Šetamo se centrom grada kroz koji teče rijeka, prolazimo pokraj glavne tržnice i nastavljamo prema šećerani. Nakon 15 minuta laganog hoda dolazimo ispred monumentalne, bijele građevine, čija su pročelja ispunjena prozorskim otvorima. U Rijeci smo? Ne, u Ljubljani! Ispred nas se pojavila novoobnovljena zgrada Galerije Cukrarna, koja je svečano otvorena u rujnu 2021.. Impozantni galerijski prostor prostire se na preko 5.500 m2, čime je suvremena umjetnost dobila novu žarišnu točku u centru gradu. Izgrađena 1828. kao rafinerija šećera, Cukrarna je tijekom svoje dvjestogodišnje povijesti poprimila različite uloge: u njoj je poslije djelovala tvornica duhana, nakon koje je došao red na tvornicu tekstila. Imala je i ulogu vojnih baraka, da bi krajem 20. stoljeća postala skvot. Jednostavno se izgubiti u tom velebnom prostoru, koji se, kada se ulazi u Cukrarnu, otvara prema posjetitelju i potiče ga na istraživanje izložbenog prostora. Zbog lakše orijentacije u prostoru suvremene umjetnosti, razgovarali smo s Alenkom Gregorič, umjetničkom ravnateljicom, odnosno voditeljicom programa Cukrarne. Gregorič je započela svoju karijeru već kao studentica povijesti umjetnosti, čuvajući postave i čisteći galeriju Škuc. Drugi korak u karijeri je bio kada je postala asistentica voditelja programa galerije Škuc, da bi, na kraju, i ona sam postala voditeljicom galerije od 2003. do 2009. Od 2010., Alenka Gregorič je također radila i kao kustosica i Voditeljica umjetničkog program u Gradskoj galeriji Ljubljana. Mi smo je zatekli na njenom trenutnom radnom mjestu, a to je Voditeljica umjetničkog programa Cukrarne.
Otvorenje Cukrarne je bilo u rujnu 2021.. Jeste li zadovoljni dosadašnjim ostvarenim programima i izložbama? Kakve su reakcije publike, struke? Riječ je o krucijalnom projektu, ne samo za Sloveniju, već i za puno širi kontekst, što se i pokazalo na samom otvaranju. Dobio sam podatak da po izložbi imate i do 10 000 posjetitelja. Kako Vam to uspijeva?
Točno, Cukrarnu smo otvorili prije dvije godine i četiri mjeseca i konačno mogu reći da smo se uspjeli naviknuti na „kuću” .Svatko tko je imao prilike raditi u galeriji ili muzeju, a bio je prisutan u procesu gradnje, svjestan je, kako je upravo „kuća” zadatak koji je prvo potrebno savladati. Činjenica je da problemi, oni mali i veliki, koji dolaze s novom zgradom, oduzimaju puno vremena i energije, tako da sama zgrada nije nešto što se može zaboraviti ili zaobići. Međutim, zapravo je i to odlično iskustvo, jer kroz jedan takav proces uistinu temeljito upoznaš prostor u kojemu radiš. Mogu reći kako danas vidim Cukrarnu kao živi organizam, te ako uzimamo u obzir i povijest koju ova zgrada ima, mislim je važno pričati o njoj s poštovanjem i odnositi se prema njoj s poštovanjem. Što se tiče programa i očekivanja, mi smo krenuli raditi na programu i prije početka same obnove. Već 2018. Blaž Peršin, direktor Muzeja i galerija grada Ljubljane, ustanove kojoj pripadamo kao jedna od lokacija, pozvao me na suradnju pri projektu Cukrarna. Jedan od prvih koraka bio je posjet arhitektonskom studiju u želji da saznamo šta se sprema, obzirom da smo do tog trenutka samo slušali priče o obnovi. I neću lagati, kad sam vidjela šta se sprema istog trena sam rekla: pristajem. Kratko i jasno. (smjeh) Zatim je krenula trka na duge staze. Ljubljana je grad koji ima bogatu, raznoliku i zanimljivu scenu, pregršt dobrih institucija, čitav niz nevladinih organizacija koje rade odlične programe na području suvremene