Loše vijesti kao da se natječu, kao da žele jedna drugu sustići. Malo, malo, pa te odnekud jedna podlo dočeka. U utorak, 27. listopada, u 64. godini života preminuo je Klas Grdić, slikar, kipar, nekonvencionalni stvaralac i jedan od onih ljudi bez kojih povijest riječke umjetničke i alternativne scene ne bi bila ista. Rijeka nije izgubila samo umjetnika koji je svojim radom obilježio više od četiri desetljeća njezina kulturnog života. Izgubila je dio jedne epohe, dio onoga po čemu je Rijeka bila, i još uvijek jest, poseban grad. Jer grad nisu samo njegove ulice, trgovi i zgrade. Grad su prije svega ljudi koji su mu dali identitet, sa svim svojim vrlinama, manama, uspjesima, zabludama i neostvarenim snovima.
Odlaze ljudi. Sve češće, čini se. Odlaze oni čija smo imena godinama susretali. S nekima nas vežu čvrste veze, s nekima tek usputni pozdrav i odlazak svakoga na svoju stranu. A onda nas zatekne vijest da ih više nema. I tada shvatimo da to nije bio još jedan odlazak, shvatimo da je tog istog trena otišao i dio vremena kojemu smo pripadali. A baš takav osjećaj ostaje i nakon vijesti o smrti Klasa Grdića. Nisam ga dobro poznavao, ne mogu reći da mi je otišao netko blizak, ali mogu reći da je otišao umjetnik. Istaknut umjetnik. Čovjek koji je svojim radom, osobnošću i načinom života ovu našu sredinu činio posebnom. Da, Klas Grdić bio je upravo takav čovjek.
Rođen 14. kolovoza 1963. godine u Rijeci, diplomirao je kiparstvo 1988. godine na Pedagoškom fakultetu, u klasi profesora Josipa Diminića. Iako školovan kao kipar, tijekom više od četiri desetljeća stvaralaštva izgradio je prepoznatljiv slikarski izraz u kojem su se neprestano isprepletali slikarstvo, skulptura, instalacija, performans i različite intervencije u prostoru.
Pripadao je generaciji riječkih umjetnika koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća tražila nove načine izražavanja, izvan ustaljenih obrazaca i očekivanja. Bio je član likovne grupe Pet R, koja je 1985. godine izlagala u Guvernerovoj palači, a 1990. godine s pjesnikom Igorom Večerinom i glazbenikom Sinišom Vukotićem pokrenuo je Poet teatar, umjetničku organizaciju koja je povezivala poeziju, glazbu i scenski izraz. Bilo je to vrijeme u kojem su granice između različitih oblika stvaralaštva često bile manje važne od potrebe da se nešto kaže ili pokaže.
Klas je pripadao tom svijetu. Bio je jedan od njegovih prepoznatljivih protagonista, umjetnik koji nije posebno mario za uklapanje u unaprijed zadane okvire. O njegovoj umjetničkoj vrijednosti možda najbolje govori činjenica da ga je Igor Žic, koji je s njime dijelio početke u grupi Pet R, u osvrtu na ovogodišnju retrospektivu opisao kao najtalentiranijeg među njima. Žic je podsjetio i da je Grdić krajem osamdesetih godina pobudio zanimanje uglednog američkog galerista Lea Castellija, zahvaljujući svom slikarstvu oslonjenom na ekspresionističku tradiciju.
Njegov umjetnički put nije bio jednostavan, niti je njegova karijera tekla pravocrtno. Bilo je velikih uspjeha, zanimljivih suradnji, međunarodnih predstavljanja, ali i dugih razdoblja u kojima je stvarao daleko od pozornosti šire javnosti. No upravo je u toj nepredvidivosti, nepristajanju na prilagođavanje i dosljednosti vlastitom izrazu bilo nešto duboko njegovo.
