Svako spominjanje Prometeja u nama izaziva podozrivost, zazor pa i odvratnost. Prometej kao praotac prosvjetiteljstva i promicatelj slobode i odvažnosti u otimanju čovjeku nedostupnih i zabranjenih stvari, postao je otrcani mitski lik. Zastarjela reklama za ogrjev. Christopher Nolan u vrlo kratkom prologu Oppenheimera spominje Prometeja. Ukrao je bogovima vatru i zbog toga je okovan o stijenu zauvijek. Prije toga gledamo kadrove proždiruće vatre plamtećeg kaosa, kao iz nekog standardnog televizijskog obrazovnog programa. A to ne sluti na dobro.
Prvo što ćemo ugledati je J. Robert Oppenheimer kako zabezeknut promatra krugove što ih kapi kiše oblikuju na površini vode. Oppenheimera glumi Cillian Murphy, krhak, nevisok glumac s prodorno zračećim, ledeno staklenim očima koje kao da nastoje probiti filmsko platno ili bilo koji zaslon koji im priječi vidik. Svaki film u kojem Cillian Murphy glumi je dokumentarni uradak o fantastičnim, uznemirujućim Murphyjevim očima.
Identifikacijski atributi za fizičara Oppenheimera su mnogovrsni. On je obiteljski čovjek, muž i otac dvoje djece. Intelektualno znatiželjan čita svete indijske tekstove na sanskrtu, čita “Pustu zemlju” T.S.Eliota. Konstantu vanjske prepoznatljivosti mu pribavljaju lula i šešir. S kišnim mantilom i šeširom izgleda kao junak američkih pustolovnih filmova i stripova. Ali u erotskim prizorima manjka uvjerljivosti. Oppenheimer u hotelskoj sobi s ljubavnicom, oboje posve goli sjede u naslonjačima pristojno udaljeni i razgovaraju.
J. Robert Oppenheimer vodi znanstveni dio projekta Manhattan – izgradnja atomske bombe – a za vojnu stranu je odgovoran general Leslie R. Groves, u tumačenju Matta Damona. Vojna odora, brkovi i kruta drvena gluma. Oppenheimer i Groves već su se ranije sreli u filmu Fat Man and Little Boy (1989.) redatelja Rolanda Joffea. Grovesa glumi Paul Newman, a Oppenheimera Dwight Schultz. Vrijedi spomenuti nekoliko prizora. Prigodna torta za generala, glomazna, svijetlo-smećkasta, u obliku pentagonskog zdanja s malom američkom zastavom u sredini ubija svaku želju za jedenjem. Neobičan susret Grovesa i fizičara Lea Szilarda u hotelskoj kupaonici. Szilard je u kadi, zamoli generala da mu otvori slavinu za toplu vodu. To je igra nadmoći i podložnosti, prednost odjevena čovjeka i sputanost kupača. Sličnu scenu nalazimo u westernu The MIssouri Breaks (1976.) Arthura Penna. Jack Nicholson prijeti oružjem Marlon Brandu koji je u kadi. Brando izgleda predebelo i mekoputno, ali ima glavu nalik rimskom patriciju. Nezaboravni prizor u Joffeovom filmu je trenutak pokusne eksplozije atomske bombe. Oppenheimeru usta postanu razjapljena i ubrzano podrhtavaju. Stisne usnice i tada zapazimo na njegovim velikim zaštitnim naočalama plamteći odraz eksplozije. Lice Oppenheimera poprima izraz zadovoljna samoljublja. Znanstvenik je preobražen u trijumfalnog imperatora.
Oppenheimer povremeno spominje svemir. U glavi vizualizira zvjezdani prostor, ali u Nolanovom filmu nećemo naći slike kakve nam pruža The Right Stuff (1983.) Phila Kaufmanna. Australski domorodci uz logorsku vatru obavljaju neki magijski ritual. Lete iskre u zrak. Istodobno američki astronaut oblijeće oko Zemlje i zapaža nekakve svemirske krijesnice ili svjetleće leptire. To je potvrda kozmičke ljepote i proslava života kao potpuna suprotnost protokolu za tehnologiju smrti kakav je Nolanov Oppenheimer. Kod Kaufmana imamo jedan prizor trajnog pamćenja. U total kadra ulazi jahač na konju, krajolik je polupustinjski sa zastrašujućim stablima, U žarištu pažnje je mali zrakoplov savršeno modernog izgleda kojeg jedna cisterna preko dugačke cijevi napaja s gorivom. Nigdje živog bića osim konja i jahača. Iz mlaznih otvora zrakoplova suklja plamen. Ovostrano i onostranu nisu odijeljeni niti suprotstavljeni.
Oppenheimer je sazdan iz kadrova u boji i crno-bijelih. Zašto? Svi prizori u kojima državni dužnosnik Strauss – izvrsni Robert Downey Jr., elegantan, smoking mu izvrsno pristaje, asketski ozbiljan i suzdržan, osim pri kraju filma kad je obuzet gnjevom i ogorčenošću – svjedoči protiv Oppenheimera su u crno-bijeloj kinematografiji. Oppenheimer i supruga nekoliko puta jašući na konjima ulaze u prostor privlačno uznemirujuće vegetacije. To je prirodni vidljivi svijet pogodan za emocionalnu povezanost, iskrenost i ljubav. I tu je boja neophodni element. Kao i u nizu prizora naracijski usredotočenih na eksperiment Trinity – pripreme za oglednu eksploziju atomske bombe – što sve spada u vizualne vrhunce filma koji obuzdavaju i uravnotežuju bujice dijaloga, prelijevanje preobilja izgovorenih riječi iz kadra u kadar, pa monotoniju sudske drame čine protočnom i gledljivom. U tim scenama gledateljska pozornost jača, a dinamika radnje raste dok je sam kraj naglo montažno odsječen, kao u filmu Bonnie and Clyde (1967.) Arthura Penna, pa nedostaju poanta i katarza.
Oppenheimer je monumentalni film, poput velike opere – vrlo glasan s jakim gestama i spektaklom u očima. Atomska bomba je jedino dobra ako služi razonodi i zato ćemo ponovo pogledati ciničnog i crnohumornog Strangelovea Stanleya Kubricka. U toj celuloidnoj bombi nema nikakve prijetnje, osim smijeha.
#Arthur Penn #Christopher Nolan #Joland Joffe #Oppenheimer #Philip Kaufmann