umetnosti i kulture. Odlična je muzejska mreža, stoga je bilo potrebno odgovoriti si na pitanje što učiniti s novim prostorom, odnosno kako ga koncipirati. Bio je ozbiljan izazov kako izbjći napraviti kopiju onoga što u Ljubljani već postoji, a istovremeno nam je bilo iznimno važno promišljati načine kako uključiti lokalnu scenu. Sam projekt ima dugačku povijest koja počinje 2008. kada grad odluči otkupiti zgradu i zemljište kako bi mogli napraviti most preko Ljubljanice. Iako je bilo u planu nekoliko drugih projekata za Cukrarnu i njenu sadržaj, grad je na kraju odlučio da će to biti prostor posvećen suvremenoj umjetnosti. Nakon odluke o funkciji, grad je pripremio aplikaciju za pridobivanje financijskih sredstava iz Europskog fonda za regionalni razvoj i na taj način osigurao skoro 13,5 milijuna eura. Razliku su pokrili grad Ljubljana i država, te je na kraju renovacija zgrade koštala 24 milijuna eura. To je iznos koji uključuje kompletnu opremu potrebnu za rad i provedbu programa.
Bitno je naglasiti kako se nabava opreme temeljila na unaprijed dogovorenim programskim smjernicama, te smo tako dobili adekvatnu opremu za provedbu raznovrsnih sadržaja, od koncerata, izložbi do predstava, performansa i drugih interdisciplinarnih programa.
Koliko je galerija samostalna u aspektu financiranja programa? Kako ustanova funkcionira u financijskom smislu? Osim financiranja od grada, ostala sredstva isključivo sami pribavljate? Zadovoljni ste relacijom institucija – grad u okvirima rada?
Čitav sam život pobornica načela: da ako radiš u javnoj ustanovi, s javnim novcima, onda si prvenstveno odgovoran javnosti. I kako niti jedan pojedinac nije jednak drugom, tako ne postoji samo jedna javnost niti pak jedna publika. Neophodno je puno rada posvetiti javnosti kako bi adekvatno radili na razvoju publike, odnosno različitih publika i zajednice u najširem smislu. Ljubljana je, kao grad, velika tvornica kulture. Podatak koji govori u prilog tome jest da Ljubljana izdvaja više od 11 posto gradskog budžeta za kulturu, što je iznimno visok postotak. Velika je sreća što gradska vlast vidi kulturu kao bitan mehanizam za razvoj grada. Naravno da je tu i pitanje kulturnog turizma, koji ima i svoje negativne strane, ali to je problem s kojim se suočavaju brojni gradovi, kao i s pitanjem koegzistencije lokalnog stanovništva i turista. To je naravno vrlo bitno pitanje koji zahtjeva širu raspravu…
Smatram kako se svaki zaposlenik, u javnom sektoru, mora odgovorno ponašati s javnim novcem, s obzirom da upravlja novcem poreznih obveznika. Kroz program koji provodimo u javnom prostoru s javnim novcem, mi taj javni novac oplemenimo kulturom i vratimo ga nazad u realni sektor – umjetniku, tehničaru, prevoditelju, lektoru, dizajneru, arhitektu, stolaru, soboslikaru, kamermanu. Cilj je bio da u prve tri godine samostalno uprihodimo ⅓ iznosa programskog finaciranja, što smo već uspjeli ostvariti. Ali tu se nećemo zaustaviti, postavljamo si nove ciljeve s nešto većim ambicijama. Od prodaje karata i iznajmljivanja prostora (pazimo kome iznajmljujemo) zaradili smo 180.000 eura vlastitih sredstva. Također, bitno je napomenuti kako smo izradili interni cjenik za svaki oblik suradnje i za svaku djelatnost. Dakle taj nterni cjenik, sadrži propisane iznose za autorske honorare te određuje koliko je umjetnik plaćen za samostalnu izložbu, za grupnu izložbu do 10 ili 20 sudionika itd. Na prvom mjestu su umjetnici, zatim produkcija njihovih radova, a onda sve ostalo.
