Čovjek je bojno polje. Tek kada pobijedim samoga sebe, i svoj strah pretvorim u energiju milosti i radosti, moći ću ostvariti platformu potencijalnog blaženstva. Strah je samo oblik manifestiranja univerzalne energije. Energija emocija razlikuje se po sadržaju, ali to je uvijek jedna te ista energija u svojoj esenciji i razlikuje se samo po sadržaju. Sve što je doista potrebno naučiti u životu to je transformirati energetska stanja i bol pretvarati u mudrost. Možda malo teško za prakticirati, ali stvarno se može stvoriti stanje koje pogoduje takvoj transformaciji. Pobijediti samoga sebe znači na pravi način prerasti probleme ega i blokada. Transformirati strah može se u prostoru između Čabranke i ljudskog srca, u vječnom tijeku. Čovjek često misli da su protivnici izvan njega, a ustvari su u njemu samome. Prava bitka odvija se u tišini vlastitog unutrašnjeg prostora svijesti. Strahovi su i individualni i kolektivni. Čabarski kraj s cijelom svojom fizičkom i metafizičkom strukturom, s praznim prostorima i sa svojom napuštenošću i tišinom, pun je ljudskih sudbina i svaka ta sudbina je priča za sebe. Unutar političkih igara moći i dominacije čovjek postaje hladni broj, a zime su hladne i treba se grijati idealima. Jedini svijet koji pouzdano možemo mijenjati, svijet je naše vlastite subjektivnosti, i ne treba sebe samoga zloupotrebljavati. Strah može postati veliki učitelj, ili, veliki mučitelj, ovisno o okolnostima i o imaginaciji kao i o spremnosti da ga priznamo sebi samima. Strah je energija koju se može usmjeriti u oblikovanje mudrosti. Alkemičarski proces mijenjanja i transformacije, je poput rijeke koja mijenja i pročišćava sve u sebi, mi smo rijeke s vlastitom putanjom. Čabranka je divna. Možemo biti robovi ega, ili, gospodari nad egom, koristiti ga za stvaranje ili za razaranje, vlastitog svemira i svemira izvan nas samih, to opet, ovisi samo o nama, o našoj sposobnosti upravljanja vlastitim životnim manifestacijama. Mijenjanjem vlastite unutrašnjosti, mijenjamo i cjelokupni kozmos, jer smo povezani s cjelinom i cjelina smo sami po sebi. Tama i Svjetlost su ista stvarnost, jedna cjelina, a bol može postati znanje, mudrost koja iscjeljuje i stvara blaženstvo, u konačnici, slobodu.
Ego i um mogu postati velike kočnice i kompleksne blokade razvoja svijesti.
Strah od nečega je upozorenje i postoje iracionalni i racionalni strahovi, ali bitno kod straha je shvatiti metodu njegove transformacije u nešto pozitivno i konstruktivno. Nema garancije koja bi definirala neki pravi odnos unutrašnjih relacija. Ustvari, utopiju ću postići i realizirati u svojoj svijesti kada budem slobodan od svih egzistencijalnih pritisaka i kada shvatim da sam u suštini beskrajan i savršen. Kriza značenja je između praznih i pretrpanih prostora, tvornice su prazne, svijesti zatrpane informacijama. Ne raspada se samo fizički svijet, zgrade, institucije, zidovi, već i značenja i vrijednosni sklopovi koji su to držali na okupu, dakle, dolazi i do raspada metafizike. Smisao je zadnja utvrda u kojoj se čuva ljudska prisutnost u odnosu na ništavnost i činjenicu nemogućnosti definiranja čuda života. Čabar je u pukotini između baštine i suvremenosti. Arhivi čuvaju memoriju, a dimnjaci kroz koje struji dim, opominju da je sve raspadljivo i prolazno. Ljudi uvijek nastoje od svojeg života učiniti neku vrijednost. U krizi značenja počinje rehabilitacija ekstaze i nadahnuća. Novac je tek jedan kriterij, krvav, novac je „krv društva.“ Svijet ne možemo definirati samo prema logičkim konstruktima, a unutrašnja praznina javlja se zbog činjenice da uvijek u nama rastu želje i potrebe u odnosu na ono što imamo kao sigurnost. Stari principi postali su potrošeni, a nove mogućnosti još nisu iskušane u praksi. Sigurnost bivanja ne može se izgraditi samo od fragmenata prošlosti. Prostor nepoznatog je jedina garancija evolucije i rasta, a držati se poznatih prostora i obrazaca najčešće je obilježje straha, a unatoč strahu, treba djelovati i iz njega učiti, dakle, prošlost je učiteljica života, ali ona može postati i mučiteljica, ako zaglavimo u blokadama. Preobražaj je neophodan, sve prolazi kroz energiju rastvaranja i stvaranja novog. Strah je neprijatelj samo ako uništava mogućnost konstruktivne reakcije, a to znači, stvaranje iz ljubavi i radosti. On je gospodin koji nam daje do znanja da nešto treba promijeniti i da smo zbog nečega doživjeli bol, a bol je paradigma, kao i ugoda. Jednostavno moramo, poput rijeke, teći i stvarati nove oblike, te rastvarati stara uvjerenja, jer, mi smo sada i u sada. Budućnost Čabra je u novom načinu razmišljanja i u ispravnom shvaćanju moći tišine i spokoja ujedinjenih u strujanju stvaralačkih kvalitativnih proboja. Logika profita je često nelogičan aspekt koji poništava radost i spontanost jednostavnog življenja u spokoju. Čovjek nije stvoren samo da radi, nego i da ljubavlju svjedoči neizrecivu tajnu uronjenosti u bitak. Čovjek je sveukupnost svojih svojstava, dakle, on sanja, zamišlja, pamti, oblikuje i voli. Biti rob bilo čega je pogubno i nesvrhovito.
