HNK Split
Roman nobelovca Lászla Krasznahorkaija prikazuje današnju Europu kao prostor ispunjen nesigurnošću, društvenim podjelama i ideološkim sukobima. Iako se radnja odvija u malom njemačkom gradu, teme i problemi o kojima roman govori mogu se prepoznati u mnogim sredinama. Glavni lik, Florijan Herscht, povučen je i usamljen čovjek koji se nalazi u okruženju obilježenom radikalnim idejama, prijetnjama i netolerancijom. Kroz njegovu priču autor prikazuje kako takvo društvo utječe na pojedinca te upozorava na opasnosti ekstremizma i podjela.
Ovo nije prva scenska adaptacija romana. Prethodne dvije postavljene su 2022. i 2025. godine u Tiringiji, u kojoj se radnja i odvija, iako je grad ovdje simbolično nazvan Kan, prema priči iz Novog zavjeta u kojoj je Isus na svadbi pretvorio vodu u vino. U hrvatskoj adaptaciji dramatizaciju i dramaturgiju potpisuje Ivan Penović, koji nije imao nimalo lagan zadatak s obzirom na to da je roman pisan bez uobičajene interpunkcije, odnosno samo sa zarezima, bez točaka, a radnja je iznimno kompleksna.
Na prijedlog Duške Boban, koja se bavi istraživanjem i valorizacijom splitske industrijske kulture, elektrana koju je projektirao Josip Kodl postala je idealno mjesto igranja. Mizanscena je ono što prvo primjećujemo pri dolasku. Nijedan dio prostora nije ostao zapostavljen, a miševi koji su se povremeno pojavljivali na prozorima zapuštene zgrade, koja je poslužila kao idealna scenografija, kao i prolazak vlaka iza gledališta, samo su pojačavali cjelokupni dojam.
Scenograf Aleksandar Denić lijevo je postavio Ilonin ugostiteljski objekt, koji vodi Ilona (Monika Vuco Carev), proscenij je namijenjen igranju, a iza njega nalazi se poštanski ured kao važna točka u radnji. Desno su benzinska crpka te prostor profesora Kohlera i gospođa, dok je na vrhu zgrade smješten glazbeni ansambl kao kruna čitave scenografije. Kako to već biva u Buljanovoj režiji, nema praznog hoda, stoga su svi likovi uglavnom stalno na sceni i nešto rade. Vjerujem da su neki uspjeli skuhati i ručak. Neizostavni dio scenografije je i stari Opel Kadett C, koji s vremenom prerasta u simbol vremena u kojem je njemačka industrija sedamdesetih godina bila na vrhuncu svoje moći.
Iz susreta profesora Kohlera (Goran Marković) i mladića Florijana Herschta (Stipe Jelaska) saznajemo da se druže, ali nemaju mnogo toga zajedničkog, osim što su obojica izrazito usamljeni. Profesor mu govori o nastanku svijeta, sudaru čestica i antičestica te evolucijskom procesu koji je iz toga proizašao. Florijan se veže uz tu teoriju i vjeruje da ponovno može doći do apokalipse. Profesor ga uvjerava da je za njega bolje da „radije gleda u nebo i uživa u umjetnosti“.
Boss je okupio i bandu desničara, nacista, „demografsku skupinu“ koju čine Karin (Katarina Romac), Fritz (Elvis Bošnjak), Jurgen (Vicko Bilandžić) i Andreas (Luka Čerjan). Oni traže počinitelje koji su na Bachhausu grafitom nacrtali glavu vuka, jedan od prvih simbola po kojima su se raspoznavali nacisti.
Osim što je ljut na počinitelja, saznajemo i da je Boss veliki mecena. Izbavio je Florijana iz doma za nezbrinutu djecu, a pokrovitelj je i amaterskog glazbenog ansambla koji vodi Feldmann (Nikša Arčanin), premda u tome nije osobito dobar jer bi se radije posvetio tradicijskim pjesmama.