Već sada planiramo program za 2026./2027., kako bi na vrijeme vidjeli da li to možemo isproducirati, da li možemo isplatiti umjetnika, jer ako to ne napravimo onda nismo ništa napravili.
Kako je Cukrarna riješila pitanje donacija financijskih sredstava? Kada bi se, recimo, pojavio nekakav donator koji bi želio uplatiti novac za Cukrarnu – da li to ide direkt Vama ili preko centralne institucije Muzeji i galerije grada Ljubljane?
Donatorstvo u kulturi je praksa koja je u našim prostorima još uvijek prije iznimka nego pravilo te zahtjeva veliki angažman i puno rada. U timu imamo osobu koja se bavi iznajmljivanjem prostora pa i pridobivanjem dodatnih financijskih sredstava. Preko godinu dana intenzivno radi s različitim partnerima, koji bi u budućnosti mogli postati naši donatori. Svjesni smo da je to proces u koji treba uložiti dosta vremena i truda, prvenstveno izgraditi povjerenje i pobuditi zanimanje za različite oblike partnerstva. U našem društvu još uvijek postoji određena vrsta otpora po pitanju ulaganja u kulturu obzirom da često možemo čuti pitanja poput: zašto nam je kultura potrebna, zašto država izdvaja novac za kulturu i da bi kulturnjaci trebali zaraditi novac na tržištu, dok istovremeno nitko nema ništa protiv kad se novac poreznih obveznika ulaže u sport. Upravo zbog takvog načina razmišljanja, koje često dolazi od pojedinaca značajnih za stvaranje javnog mnijenja, a često su to političari ili uspješni poduzetnici, je vrlo teško uvjeriti i motivirati predstavnike tvrtki za dugoročnu suradnju s institucijama koje se bave suvremenom umjetnosti. Obzirom da smo dio zavoda Muzej i galerije grada Ljubljana, naravno sve to spada pod zajednički posao, ali i u zajednički proračun.
Interesantna je činjenica da Cukrarna nije muzej, već galerijski prostor za suvremenu umjetnost. Nema stalnog postava, kao niti fundusa, što ostavlja puno prostora za konstantnu produkciju novih izložbi.
Kao što sam već ranije spomenula, Ljubljana ima jako bogatu kulturnu scenu pa tako i mnoštvo zanimljivih muzeja, ali ono što je nedostajalo je veliki prostor kao kunsthalle, odnosno galerija za suvremenu umjetnost. Dakle, za razliku od muzeja koji posjeduju vlastite zbirke, galerija za suvremenu umjetnost, kao klasični kunsthalle, bavi se produciranjem umjetničkih radova i projekata te predstavljanjem izložbi suvremene umjetnosti. Drugim riječima, mi stvaramo žive programe, produciramo ideje, projekte, na kraju krajeva izložbe i radove, za koje se nadamo da će jednoga dana završiti u javnim ili privatnim zbirkama. Čini mi se privilegij raditi u takvom „živom“ prostoru, s tim da je vrlo bitno da svi u kolektivu razmišljamo na način, da smo tu zbog umjetnica i umjetnika i ne obrnuto. Znači, zbog njih ima smisla to što radimo i nismo tu da samo postavljamo izložbe nego da produciramo – dakle glavno poslanstvo je da smo zapravo prostor produkcije umjetnosti, a ne samo izlagački prostor. I upravno to nam je glavni moto, Cukrarna nije samo prostor prezentacije, već prostor produkcije umjetnosti kao objekta, ideje, edukacije…
Tijekom posjeta Cukrarni primijetio sam da su se paralelno odvijala dva vodstva i jedna radionica. Određeni dio prostora ste prepustili studentima da sami „vježbaju“ i produciraju svoje događaje?
