Biti slobodan od svega, a istodobno pripadati svemu, je postulat dostizanja introspektivne utopije, kao stanja svijesti. Ustvari, čovjek je najslobodniji kada je slobodan od posjedovanja stvari i stvarnosti. Ljudi su vezani za posjedovanje i gomilanje materijalnih stvari i stalno nešto žele. Biti slobodan od svega, a istodobno pripadati svemu, je moguće ako se odustane od prožimanja stvarnosti nekim oblicima posjedovanja. Da, treba se odreći potrebe za posjedovanjem stvari i sadržaja kojima zatrpavamo um. Čovjek živi utopiju kada posjeduje samo svoje tijelo i dovoljno energije za preživljavanje. Čini mi se da što manje posjedujemo da smo to sretniji i slobodniji. Ljubav je ponekad također čisto pozicioniranje stava. Ustvari, ne volimo nekoga ako ga posjedujemo, nego ako možemo manipulirati tuđim osjećajima, što je naravno ljubavni okvir unutar funkcioniranja zapadnog čovjeka, pomalo iritantan doduše. Čini mi se da je najveća sloboda upravo ona koja ne prisvaja, čak ni ništa. Čovjek postaje lakoća, kada prestane brojati svojstva i počne osluškivati ono što on jest i ono što nije i ne može biti. Posjedujemo vlastite strahove od prolaznosti, pokušavamo plivati značenjima u rijeci života koji je suštinski bez značenja i koja zna samo prirodno teći. U čabarskom kraju istina ljepote osjeća se gotovo fizički. Pripadamo svemu bez obzira na naša ljudska ograničenja, bitno je ustvari otvoriti se prema sveukupnosti kao prema biću koje je sastavni dio nas, jer mi smo u svemu i sve je u nama. Šume pune kisika životom hrane sela koja ostaju bez ljudi, sve postaje uspomena. Spomenici odsutnosti postaju kuće, a ceste memorija onih koji su u život krenuli u drugoj prostornoj dinamici. Praznina prostora uvjetovana je paradigmom vrijednosti izražene materijalnim bogatstvom, a činjenica je da se vrijednost života ne mjeri novcem.Priroda govori obiljem života, a čovjek jezikom tržišta. Mnoge budućnosti gradi se na drugačijem shvaćanju vrijednosti. Nije bitno gomilanje, nego odnos. Prostor se ne osvaja nego ispunjava ljubavlju. Šuma nam se obraća mudrošću tišine. Ljubav ne poznaje vlasništvo, već darivanje i blaženstvo, ali i okrutnost i razaranje, jer sve što jeste su specifične frekvencije ljubavi, te osnovne kozmičke sile. Svako biće pozvano je da ostvari sebe.Čabar nije samo uspomena, već je i novi dah i nova struja života. Ništa ne posjedujemo, a sve diše kroz nas.
Čovjek zapada je model koji se bazira na proizvodnji i trošenju stvari. Stalno se nešto gradi i stvara, proizvodi i troši. Interesantno je kako se ljudi vežu za neke postulate i postanu škrti u iznošenju svojih pozicija, odnosno zatvore se u neki moralni kompleks. Ljudima trebaju granice i posjedovanje jer na temelju toga grade svoj identitet. Ljudi bez stvari postali bi sami sebi teret, jer se baratanjem stvarima stvara odnos s kozmosom. Svaki čovjek ima neku svoju strast koja ga pokreće kao elementarno duhovno oruđe. Ali, ne postoji način pravilnih odluka. Sve je podešeno na milost i nemilost volje i imaginacije. Neumorna proizvodnja predmeta, količinsko zatrpavanje prostora, ne može nadomjestiti dubinu metafizičke istine postojanja. Mirnoća u životu sa samim sobom, u tišini, miru i čistoj prisutnosti bezuvjetne ljubavi, to je bogatstvo. Identitet je postao ljuštura skladištenja raznih posjeda, a čovjek kruto čuva vlastita ograničenja, koja su ego igre. Više toga imamo, više strepimo i u stresu smo da ne izgubimo to nešto. Čovjek je počeo služiti vlastitim umotvorinama, predmetima i idejama, njegov vlastiti um je postao njegov gospodar, a trebalo bi biti suprotno. Čabarski kraj poprima jasnoću paradoksalne petlje inverznog odnosa gospodara i sluge, u smislu odnosa kulture i prirode. Grad se prazni, ali šuma buja i Čabranka moćno teče. Tržište, prilike i obećanja, strast za novcem, ah, te drevne sile civilizacije. Ostaje memorija u obliku kuća i livada, ona vrišti i tišinom i porinućem.
Priroda neumorno uvijek iznova stvara i rastvara ljepotu, dok čovjek često postaje žrtva vlastitih razloga. Možda treba obnoviti pravilan odnos prema prostoru, a ne stvarati još više sadržaja i obilje informacijskog kaosa. Čovjek je u jezgri ljubav i on živi i postoji zahvaljujući ljubavi, tako je i novac ustvari oblik ljubavi, koji je i milostiv i okrutan, uostalom, kao i ljubav u esenciji. Treba stvarati smisao, ne nužno gomilati. Odluke su dio naših karaktera.
