Marini Musulin, redateljici i glumici koja trenutačno pohađa diplomski studij režije dokumentarnog filma na ADU, Rijeka je itekako oblikovala put i stvaralaštvo. Već je tijekom studija Glume i medija u klasi Rade Šerbedžije pokazala interes za dokumentarnim filmom, a danas iza sebe ima nekoliko uspješnica, uključujući Od jutra do sutra koji je proglašen najboljim kratkometražnim dokumentarnim filmom na SEEfestu u LA-ju. Film je, među ostalome, uvršten i u program ovogodišnjeg Liburnia Film Festivala koji se održava sljedeći tjedan, a što je autoricu inspiriralo za dokumentiranje priče samohrane majke s riječke ribarnice, otkrivamo u razgovoru.
Gdje se i kako razvila ideja za Od jutra do sutra?
Dok sam živjela u Rijeci, često sam posjećivala ribarnicu. Povezala sam se s tim mjestom i ženama koje rade tamo. Bilo mi je zanimljivo da tamo vlada svojevrstan „matrijarhat“. Velike, snažne i glasne žene. Inicijalna ideja bila je pokazati drugu stranu ribarstva koja je često nevidljiva i obezvrijeđena. Ribarstvo se smatra muškim poslom, međutim žene su te koje pomažu svojim muževima, obavljaju poslove čišćenja i prodaje. To su vrlo teški uvjeti rada, njihovo zdravlje je ugroženo. A još k tome kada dođu kući čekaju ih kućanski poslovi i djeca u čemu su mnoge, kao Irena, same. Ja sam fascinirana tom izdržljivošću i ustrajnošću.
Koliko se finalni produkt razlikuje od vizije? Ili je vizija u dokumentarnom filmu uvijek prepuštena procesu snimanja i razotkrivanja?
U mojim radovima sirova inicijalna ideja je uvijek iz istog izvora. Intuitivno znam ono što želim izraziti. O čemu trebam progovoriti. I to ostane do kraja. Ali oblik i forma se mijenjaju. Od jutra do sutra je imao više transformacija. U samim počecima sam razmišljala o nekoj hibridnoj formi, gdje bih uvela igrane elemente. Razmišljala sam o svojoj participaciji.
Kad sam na Akademiji dobila zadatak da napravim čisti opservacijski film, ova zamisao je tako dobro sjela u taj modus, u kojem je kamera promatrač i hvata tu živost riječke ribarnice. Trenutak takav kakav je. Irena i sve žene radnice ribarnice su fantastične protagonistice. Nije bilo potrebno ništa više. Zahvalna sam Tomislavu Šobanu i Valentini Lončarić, koji su u Kino klubu započeli s podrškom i savjetima, te mentoru Tončiju Gaćini na Akademiji.
Protagonistica filma je Irena, a ranije si u fokusu imala riječku legendu Krešu Kovačičeka – film Krešo (2023) popratio je njegov nestanak – što ti je osobno važno kod protagonista/ica filma?
Njihov pristanak. Ako osjetim da je osoba nevoljka u dijeljenju svojeg svijeta, tu se odmah zaustavim. Ne volim nagovarati ljude. Mora postojati obostrana želja da uđemo u proces i prođemo kroz njega. Treba puno strpljenja i povjerenja. Dokumentarni film je meni posebno inspirativan jer se kroz snimanje povežeš s ljudima s kojima naizgled ne dijeliš ništa zajedničko. A onda nekako kroz zajednički rad svi izađemo pomalo drugačiji, povezaniji. Promijenjeni. Volim ta transformativna iskustva. Protagonisti moraju imati taj potencijal.
Osim potencijala, koliko na odabire tema i realizaciju ideja utječe tvoj akademski put? Riječka akademija, pa ADU, razne edukacije i radionice…
Pa dosta. Ja sam super u idejama, haha, ali akademski okvir mi je pružio strukturu. Naučila sam se važnim redateljskim postupcima, disciplini, organizaciji i, što je najvažnije, uz podršku divnih mentora/ica, vjerovati u sebe. I još uvijek učim i educiram se, valjda je to nešto što ne prestaje. I naizgled nepovezani, gluma i dokumentarizam, daju mi širok dijapazon mogućnosti u mojem autorskom izražavanju.
Što se putem najviše promijenilo? Kako danas gledaš na dokumentarni film?