Florijan piše pisma kancelarki Angeli Merkel (Snježana Sinovčić Šiškov), upozoravajući je da dolazi propast svijeta i da je ona jedina koja može nešto poduzeti. Pisma redovito nosi u poštu i predaje ih službenici Jessici Volkennant (Zorana Kačić Čatipović), koja ga prijateljski upozorava da svijet tako ne funkcionira i da kancelarka zasigurno neće pročitati njegova pisma.
U mjestu se nalazi i knjižničarka židovskog podrijetla Sybille Ringer (Marija Šegvić), koja je istinski zabrinuta za Florijana, ali ne može doprijeti do njega i pomoći mu. Uz nju je i Mark Ringer (Mijo Jurišić). Na desnoj strani pozornice nalaze se vlasnici benzinske postaje, Nadir (Andrea Mladinić) i Rosario (Robert Waltl), koji na kraju postaju žrtve bande.
U mjestu su još i zabrinute susjede, gospođa Scheider (Andrijana Vicković) i gospođa Burgmuller (Tajana Jovanović), te vlasnica hotela, gospođa Hopf (Bruna Bebić), koja je također iskreno zabrinuta za Florijana. Hoffman (Bojan Brajčić) lokalni je političar koji živi u šumi i kojemu je jedino važno da njegovi ponovno dođu na vlast. U gradić, neposredno nakon izbijanja glavnih događaja, stiže i policija, koja pokušava razlučiti što se doista dogodilo (Ana Marija Veselčić).
Hvalevrijedna je i činjenica da su mladi glumci dobili priliku zaigrati u ovom opsežnom projektu te opravdati svoj glumački razvoj: Leon Macanović u ulogama Andreasa, Grafitera i Franzija, Marijan Kukulj kao gospodin Volkennant, zaštitar Bachhausa, svećenik i beskućnik te Deni Mašić kao agent Schmit.
Sve su to likovi koji svojim životnim pričama čine mrežu isprepletenu oko glavnih likova, Florijana i Bossa. Dobro poznaju njihove životne priče, pa im Boss ulijeva strah, dok su za Florijana zabrinuti, ali mu ne mogu pomoći. Kako to obično biva, Boss na različite načine zavlada Kanom te gradić postaje talac narcisoidnog, psihotičnog lika koji sve vodi u propast.
Marko Mandić Bossa je odigrao „do kosti“. Sveprisutan na pozornici, energičan i na granici ludila, njegov Boss podsjeća nas na desničarske političare iz svih europskih država u koje se fašizam polako uvukao. Osim što grlato pjeva himnu, slijepo vjeruje u Bacha, kroz čiju glazbu filtrira svoje militarističke postavke i potrebu za daljnjim, zanosnim upravljanjem društvom.
Iako se to na prvi pogled čini nespojivim, riječ je o arhetipovima koji su se u umjetnosti već pojavljivali. Hannibal Lecter, kojega Anthony Hopkins igra u filmu „Kad jaganjci utihnu“, u sceni bijega i ubojstva zaštitara sluša Bachove „Goldbergove varijacije“, dok Norman Stansfield, kojega Gary Oldman igra u filmu „Leon profesionalac“, sluša Beethovena prije racije. Onoga trenutka kada Boss izgubi kontrolu, baš kako je Fritz na početku djela okarakterizirao takve ljude, i on postaje „kukavica i oportunist“ koji odgovornost prebacuje na naivnog Florijana.
Stipe Jelaska još je jednom potvrdio svoju posvećenost i analitičnost u pristupu ulozi, gradeći Florijana kao naivnog mladića čija je životna putanja od početka osuđena na propast. Najbolje i najgore što mu se u životu moglo dogoditi jest Boss, koji ga spašava iz doma, ali ga istodobno pretvara u svojega vjernog vojnika.