Bogatstvo Čabra je u tišini šume, hladnoći Čabranke, miru i spokoju, koji pružaju mogućnost da spoznamo vlastitu važnost bivanja prisutnim. Čovjek nije biće koje živi da bi posjedovalo, nego da bi svjesno sudjelovalo u čudu postojanja.
Um stalno proizvodi misli koje se u konačnici svode na želju za nekom dominacijom i posjedovanjem stvari. Utopija je moguća kao individualno stanje svijesti. Kada bi svoj život sveo samo na slušanje i življenje Božje riječi postao bi svet i savršen. Odreći se svega znači postati neovisan o identifikacijskim mapama. Ako uspijem ostaviti sve za što me vezao život i za što sam vezan kao biće svijesti to znači da mi ostaje na raspolaganju samo golotinja. Tek oslobođen od sebe, ega i uma, postajem i pripadam svemu kao biće slobode. Rijeka je ogledalo, refleksija, na površini, u dubini, ona je tihi svjedok moći. Mišljenjem sve želimo svesti na neki identifikacijski kalup, a odustati od potrebe za posjedovanjem i nametanjem moći, to je divna mogućnost. Umjetna inteligencija postala je odraz, ogledalo našeg vremena, a njezina beskrajna hermeneutička i pojmovno-kombinatorička moć ne iscrpljuje se u računanju, nego u mogućnosti da iz milijuna znakova neprestano stvara nove horizonte razumijevanja. Algoritam može povezati snove i osvijetliti put ljudske vjere. Tako bi možda trebalo promatrati i čabarski kraj, kao tekst koji traži novo čitanje i interpretaciju. Možda je Čabar postao proces tihog nestajanja, otpora i surove egzistencijalne tišine u ponoru hiper značenja. Međutim, prostor uvijek pamti i u njegovoj memoriji je iscjeljujuća moć.
Povijest uvijek iznova postaje promjena medija i promjena čitanja/interpretacije. Umjetna inteligencija može postati sugovornik u obnovi kolektivnog pamćenja i u planiranju sadašnjosti i budućnosti. Sloboda od identiteta, znači slobodu od uvjetovanosti i vezanosti za kulturološke obrasce, to znači i slobodu u umu u odnosu na apsolutnu otvorenost mogućnosti. Ona može povezati rasute fragmente prošlosti, ali smisao im može dati samo čovjek koji je spreman slušati. Čovjek svemu ljudskom daje smisao ili besmisao. U suštini svi govorimo istim jezikom, ali različitim jezičnim modelima isijavamo vlastiti egzistencijalni bitak, i najčešće uvjereni smo, svako od nas, da oblikujemo realnost ispravno. Jezik pripadanja važniji je od jezika posjedovanja. To više nije jezik posjedovanja, nego pripadanja. U toj tihoj sintezi možda se skriva budućnost čabarskog kraja: ne kao nostalgija za izgubljenim vremenom, nego kao hrabri susret drevne memorije zavičaja s beskrajnom kombinatorikom umjetne inteligencije. Tako možda svi zajedno počnemo stvarati kulturu razumijevanja, slobode, stvaranja i kreativnog dijaloga, ali, počevši od iskrenog susreta s vlastitim mikrokozmosom.
Naravno, uvijek postoje granice koje ne možemo prijeći. Najteže je prijeći granicu vlastitog identiteta pa se naći u slobodi apsolutno neovisnoj o gabaritima smežurane pustinje ideologija. Na primjer, stvarnost je onoliko lijepa i sažeta koliko se čovjek uspije prilagoditi načinima preživljavanja. Svaki čovjek na neki način preživljava i nastoji oblikovati život prema vlastitim kriterijima, a uz to često i pati i raduje se, ovisno o strukturi trenutačnog isijavanja bitka u polje egzistencijalne manifestacije. To znači da smo onoliko slobodni koliko imamo pun želudac, ili pak prazan u uvjetu posta i odricanja od hrane. Svi moramo jesti, hraniti se i piti, voditi ljubav i uživati u tom čudu života, kao što i svi moramo patiti i kroz patnju postajati mudriji. Želudac je još uvijek glavni generator svijeta, a osim njega i spolni organi, a um, emocije i osjećaji, da, to su sve bitne sile koje oblikuju svakidašnjicu. Dovoljno je biti i znati da bivanjem sjajimo. Unutar tog konteksta, nije bitno gdje se nalazimo, u kojem prostoru jesmo kao živo strujanje, nego na koji način isijavamo vlastitu esenciju te na taj način preoblikujemo metafizičke i fizičke konstelacije prostornih fenomena u koje smo uronjeni. Dakle, Čabar je moja destinacija, to je moj svemir u kojem spoznajem vlastiti subjektivni svemir, u Čabru sam našao i mir i istinu i to je sasvim dovoljno za pristojno osluškivanje tajne koja je sadržana u činjenici da jesam i da je sve u meni i ja u svemu, a opet različito i bitno drugačije.
Da, divno je.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Čabar #Crtice iz Čabra #Gorski kotar #informatički nomad #polje #rasprava
