U tom smislu ne mogu koristiti AI. Alati se mijenjaju, i upravo je to AI, čak i u umjetnosti. No rekla bih da je to drugačiji alat od svega što smo dosad vidjeli, susrećemo se s nečim novim. Na koji će način to promijeniti svijet i umjetnost? Znam da će neke stvari postati lakše, ali istovremeno svako olakšanje dolazi s težinom. Kad nešto postane lakše, druge stvari postanu teže. A te ćemo posljedice osjetiti tek kasnije. Nažalost nema gledanja u kristalnu kuglu, sve strahove moramo proživjeti.
#Ana Petrović #Galerija O.K. #intervju #Izložba #nerealnost