U travnju 2024. godine Artkvart je objavio veliki razgovor Zlatka Tota s Klasom Grdićem, nastao u njegovu ateljeu u Dežmanovoj ulici. Razgovarali su o umjetnosti, riječkoj likovnoj sceni, položaju samostalnih umjetnika i životu od stvaralaštva. Klas je govorio otvoreno, bez uljepšavanja, katkada duhovito, katkada s gorčinom čovjeka koji dobro poznaje odnos vlastitoga grada prema umjetnicima.
„Nikada ne budi prorok u svome selu”, rekao je tada, govoreći o činjenici da je njegovo stvaralaštvo u određenim razdobljima nailazilo na veće priznanje izvan Rijeke nego u samom gradu. A onda je, gotovo simbolično, u travnju ove godine u Galeriji Kortil otvorena retrospektivna izložba „Lica kaosa“. Četrdesetak radova nastalih od osamdesetih godina prošlog stoljeća do novijeg razdoblja predstavilo je različite faze njegova stvaralaštva, od ekspresivnih portreta i grotesknih lica, preko fantastičnih krajolika, do kasnijih radova u kojima su boja i slikarska gesta sve snažnije preuzimale glavnu ulogu.
Izložbu su oblikovale kustosice Ema Makarun i Kristina Pavec, a riječkoj publici pružila je priliku da nakon mnogo godina na jednom mjestu vidi značajan dio Grdićeva opusa. Odaziv je bio izniman. Kortil je okupio velik broj ljudi, prijatelja, poznanika, umjetnika, poštovatelja njegova rada i onih koji su možda prvi put imali priliku sagledati cjelinu njegova stvaralačkog puta. Danas, samo nekoliko mjeseci poslije, ta izložba u Kortilu dobiva sasvim drukčije značenje.
Kao da su svi koji su tada došli naslutili da ne dolaze samo pogledati retrospektivu jednog umjetnika, nego i pozdraviti čovjeka čije je stvaralaštvo bilo neraskidivo povezano s njihovim gradom. Nitko tada nije mogao znati da će „Lica kaosa“ postati posljednje veliko predstavljanje njegova opusa riječkoj publici.
Klas je otišao, ostala su njegova djela. Ostali su zapisi, katalozi, sjećanja, fotografije i razgovori. Ostalo je i pitanje koliko smo tijekom njegova života učinili da se njegovo stvaralaštvo primjereno vrednuje i sačuva. A to pitanje ne odnosi se samo na Klasa Grdića.
Jer svaki put kada ode netko tko je desetljećima stvarao, djelovao i na svoj način obilježavao život Rijeke, naš grad postaje siromašniji. Istina, ostaju uspomene, ostaju radovi, ali odlazi čovjek koji je sve to nosio u sebi, koji je pamtio ljude, događaje, susrete i okolnosti u kojima je nastajao jedan poseban dio riječke povijesti. Odlaze i njegove priče, iskustva koja se ne mogu pohraniti ni u jedan muzejski katalog ili arhiv. Odlazi još jedan svjedok vremena u kojem je Rijeka stvarala svoj drukčiji, nekonvencionalni identitet.
I da, baš zato je pogrešno grad promatrati samo kroz njegove zgrade, ulice, trgove, obnovljena pročelja ili nove projekte. Treba ga promatrati kroz njegovu dušu, a dušu mu daju ljudi. Oni koji u njemu žive, stvaraju, griješe, uspijevaju, posrću, ponovno ustaju ili jednostavno ustraju u tome da budu svoji. Takav je bio i Klas Grdić.
Otišao je umjetnik. Ostavio je umjetnost koja će ostati dijelom riječke kulturne povijesti, ostavio je djela koja će se i dalje izlagati, proučavati i otkrivati novim generacijama. Ostavio je trag koji se ne može izbrisati činjenicom da njega više nema. Djela mogu nadživjeti svojega autora, ali ga ne mogu nadomjestiti.
Zbogom, Klas. Hvala ti za sva lica tvoje umjetnosti. I za trag koji si ostavio u ovom gradu.
Istaknutu fotografiju snimio Aleš Suk
#In Memoriam #Klas Grdić #Rijeka #Umjetnost