Ipak, na Florijana se ne primaju Bossove militarističke ideje, nego humaniji pristup koji mu nesvjesno usađuje profesor Kohler. Vođen tim idejama, Florijan spas vidi u instituciji, odnosno kancelarki Angeli Merkel, čime još jednom potvrđuje svoju naivnost, vjerujući da ona čita njegova pisma. Nitko mu ne može objasniti da sustav tako ne funkcionira.
Odlična Snježana Sinovčić Šiškov također je sveprisutna na pozornici, bez ijedne izgovorene rečenice, poput duha koji prati Florijana i promatra što njezin narod radi. Ona je simbol vlasti koja odbija vidjeti probleme društva i suočiti se s njima, a ponekad, kao u slučaju Hrvatske, relativizira i revitalizira fašizam.
Šutnja dok se na Bliskom istoku događa genocid koji nitko nema snage zaustaviti. Šutnja dok se još uvijek odvija rat u Ukrajini. Šutnja dok tisuće izbjeglica iz Afrike spas traže u Španjolskoj.
Priča napokon mijenja smjer kada Hoffman kod Ilone otvoreno progovori o Bossovoj družini i iznese činjenice o njihovim aktivnostima. To Florijana revoltira, ali u njemu otvara i pukotinu sumnje koju više ne može izbjeći. Nakon što se domogao željno iščekivanog mobitela, ta se pukotina dodatno širi te Florijan shvaća da je sve u što je vjerovao bilo pogrešno.
Mladić koji svojim dolaskom na svijet nije dobio priručnik za život svoj je svijet gradio na iluzijama koje su se pokazale potpuno pogrešnima. Djelo funkcionira na toliko razina koje otvaraju brojna pitanja, od naših osobnih vjerovanja do onoga univerzalnog: „Quo vadis, Europa?“ Odgovora, međutim, nema, a nećemo ga pronaći ni u ovoj predstavi.
Sve je zaokruženo impozantnim govorom koji izgovara Snježana Sinovčić Šiškov, a koji je sam autor održao prilikom primanja nagrade.
Ono što ovu predstavu čini slabijom njezino je trajanje, zbog kojega se gubi ritam djelovanja likova, a radnja se raspršuje kroz veći broj sporednih likova koji nisu potpuno razrađeni, premda su odlično odigrani. Florijanova spoznaja događa se prekasno, kada je gledatelj već pomalo iscrpljen prethodnim događajima, a upravo tu spoznaju čekamo tijekom cijeloga djela.
Glazbu Lukše Vučića svakako treba spomenuti jer raspon od jazza do Bacha prati sve situacije, ovisno o njihovoj atmosferi. Uz to je postavljen i glazbeni ansambl sastavljen od violina, violončela, flaute, klarineta, bas-klarineta, saksofona, udaraljki, klavijatura i pjevačice. Izveli su nekoliko skladbi J. S. Bacha: „Muku po Mateju“, ariju „Buß und Reu“ i Brandenburški koncert br. 2 u F-duru, kao i nekoliko europskih tradicijskih pjesama.
Kostimografija Ane Savić Gecan maštovita je, bogata bojama i dizajnom te prilagođena karakteru svakoga lika. Dizajner svjetla Srđan Barbarić izvrsno je odgovorio na kompleksne zahtjeve predstave. Inspicijentica je Sonja Dvornik.
Redatelj Ivica Buljan te umjetnički suradnik i dramaturg Robert Waltl imali su zahtjevan zadatak, koji je tražio mnogo angažiranosti. Iznjedrili su viziju kaosa suvremenog svijeta koji nepovratno klizi u propast. Pitanje je samo koliko je duga ta putanja klizanja i postoji li mogućnost da se ono zaustavi. Po svemu sudeći, ne postoji, i zato je nada pogreška našeg koda.
Istaknutu fotografiju snimio Milan Šabić
#Florijan Herscht #HNK Split #Ivica Buljan #Laszlo Krasznahorkaij #Robert Walti