Meni je jako inspirativno gledati na dokumentarni film kao na platno na kojem se može svašta naslikati. Film može biti svašta. Od raznih hibridnih formi, mnogih pristupa. Kao i ranije, potvrđuje mi se da je film polje neizmjernih mogućnosti. I dalje se vodim time da mi je najvažnije ostati otvorena, istraživati i igrati se. Izraziti.
A na kratki film?
Meni je osobno potpuno nevažno trajanje filma. Film bi trebao trajati koliko bi trebao trajati. Kada pogledam dobar film, ne zanima me koliko dugo sam ga gledala, je li to igrani ili dokumentarni. Tako da je to dio nekog okvira koji postavim svojoj ideji da se ne otme kontroli. (Nekad pomogne za prijave na festivale, natječaje.)
Također se baviš i glumom. S čime si više kliknula, s glumom ili režijom? U smislu prirodnosti i truda da budeš zadovoljna s finalnim rezultatom.
Režija definitivno, razvoj vlastitih ideja. Tu ću preokrenuti brda i doline. Meni je potpuno neprirodno čekati da me netko odabere. Nikad nisam kužila kako se dolazi do angažmana, iako me gluma naučila puno toga. O sebi samoj.
Jedno i drugo zahtijeva ulaženje iz projekta u projekt, traženje prilika, u slučaju režije i timski rad, kvalitetne ljude oko sebe. Može li ti to ponuditi Rijeka, jednom kad završiš studij? Drugim riječima, jesi li kreativno privučena određenom mjestu?
Kad sam završila Krešu, osjećala sam da je to i kraj jednog mojeg životnog poglavlja. Dugo sam živjela u Rijeci, mnogo mi je dala. Ona je kao moj drugi grad. Ali nije bilo više prostora za rast. Kada to osjetim, ja se krećem dalje. Ljudi s kojima sam surađivala ponavljaju se i nevjerojatno su mi važni. Tu je moj snimatelj Hrvoje Franjić, multimedijalna umjetnica Sara Salamon, Michel Mesarić – koje još poznajem iz Rijeke, montažerke Dora Slakoper, Lucija Črnković, oblikovateljica zvuka i glazbenica Ivona Eterović i Hrvoje Radnić, producentica Natalie Dech – zagrebačka garda. Sve su to ljudi bez kojih ne bi bilo moguće stvarati film.
Film je prije svega timski rad. Što se tiče kreativne privučenosti nekom određenom mjestu – mjesto oblikuje ljude. I ljudi mjesto. Zanima me taj prostor u nastajanju, vječnoj mijeni. Sada završavam film o Neretvi, prostoru u kojem sam odrasla. To će biti moj diplomski film na ADU, uz mentorstvo Gorana Devića. Snimam i dokumentarni film o mojoj frizerki Dejani čiji je frizerski salon otišao u konstrukcijsku obnovu nakon potresa u Zagrebu i to je remeti u njezinom radu i životu. Film je u produkciji Fade In-a. Mjesta gdje se krećem definitivno određuju smjer mojih ideja.
Što još misliš da je važno za pronalaženje svog puta i uspješno plivanje poslom kojim se baviš? Vodiš li se nekom konkretnom mišlju, u odabiru projekata, radu ili zamišljanju budućnosti?
Po meni je najvažnija ustrajnost. Treba vremena da se vizija materijalizira. Jednako važna je i podrška. Ako ljudi s kojima surađujete ne vjeruju u vašu ideju, mislim da je nemoguće doći do uspjeha. Ja sam iznimno zahvalna svojim kolegama/icama koji vide ono što ja tek slutim u svojim mislima i snovima. Oni su tu kada započinjem proces, sve dok ga ne završim. A u odabiru ideja se vodim nekim unutarnjim impulsom, nečim što mi je važno u tom trenutku, oko čega se brinem ili fasciniram ili mi je apsolutno nepoznato, pa se želim upustiti u fazu istraživanja. Kroz svoje projekte učim o sebi i svijetu oko sebe. Otvorena sam da me dirnu.
A kakva je budućnost filma Od jutra do sutra? Osim LFF-a, gdje ćemo ga moći pogledati?
Sada će biti na Fekku u Ljubljani, pa na DHF-u u Karlovcu, a interes su pokazala i dva važna europska festivala – o tome kada dođe vrijeme 🙂
Istaknuta fotografija: Kristijan Vučković
#dokumentarni film #intervju #Liburnia film festival #Marina Musulin #Od jutra do sutra #razgovor