U Ljubljani već 20 godina postoji škola za kustose suvremene umjetnosti. To je škola Zavoda za suvremenu umjetnost, i već smo dvije godine njihovi partneri. Bilo mi je bitno da odmah uđemo u partnerstvo s tom školom i dodamo joj neke nove sadržaje pri učenju. Što se tiče radionica, one se održavaju u vrijeme trajanja izložbi, jer je naša kustosica pedagoginja stvorila vrlo široku mrežu pantera s područja obrazovanja i odgoja s kojima surađuje tokom čitave godine. U razdoblju kad se postavi mijenjaju i nemamo izložbeni program, oblikovali smo tako zvanu semi-permanent exhibition koja je smještena u mezaninu i podrumu, gdje možete naći radove umjetnika povezanih sa samim prostorom i poviješću Cukrarne, što znači da u svakom trenutku postoji sadržaj koji možemo ponuditi posjetiocu osim razgledavanja same arhitekture.
Ekipa sjajnih studenata koja čuva izložbe, rade kao informatori, provode vodstva, i pomažu sa radionicama, te su nam izuzetno bitan segment (proširenog) kolektiva. Naši su uredi na vrhu zgrade i često nemamo direktnog doticaja s ljudima koji posjećuju galeriju – dakle studenti su „lice Cukrarne“, osobe koje ostvaruju prvi kontakt i zato mi je važno da se studenti dobro osjećaju u ovom prostoru, da znaju koja je sljedeća izložba, koja je bila prije, tko je kustos, od kuda dolazi, tko su umjetnici, da znaju odgovorit posjetiteljima na pitanja te da su involvirani u rad „kuće“. Zbog vlastitog iskustva (radila sam kao čuvarica u galeriji Škuc dok sam bila studentica) znam kako je bitno da i informator raspolaže informacijama koje su bitne za posjetioca. Nije samo cilj da sa čuvanjem izložbe nešto zarade i to je to, već ih smatramo vrlo bitnim dijelom proširenog kolektiva.
Imamo prostor koji zovemo mezanin, i koji još nismo do kraja osmislili, pa smo odlučili da na programu tog prostora surađujemo s našom ekipom studenata, da oni naprave nešto što bi njima bilo zanimljivo. Našli smo se na nekoliko sastanaka na kojemu se pojavilo jako puno ideja, od kojih su se neke i realizirale. Naprimjer, prije 2 mjeseca, studenti su počeli „zaposjedati“ prostor mezanina s programom koji su nazvali Večer društvenih susreta. Oni stvaraju sadržaj, bave se organizacijom i koordinacijom svakog pojedinog događanja, šalju pozivnice – mi smo samo gosti. Namjeravaju pokrenuti program „umjetničkih ateljea“, u kojemu će zvati svoje kolege s ciljem da prošire dijapazon djelovanja. Bitno nam je čuti njihov glas, poznavati njihove interese i potrebe kako bi ih mogli uključiti i kroz programski segment djelovanja, koji je naravno i dodatno honoriran.
Program je više baziran na nacionalnoj ili internacionalnoj razini? Kako održavate balans?
Govoriti o suvremenoj produkciju unutar nacionalnih okvira danas je skoro pa nemoguće. Suvremena umjetnost je u svojoj suštini internacionalana – izlaže se izvan granica, koncepti i teme su globalni kao što je čitav planet globalno povezan, internacionalnost je to što daje umjetnosti širi kontekst pa tako i vrijednost. Gdje i kada si rođen je činjenica geografije i biologije, a kako radiš, gdje radiš, način na koji radiš i posreduješ svoje ideje, kome se obraćaš i na koji način, to je puno bitnije. Odlučili smo da, zbog očekivanja koje smo osjetili na samom početku, se nećemo ograničiti samo na lokalni kontekst kako bi to privuklo publiku iz Ljubljane, odnosno Slovenije. Naravno da nam je bitno da nas „prihvate“ ljudi koji tu žive, ali ne zbog nacionalnosti umjetnika nego njihovih radova i djela.
