Riječko kazalište i etika šutnje

Grčki ekonomist i bivši ministar financija Yanis Varoufakis otkazao je sudjelovanje na Filozofskom teatru HNK Ivana pl. Zajca uz obrazloženje da se povlači iz događaja institucije koja ugošćuje izraelske umjetnike dok se odvija genocid nad palestinskim narodom. Intendantica Dubravka Vrgoč na to je odgovorila kako HNK “osuđuje genocid, ali ne pristaje na kulturu otkazivanja” te da kazalište mora ostati prostor slobode i dijaloga. Slični su se kulturni lomovi događali diljem Europe; berlinski teatri raspravljaju o bojkotu izraelskih ansambala, pariški su muzeji podijeljeni oko izložbi izraelskih autora, a na britanskim sveučilištima studenti traže prekid suradnje s izraelskim institucijama. Cijeli kontinent nalazi se u moralnoj raspetosti između ideje slobode izraza i nužnosti da se osudi nasilje. Rijeka nije iznimka, već ogledalo te šire europske dileme. No, kada kazalište koje obilježava 140 godina postojanja odluči proslavu okruniti Nabuccom; operom o progonu Židova i njihovoj čežnji za slobodom te u istoj sezoni najavi gostovanje izraelskog koreografa, teško je povjerovati da je riječ o slučajnosti. Jer u trenutku kada se pred očima svijeta odvija genocid koji će obilježiti naše doba, a hrvatski političari, za razliku od mnogih građana odbijaju izreći i najmanju osudu, postavlja se pitanje:

Je li kazalište time stalo na njihovu stranu; na stranu politike krvavih ruku koja se skriva iza kulture šutnje?

Libreto Nabucca nastao u 19. stoljeću govori o progonu Židova, o narodu koji u sužanjstvu pjeva o slobodi. Ali njegova je poruka u svojoj biti, univerzalna; svaka zajednica koja trpi nasilje prepoznaje se u tom zboru zarobljenika. Zato Nabucco nikada nije samo priča o jednom narodu, on je priča o svakome tko je lišen doma, glasa i dostojanstva. U tom svjetlu, izbor ove opere u trenutku kada se Palestincima uskraćuje upravo to ; dom, glas i dostojanstvo – ne može biti shvaćen kao neutralan čin.

Europsko licemjerje

U toj se situaciji razotkriva jedan od najdubljih dvostrukih standarda suvremene Europe; onaj između odnosa prema Rusiji i Izraelu. Dok su ruski umjetnici posljednjih godina bili sustavno uklanjani s pozornica, festivala i repertoara, često bez obzira na osobni stav ili djelovanje, izraelski autori i ansambli nastavljaju nesmetano gostovati, čak i u jeku ratnih zločina u Gazi. Ruski dirigenti i pijanisti proglašavani su moralno kompromitiranim samo zato što su šutjeli, dok se izraelskim koreografima, redateljima i glazbenicima danas otvara prostor bez ijednog propitivanja. Ta asimetrija ne govori o umjetnosti, nego o geopolitičkom moralizmu; o svijetu u kojem se etika primjenjuje selektivno, ovisno o savezima i interesima. Simbolički kontrast unutar samog grada još je snažniji. Ovogodišnji Festival Vrisak otvoren je gostovanjem američko-palestinske spisateljice Etaf Rum, autorice koja kroz vlastito iskustvo egzila i identiteta promišlja sustave potlačenosti i prešućivanja. Rijeka je time, makar kroz književnost, pokazala sposobnost empatije, sluha za glas onih koji su danas izbrisani iz političkih mapa. Istodobno, Riječanka Morana Miljanović, kapetanica broda Shireen u međunarodnoj flotili Global Sumud, plovila je prema Gazi s humanitarnom pomoći te svjedočila napadima dronova na brodove koji su pokušavali dostaviti osnovne potrepštine stanovnicima pod opsadom. U javnom apelu pozvala je hrvatske vlasti i međunarodnu zajednicu da zaštite misiju i osude izraelske napade na humanitarne brodove.

Ako kazalište više ne izražava svijest zajednice, ako se udaljava od svojih građana, od morala i od ljudskosti, čemu ono uopće služi? Jer kazalište bez etičkog impulsa nije više zrcalo društva već prazna scena, kulisa iza koje nestaje i ono posljednje što umjetnost još može spasiti. Čovjeka.

Masa, institucija i pravo na govor

Kada su se u Benkovcu počele zabranjivati predstave i festivali, čime je otvoren presedan koji prijeti cijeloj kulturnoj sceni, riječko je kazalište ostalo nijemo. Nije bilo javne reakcije, izjave solidarnosti, ni obrane slobode izražavanja. U trenutku kada su umjetnici u vlastitoj zemlji bili izloženi institucionalnoj cenzuri, kazalište koje bi trebalo biti zrcalo društvene svijesti je šutjelo. Nije isto braniti slobodu tamo gdje je ona stvarno zabranjena i braniti je ondje gdje postaje štit moći.

Hannah Arendt je još sredinom prošlog stoljeća upozorila da se zlo ne događa samo kroz nasilje, nego kroz odsutnost mišljenja, kroz one koji “samo rade svoj posao”. Danas, u kontekstu kulture, to zlo poprima mekši oblik, ono se skriva iza termina “programske odluke”, “sezonskog plana”, “autonomije umjetnika”.

U ime „slobode umjetnosti“ opravdava se svaka tišina, svaki bijeg od odgovornosti, svaka izjava da „umjetnost nije politika“. Ali, kada se svijet raspada pred našim očima, upravo takva neutralnost postaje najpolitičniji čin. Jer tko odluči šutjeti, uvijek bira stranu.