Osloboditi se vlastitih blokada znači ući u prostor nevezanosti i slobodnih strujanja, a to je preduvjet uživanja u životu.
To znači osvijestiti vlastite komplekse i traume. Na neki način ljudi uvijek volje pobjeći u nešto što im je poznato. Ipak, ne postoji način pravilnog formiranja dresiranih stavova, već samo način slobodnog strujanja bića kroz gabarite metafizike i fizike. Glad je neprikosnovena sila koja pomaže oblikovati smisao. U tišini i u buci, ona gospodari nad tijelom i dušom, a biće ju teži poništiti. Gladovati za smislom i težnjom za pripadanjem, gorka je i žuljevita stavka. Iako fizičke hrane, potrebne za preživljavanje ima dovoljno, ipak postoje ljudi zarobljeni u siromaštvu i nelagodi egzistencije. Imamo jako velik broj mogućnosti ostvarivanja radosti, slobode i kreacije, a najudaljeniji smo u povijesti, od potpunosti i sklada s cjelinom. Glad je i praznina želudca i izgubljena veza s vlastitim bićem i svijetom, dakle, duboka metafizička glad. Čovjek nije samo broj, niti radna poluga unutar sustava koji smo proizvodi i troši. Čabar isto ima svoju glad, ona je, odlazak potencijala i sve manje životne sile u ljudskoj manifestaciji. Sve je više starih i napuštenih kuća, ugašenih pogona, ljudi koji šeću ulicama, povijest je postala pusta propaganda nestajanja. Prije je život imao sporiji ritam, a odnosi su možda bili jasniji i pitkiji. Međutim, može li egzistencijalna teorija i konstatacija, uopće spasiti prostor od propasti, od nepoznatog koje zjapi i izaziva strah. Navike i poznati obrasci uvijek nas štite od novih stvarnosti koje su nepredvidive i izvan komfora. U zatvoru vlastite svijesti, postajemo turobna i nesretna sjena koja nagriza radost. Jedino možemo osvijestiti komplekse i pronaći slobodu kretanja u vlastitoj unutrašnjosti. Nema recepta, život je strujanje, a ne ispečeni fini kolač. Plovimo kroz proces susreta duha i materije, metafizike i fizike. Prava hrana je emanirati milost i radost iz vlastitog bića i ne stvarati bol i patnju drugim bićima. Čovjek doista umire kada izgubi uvid u dublje značenje vlastitog bivanja. Gladni smo ljubavi, smisla i mira, a postimo već dugo i teško, zar ne!
Kada pobijedim samoga sebe više ni očemu neću biti ovisan i postat ću dovoljno postojan da se ničega neću plašiti jer ću biti spojen s cijelim bitkom svih mogućih i nemogućih kozmosa. Ne treba previše žuriti i stvarati napetosti. Život je lijep.
Ponekada umoran od samoga sebe zaronim u nepregledno carstvo informacija i beskrajno se opijem mogućnostima interpretacija, ali ubrzo me otrijezni spoznaja da mi jedino uranjanje u vlastito biće, može spasiti smisao bivanja u ovom ljudskom iskustvu. Tako se opet nađem u Čabru, onom u meni i onom izvan mene, kako god, divna srebrna provalija puna je ljubavi. Sklonost depresivnoj i anksioznoj obradi realnosti, tada shvatim kao zastarjeli obrazac, a slike umiranja u sebi, kao igru uma koju ja kontroliram i sam odabirem scenarij, jer ja režiram vlastiti film, makar unutar polja imaginacije. Moja vrijednost neusporediva ja s vrijednošću nekog drugog bića i ne moramo se nikome dokazivati, niti se uspoređivati, jer svaki život je subjektivna priča s vlastitim zakonima i smjerom koji je jedinstven, mi smo ovisni o industriji, ali nismo industrijski proizvodi. Ali postoji jedan prostor u kojem vrijeme govori drugačijim jezikom. Vrisak i pokoljenja koja traže, a sve je tu, u tijelu, i u milosti koja otkupljuje bitak. To je Čabar, tiha prisutnost ljubavi u objektivnom i subjektivnom prostoru, i poetska metafora i fizička struktura, život građen od bića koja jesu tu u ovoj zagonetki ljepote. Tako sam se našao u skladu i opet se umirio, a čistoća zaigrane milosti me zagrlila i dala mi razlog da budem tu.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #čistoća #Crtice iz Čabra #informatički nomad #milost #zaigrana milost