Trudimo se osvojiti srca „Ljubljančana“ kako bi smatrali ovaj prostor svojim i kako bi nam se vraćali, a ne da ih vidimo samo jednom u pet godina. To je nešto što intenzivno razvijamo, gradimo od 2018. – kako da ovaj prostor bude lokalno dobro „usidren“. Ne čini mi se da je od najveće važnosti, to da izložba zvuči super na društvenim mrežama i platformama ili u stranim medijima a da je posjećenost izložbe slaba. Znači vrlo nam je bitna lokalna publika, mada, naravno, radimo na izgradnji međunarodne publike promišljajući kako i zašto bi stranci došli na izložbu kod nas. Jasno nam je, da će oni koji žele vidjeti Picassa otići u Pariz, zašto bi došli u Ljubljanu? Pitanje na koje pokušavamo naći odgovor glasi: što je to što mi našem posjetitelju nudimo, što bi moglo biti zanimljivije od onoga što je on već vidio, da bi želio doputovati u Ljubljanu u posjet galeriji suvremene umjetnosti?
Puno surađujem s nevladinim organizacijama, koje po našem mišljenju rade vrlo kvalitetne stvari i pokrivaju područje umjetničke produkcije koje mi ne pokrivamo – glazba, kazalište, ples… Upravo na tom području vidimo mogućnost nadgradnje programa i povezivanja s nezavisnim sektorom na način da zajedno produciramo određene programe odnosno ulazimo kao koproducenti u projekte, ali isto tako nudimo prostor organizacijama koje ne posjeduju vlastiti prostor. Sve je to proces koji zahtjeva svoje vrijeme …
Kakva je bila suradnja s arhitektima pri izradi nacrta? Kolika je bila razina komunikacije s kustosima kako bi se dobio čin bolji izložbeni prostor?
Arhitekti iz ljubljanskog biroa SCAPELAB od samog su početka pokazali zavidno poznavanje međunarodne suvremene umjetničke scene odnosno produkcije. Bilo im je jasno da više ne postoje stroge podjele na sliku, skulpturu, video rad itd., i ta fluidnost omogućava vrlo zanimljive stvari koje nastaju već desetljećima u okviru produkcije suvremene umjetnosti. Arhitekti su znali da nam trebam prostor gdje se može postaviti projekciju na jednoj lokaciji, performans na drugoj, radionicu na trećoj, a uz sve to naravno da nam je potrebna white cube za postavljanje izložbi. Od samoga početka komunikacija je bila na vrhunskoj razini. Sve ih je zanimalo, od toga kako razmišljamo, kako zamišljamo prostor suvremene umjetnosti. Od početka je bilo više nego jasno da posjeduju veliko znanje o suvremenoj umjetnosti i dešavanjima, da su upoznati s specifikama ostalih galerija i muzeja u međunarodnom prostoru, a to su vrlo bitne stvari.
Kakva je komunikacija s institucijama na prostoru Balkana?
Kroz svoju karijeru sam se dosta bavila našom regijom. Kada sam prije 15 godina radila izložbu o mladim umjetnicima iz bivše Jugoslavije, sjela sam u auto i otišla na „Balkan tour“ od grada do grada. Radila sam istraživanje i shvatila kako puno država nema razvijen umjetnički sistem, mladi su umjetnici prepušteni sami sebi, nema stipendija, nema rezidencija. To je bio razlog zbog kojeg smo odlučili započeti rezidenciju Tobačna 001 u jednom od objekata nekadašnje tvornice duhana – Tobačna Galerija i rezidencijali prostor, nakon 10 godina provođenja rezidencijalnog programa namijenjenog umjetnicima iz nekadašnje zajedničke države, nažalost više nisu otvoreni.. U sklopu redovnog programa ugostili smo i producirali nekoliko umjetnica i umjetnika iz Rijeka poput Miljane Babić, Nemanja Cvijanovića, i Fokus grupe. Prije toga radila sam kao programska voditeljica galerije Škuc i Gradske galerije gdje smo napravili niz izložbi i projekta sa umjetnicima s prostora bivše Jugoslavije. To je bio jedan od razloga zašto smo se odlučili kako ćemo programski fokus Cukrarane pomaknuti u drugi smjer te da taj dio svijeta nije primarni fokus naše programske vizije.
Fotografije Alenke Gregorič: Blaž Gutman
Fotografije Cukrarne: Miran Kambič
#Alenka Gregirč #Cukrarna #Ljubljana #suvremena umjetnost
